Bill nakon Baracka?

U prvoj minuti 2014. po američkom vremenu istočne obale, u privatnoj ceremoniji u svojoj rezidenciji u Park Slope (Brooklynu) i s lijevom rukom na Bibliji (koja je pripadala bivšem predsjedniku Franklinu Delanu Rooseveltu) a koju mu je pružio bivši američki predsjednik Bill Clinton, prisegnuo je novi gradonačelnik New Yorka Bill de Blasio koji se u podne toga dana obratio i 8,4 milijuna svojih sugrađana obečavši im da će New York opet biti jedinstveni, pravedan i solidaran grad. Gradonačelnikova obitelj je stigla na novo radno mjesto u poglavarstvu gradskim prijevozom.

 

Zašto Bill Clinton? Zašto Biblija predsjednika Roosevelta? Zašto toliko nabijenih poruka i toliko simbolike? Zato jer mislim da gledamo uspon čovjeka koji bi lako mogao postati nasljednikom američkog šefa države Baracka Obame. Pojasnit ću to.

 

Čačkalo se i čačkalo i sve što mu je pronađeno kao sporan trenutak u biografiji je bilo to da je, dok je bio vjećnik gradske skupštine New Yorka (2002-2009), novi gradonačelnik najznačajnijeg (burzovni i kultuni život) i najkozmopolitnijeg američkog grada, demokrat Bill de Blasio, znao zamoliti suradnike (na plaći u gradskom poglavarstvu) da pokupe njegovu djecu nakon škole ili da ih tu i tamo malo pričuvaju.

Iz žestoke kampanje je De Blasio izašao ne samo moralno neokrznut i kao novi vladar New Yorka nego, ovaj se komentator i analitičar, da, usuđuje prognozirati, i kao vrlo izvjestan nasljednik američkog predsjednika Baracka H. Obame

 

No i to se onima koji su željeli pronaći mrlju u karijeri De Blasija vratilo u lice jer je javnost, na kraju krajeva, tu stanovitu ”zloupotrebu položaja” protumačila kao dobru karakteristiku jer je rečeno da je Bill, zapravo, bio ”dobar i pažljiv otac koji na sve načine brinuo o svojoj djeci” što je najbolja preporuka koja se može dobiti. Dakle, ćorak za kritičare. Iz žestoke kampanje je De Blasio izašao ne samo moralno neokrznut i kao novi vladar New Yorka nego, ovaj se komentator i analitičar, da, usuđuje prognozirati, i kao vrlo izvjestan nasljednik američkog predsjednika Baracka H. Obame.

 

Zašto? Daleko značajnije od svih političkih poruka koje su lansiranje njegovom pobjedom na izborima za gradonačelnika New Yorka prošlog tjedna, jest činjenica da je u najvišim sferama moći američke politike inaugurirana nova slika: multirasne ili višerasne obiteljske zajednice. Pojasnimo i ovo.

 

Puno ranije od samoga glasovanja, isticao se mješoviti karakter obitelji kandidata i ne mali broj komentatora je ustvrilo da bi, samo nekoliko godina unazad, bilo nezamislivo da osoba kao što je De Blasio zauzme tako moćnu poziciju kao što je mjesto gradonačelnika New Yorka.

 

Najproširenija slika američkog političara jest ona bijelog čovjeka, oženjen s bijeljkinjom i s djecom. Izvan kadra ostaju svi ostali: samci, rastavljeni, homoseksualci, pa čak i oni oženjeni ali bez djece. Narano, postoje izuzetci ali ovo je tendencija.

 

Ova slika je, naravno, bitno ili stubokom promjenjena u trenutku kada je afroamerički bračni par ušao u Bijelu kuću, ali, stanimo malo, obitelj američkog predjsednika ipak odgovara spomenutoj tendenciji: ista rasna određenost ili pripadnost supružnika, heteroseksualan par, oženjen, u prvom braku, s djecom (curama). Kako onda interpretirati ogromnu, skoro pa plebiscitarnu podršku građana novom gradonačelniku? Kreće li razdoblje jačanja mješovitih brakova?

Daleko značajnije od svih političkih poruka koje su lansiranje njegovom pobjedom na izborima za gradonačelnika New Yorka prošlog tjedna, jest činjenica da je u najvišim sferama moći američke politike inaugurirana nova slika: multirasne ili višerasne obiteljske zajednice

 

Gallupovo istraživanje provedeno među stanovnicima svih rasa ovo ljeto je pokazalo da 87 posto Amerikanaca odobrava mješane brakove. Godine 1958., takvih benevolentnih i emancipiranih građana je bilo tek 4 posto. Kod afroameričke populacije postotak odobravanja je veći, čak 96 posto. Među mješovitim vezama najčešća je ona između bijelca i hispanoamerikanca, slijede veze bijelaca i azijata, a tek onda, sa 7,9 posto, veze bijelaca i afroamerikanaca. Što je razumljivo iz povijesnih i društvenih razloga.

 

Osim toga, Do 1967. je brak bijelca i afroamerikanca bio i zabranjen. Tada je Vrhovni sud ukinuo zabranu u glasovitom predmetu Loving protiv države Virginije. Ankete pokazuju da se još uvijek veze afroamerikanca s bijelkinjom teže prihvaćaju nego veze, braka, bijelca s afroamerikankom i zato je De Blasio mogao računati s podrškom građana.

 

Ali njegov uspjeh se ne temelji samo na društvenoj modernizaciji i na skidanje tabua s mješovitih bijelačko-crnačkih brakova. U tom čovjeku ima još nešto. Odnosno u De Blasijevoj obitelji ima potencijala da postane slijedećim američkim predsjednikom, ako se Demokratska stranka za to odluči i, naravno, ako on sam to poželi. Amerikanci vole hrabre a De Blasio to svakako jest. Kada je upoznao suprugu Charline McCray, godine 1991., ona ga je žestoko odbila jer se do tada družila samo s curama vjerujući da je lezbijka a kao takva se i ponašala. Bila je, osim toga, vatrena lezbijska feministkinja i aktivistica.

 

De Blasio je tada podržavao crnačkog gradonačelnika Dinkinsa i Charline je kopkala malo u poslovima toga gradskog vladara. De Blasio se zaljubio u šest godina stariju Charline (58) i ludo se borio da joj dokaže da nije lezbijka. Osvio ju je ali je također osvojio i Charlinine roditelje koju su ga beskompromisno prigrlili.

Kao i Clintonovi, bračni par De Blasio čine savršenu političku ekipu: prodoran muškarac sa beskrajno talentiranom partnericom koja se bori za svoje ciljeve kao lavica. Što će nam De Blasio ponuditi kao platformu? Mješavinu Roosweltova New Deala i Gutiérrezove Teolgije oslobođenja (De Blasio je bio gorljivi pobornik sandinističke revolucije, živio je u Nikaragvi i perfektno govori španjolski)

 

Bio je to brak od dinamite. On poduzetan, ona borbena, i jako angažirana, više nego Obamina supruga Michelle. Njeni su modeli bivše prve dame Hillary Clinton (kojoj je De Blasio vodio kampanju kada je postala članica Senata) i Eleanor Rooswelt. Što ističe, misli ovaj novinar, jer sluti da bi i ona mogla postati šefica u Bijeloj kući. Naime, Bill de Blasio duguje uspijeh supruzi, koja je njegovo pogonsko gorivo i najbolji savjetnik i kadrovik. A uz to mu piše i govore.

 

Bill pak je uvjereni ekologist, iako još jede meso, djeca su vegetarijanci. Kažu da je jedina mana Billa de Blasija što navija za Red Sox (bejzbolska ekipa Bostona, gdje je Bill odrastao). Nije mu zamjereno što je uzeo majčino prezime. Naime oca, prezime Wilehm, koji je bio ratni veteran koji je na Okinawi izgubio nogu a onda se alkoholizirao, napustio ženu i ubio se 1979, Bill, rođen kao Warren Wilhem Jr., nije volio.

 

U utorak 5. studenog navečer kada je postalo jasno da je pobjednik i da je 109. gradonačelnik New Yorka, naslijedivši republikanca Michaela Bloomberga, progovorio je sličnim riječima s kojima se Obama oglasio nakon osvajanja prvog predsjedničkog mandata: najavivši da počinje razdoblje snažnog društvenog progresa. Dvanaest godina vladavine Bloomberga favoriziralo je bogate pa se, krenuvši s pozicije pučkog pravobranitelja New Yorka, taj do tada za naciju nepoznati političar se nakon osvajanja nominacije u redovima demokrata u listopadu preko noći pretvorio u sjajnu političku zvjezdu.

 

Kao i Clintonovi, bračni par De Blasio čine savršenu političku ekipu: prodoran muškarac sa beskrajno talentiranom partnericom koja se bori za svoje ciljeve kao lavica. Što će nam De Blasio ponuditi kao platformu? Mješavinu Roosweltova New Deala i Gutiérrezove Teolgije oslobođenja (De Blasio je bio gorljivi pobornik sandinističke revolucije, živio je u Nikaragvi i perfektno govori španjolski).

 

Okušao se već u visokoj politici jer je radio u Ministarstvu stanovanja u Clintonovoj administraciji i zna što znači lobirati i postizati konsenzus. Srednja klasa i siromašni mu ”jedu iz ruke” (ostaje živjeti, po svemu sudeću u kvratovskom domu u Brooklynu, dgje sadi pomidore i paprike) a i sindikate ima uza se.

 

Prvi će mu izazov biti postizanje kolektivnog ugovora s radnicima javnog sektora koji su u limbu već 4 godine. Ukratko, želi bolju Ameriku. Kao i Obama.

 

Čini se, ponavljam i to razglasujem Orbi et populis, da su demokrati riješili pitanje sukcesije u Washingtonu.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora