novinarstvo s potpisom
Mala priča iz prohujaloga vremena – o jednom biskupu. Krivudavim mislenim asocijacijama odjednom mi, nakon pola stoljeća, dođe na pamet njegovo ime i lik.
Mnogi ga njegovi nisu voljeli. A pitanja koja su njega u ono doba zaokupljala zvuče i danas svježe aktualno, zato ih bilježim.
”Kako se moglo dogoditi da čovjek kao vi postane biskupom?” – nekako mi je samo od sebe došlo to pitanje dok sam ga u njegovoj radnoj sobi, listopada 1969., intervjuirao za katoličke novine koje sam uređivao.
Dr. Vekoslav Grmič bio je mladi pomoćni biskup u Mariboru. Zacijelo najučeniji u zboru članova tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije. Bio je profesor teologije i napisao više od četrdeset knjiga, uz niz prijevoda. Njegova soba u kojoj me je s kolegom primio bila je krcata knjigama i časopisima na više jezika, knjige na policama, knjige po stolicama, na kauču, na podu.
”Što je to napravio dr. Grmič da ga se još danas, tri godine nakon njegove smrti, vrh Rimokatoličke crkve srami i odriče ga se?” upitao se slovenski časopis Mladina prije 12 godina. Pisao je opširno o njemu prilikom otkrivanja poprsja biskupu u malom slovenskom mjestu koje ga se nije sramilo, u rodnoj mu župi Sv. Jurju ob Ščavnici. ”Ušutkani čovjek dijaloga” naslov je članka.
Na svečanost je došao predsjednik države Türk. U govoru je Grmiča usporedio s velikim Slovencem iz 16. stoljeća, reformatorom Primožem Trubarom – po ”dubokoj, etički utemeljenoj privrženosti kršćanskom nauku i vjeri”, po ”širini duha” i ”intelektualnoj otvorenosti i privrženosti dijalogu”.
Grmič je bio dinamičan pobornik Drugoga vatikanskog koncila. ”Objavljuj evanđelje!” glasilo mu je biskupsko geslo. Jednakoznačna ”reevangelizacija Europe” postala je parolom pape Ivana Pavla II. desetak godina kasnije.
Ironija je da papa Wojtyla nije dopustio da Grmič naslijedi pokojnoga mariborskog nadbiskupa Maksimilijana Držečnika. (Držečnik je upoznao Grmiča u Rimu za vrijeme Koncila dok je ovaj ondje studirao te ga je poslije predložio za biskupa.)
Glavni razlog Papina odbijanja: Grmič se priklanjao idejama južnoameričke ”teologije oslobođenja”, koju je Papa osuđivao, jer da unosi u Crkvu marksizam. Za neistomišljenike Grmič je bio ”crveni biskup”. Tim je nazivom bio počašćen njegov suvremenik brazilski nadbiskup Hélder Câmara. Na zidu njegove skromne kuće u Recifeu kočilo se crvenim slovima ispisano Morte ao bispo vermelho, Smrt crvenom biskupu.
Grmič je promicao dijalog s ateistima i komunistima. U svojim spisima povlačio je crtu razdjelnicu između kapitalizma i kršćanstva. ”Kapitalizam je u svojoj biti suprotan čovjekoljublju, objektivno se oslanja na egoizam”, govori. Kapitalistu glavna je motivacija umnažanje bogatstva. Kako da bogatstvom služi dobrobiti ljudi, svojih podređenih, to ga manje zanima.
Prilikom pohoda pape Ivana Pavla Sloveniji Grmič nije pred njim pokleknuo niti mu poljubio prsten. Protumačio je: ”Sa svakim se čovjekom samo rukujem, pa i s čovjekom kojega visoko poštujem. Čovjek nije Bog… Zbunjuje me kada političari iz političkih razloga poklecaju pred papom i ljube mu ruke…” Činili su to, naime, u Sloveniji.
Naš intervju s njime kretao se oko pitanja koncilske obnove Crkve, koja je teško puštala korijenje u Sloveniji kao i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Razgovor je objavljen u Glasu Koncila pod naslovom ”Tko ima telefon s Duhom Svetim?”. Riječ je bila o autoritarnosti biskupa kojima je, mimo svega što Koncil nalaže, glavna briga bila očuvanje starih oblika i načina vladanja. Zabilježili smo:
”Danas se više nitko ne može pozivati na takozvani formalni autoritet. Ni papa, ni biskup, ni župnik. Formalni autoritet – to znači položajni autoritet, onaj koji nekome pripada samo zato što se taj netko slučajno nalazi na određenom položaju. … Danas je važan stvarni autoritet. Možeš se pozivati samo na razloge koji govori za tvoju odluku. Ne možeš reći: – Ja biskup tako sam odlučio i zato morate slušati. Nego: – Jer su ovi razlozi jači od onih, zato sam ja, biskup, ovako odlučio.”
Dalje: ”Formalno shvaćanje autoriteta moglo se održati dok smo dijelili svijet od Crkve… Crkva vrši autoritet samo ako je povezana sa svijetom… Ako biskup hoće nešto odlučiti, mora saslušati mišljenja svećenika, vjernika, stručnjaka s raznih područja… To isto vrijedi i za papu…”
One koji govore: ”Ja sam biskup, mene izravno u upravljanju biskupije vodi Duh Sveti”, sigurno ne vodi Duh Sveti. ”Neće Duh Sveti činiti čudesa poradi naših nerazumnosti. Ni papa ni biskupi nemaju telefonske veze s Duhom Svetim…”
Na upit savjetuju li se naši biskupi s teolozima i stručnjacima za određena područja prije donošenja svojih odluka reče da njih biskupi čuju u komisijama, ali njihovi prijedlozi budu na plenarnoj sjednici Biskupske konferencije obično odbijeni.
Bilo je to vrijeme uzavrelih razmjena mišljenja u Crkvi o novoj enciklici pape Pavla VI. ”Humanae vitae” kojom je svaki oblik kontracepcije zabranjen bez iznimke, kao zlo u samoj biti, dakle uvijek grijeh. Biskupi su tada pripremali uputu za provođenje smjernica enciklike. ”Hoće li o tome biti konzultirani vjernici koji žive u braku, liječnici, psiholozi…?” pitali smo. ”Najvjerojatnije neće”, odgovorio je biskup.
Na pitanje o nutarnjem dijalogu u Crkvi, viših s nižima, nižih s višima, istaknuo je zlo karijerizma. ”Karijerizam je jedna od najštetnijih pojava u Crkvi. Svatko se boji reći što misli, da time sebi ne presiječe mogućnost napredovanja. Ako se župnik iskrenošću zamjeri biskupu, zna da neće doći na bolju župu…”
Praveći crkvene novine za široko čitateljstvo slijedili smo mjerila vodećega katoličkog tiska u zapadnom svijetu te nastojali izvješćivati također o negativnim događanjima i pojavama u Crkvi. Tu smo nailazili na oštre napadaje i osude. Pored manjega broja starijega klera najžešća je bila mala preživjela elita katoličkih laičkih aktivista od prije rata, koji su od 1945. bili prisiljeni na šutnju. Bili su to integralni konzervativci i u Koncilu nisu vidjeli ništa dobro za Crkvu.
Grmič: ”Neki misle kako se običnim vjernicima ne smije reći sve. Dijeli se što smiju znati svećenici, a što laici. Jedan mi svećenik kaže: ”To je istina, ali to ne smijemo reći laicima”. Želimo li imati zrele vjernike, treba im govoriti svu istinu… Nikako ne smijemo vjernike puštati u neznanju, samo da budu o nama ovisniji, da možemo njima manipulirati.”
”Moramo ih odgajati da budu odrasli vjernici. Koncil priznaje laiku crkvenu punoljetnost. Odraslima se govori istina i uz cijenu rizika…”
Drukčije je iduće 1970. govorio ljubljanski nadbiskup Jožef Pogačnik, prilikom prve konferencije za tisak biskupa u Zagrebu. Tada smo pitanje otvorenosti katoličkog tiska postavili Josip Turčinović i ja.
(Engleskinja znanica dala mi je knjigu u kojoj je naišla na moje ime. Discretion and Valour (Collins, 1974.) prikaz je života crkava pod komunističkim režimima Istočne Europe. Autor Trevor Beeson opširno prenosi tu konferenciju biskupa. Bilježim prema tom prikazu.)
Na tumačenje ljubljanskoga nadbiskupa Pogačnika Turčinoviću kako je ”često istinito ono što mi razumijemo, ali je nerazumljivo običnim ljudima”, ja sam se nadovezao:
”…nerazumljivo zbog naših stalnih nutarnjih prepona, trajnih strahovanja što se smije reći, a što ne smije. Uvijek smo morali pisati u svjetlu prethodnih odvagivanja i nikada objaviti punu istinu. To je zbog toga što imamo jednu baštinu naslijeđenu od prethodnih stoljeća, da stado ništa ne zna i treba da ostane u neznanju, dok viša kasta znade sve i odlučuje u njihovo ime. I tako se nalazimo u vakuumu, u zrakopraznom prostoru. Pitanje je sada treba li u taj vakuum pustiti nešto zraka, da pružimo neki sadržaj, to jest da dajemo informaciju o životu Crkve koja bi doprla do sviju…”
Pogačnik: ”…Ali ne otrovni zrak!”
Taj ”otrovni zrak” bilo je tada naše pisanje o ”hercegovačkom slučaju” (bitka između franjevaca i biskupijskih svećenika za župe), pa o ”riječkom slučaju” (studenti grupe ”Synaxis”, pod vodstvom mladog dominikanca Tihomira Zovka), zatim o ”holandskom katekizmu”, zabranjenom od Rimske kurije, pa o burnim gibanjima mladih u Europi…
Sarajevski nadbiskup Čekada rekao je da se o svemu može pisati, ali ne u tisku za puk. Turčinović: ”Onda će to ljudi čitati u Vjesniku, a naš će tisak ostati šutljiv!”
Jedna od tema razgovora s biskupom Grmičem bila je opadajući broj svećenika. I tu je njegovo gledište daleko ispred vremena, što će i danas mnogima zvučati sablažnjivo: ”Čini se da dolazi vrijeme kad ćemo uz redovite, profesionalne svećenike imati i druge koje ćemo uzimati iz svjetovnih zvanja. Profesore, učitelje, novinare itd., nakon što steknu određenu teološku naobrazbu, redit ćemo ih za svećenike…”
O pitanju erotizacije u javnom životu: ”Nije li pretjerana seksualizacija otpor uvriježenom licemjerju u shvaćanju braka i ljubavi? S jedne strane uzdizali smo ideal majke i obitelji, a s druge smo tjelesnu ljubav kojom se prenosi život gledali kao na nužno zlo. Koliko je licemjerja bilo u takozvanim kršćanskim obiteljima! Danas mladi sve to napadaju…”
Spomenuo sam biskupu Grmiču našu teškoću: Koncil je teologiji dao zadatak da traži novi rječnik kojim bi se vjera izrazila današnjima ljudima. Uzmimo tumačenje dogmatskih termina, oblikovanih grčkim filozofskim rječnikom. Kako će običan vjernik razumjeti, npr., izraze supstancija, transupstancijacija…
Grmič: ”Ne može se u ime Objave i vjere nikome nametati jedna ili druga filozofija… Bog nam nije objavio nikakvu filozofiju. Nalazimo se pred zadatkom traženja novih formulacija…”
Drugi nastavak intervjua naslovili smo u novinama: ”Radujmo se, u Crkvi vrije!” – prema Grmičevim riječima: ”Radujem se svemu što se u Crkvi događa. Radujem se ”progresistima”, radujem se i ”konzervativcima”. Sve je to dokaz da u Crkvi vrije. A to znači da je Crkva živa. Da u njoj ne vrije, značilo bi da samo životari…”
Tako se to u nas razmišljalo i govorilo prije pola stoljeća, u danas zaboravljeno pokoncilsko doba. Smjelo, drsko, za mnoge sablažnjivo i heretično, ali se i razmišljalo i govorilo i pisalo.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.