Biskup Petanjak, i nije jedini, smatra ustaše mučenicima

Imamo mi Hrvati jedan silan problem, a to je da većinska crkva među nama, Katolička Crkva, to jest, njeni biskupi (ne svi, ali većina svakako) ne uspijeva shvatiti elementarne pojmove vjere koje zastupa. Među važnim odnosno temeljnim pojmova jest onaj kršćanskih mučenika, pa je tako moj bivši profesor povijesti na riječkoj bogosloviji, a kasnije gospićko-senjskih biskup Mile Bogović, jedan od onih koji su psovali papu Franju (o čemu sam ranije pisao), navalio da sagradi crkvu posvećenu ”hrvatskim mučenicima”. Zamišljena je, naime, kao ”skupno mjesto svih hrvatskih stradanja i muke hrvatskog naroda do ostvarenja svoje države i slobode”.

Otkako imamo tu crkvu, u rujnu se tamo, u Udbini, slavi misa zadušnica odnosno proslavlja se ”Dan hrvatskih mučenika, dan molitve, zahvalnosti i sjećanja na sve znane i neznane hrvatske mučenike koji su kroz povijest položili živote za vjeru, domovinu i narod”.

Ne samo zbog slabe teološke obrazovanosti nekih (nad)biskupa, više zbog toga što se radi o žestokim nacionalistima o kojima je nedavno svoje rekao fra Ivan Šarčević (koji je nakon dugo godina rada na sada već ugašenoj sarajevskoj franjevačkoj teologiji, u Nedžarićima, prešao na župu koju bosanski franjevci vode u Beogradu), u Udbini smo se naslušali i slušamo teške idiotarije i anticivilizacijske ispade.

Postavi fra Ivan (novinaru Mladenu Plešeu portala Telegram) važno retoričko pitanje: ”Jesu li u Hrvatskoj promjene prema većim pravima i slobodi činili katolici i crkvenjaci – a čini se da nisu, nego je to više učinila lijeva građanska struja. Potvrđuju to antiklerikalac Stjepan Radić, a pogotovo Hrvatsko proljeće, kojem je samozvano prišao i jugokomunistički general Tuđman. Mislim da smo sa Stepincem prilično zabasali, a trebalo bi kod te važne povijesne osobe hladno i trezveno sve preispitati. S mnogo više delikatnosti i skromnosti, a ne ponašati se kao da smo mi akteri ustaške države, Stepinčevi adlatusi ili uži savjetnici ili protagonisti komunističkoga poraća.”

Kažem da (nad)biskupi u Udbini ”lupaju” i nisu dobri kršćani jer mi se čini da dobro čitam fra Ivana. On reče i slijedeće: ”Nije ovo relativiziranje. Što naprimjer s četrdesetak katoličkih svećenika ubijenih jer su surađivali s partizanima ili su optuženi kao simpatizeri? Da ne pričamo o ustaškom smaknuću trojice pravoslavnih srpskih episkopa i blizu dvjesto pravoslavnih sveštenika?”

Prije nego što ću pojasniti pojam ”kršćanski mučenik” citirat ću neke zaista nesporne loše dijelove iz propovijedi krčkog biskupa Ivice Petanjka na Udbini, u subotu 13. rujna 2025. Prošlo je to njegovo ”lupanje” ispod radara i, eto, neka barem ostane uočeno to što je grozno rekao ovdje na Autografu.

”Krbava, Bleiburg i Vukovar su tri uporišne točke koje su usmjeravale tijek hrvatske povijesti.” Dakle, ne epopejska borba hrvatskih partizana, na primjer, osobito ona koja je definirala tijek naše povijesti na Sutjesci, već tamo gdje su Hrvati, kako uvodno reče domaći biskup Marko Medo, umirali ”kao putokaz za našu sadašnjost i budućnost”.

Tu je prvi veliki problem naših (nad)biskupa: njima smrt partizana, hrvatskih partizana, ako smijem naglasiti, nije sveta i nije vrijedna poštovanja! Toliko je njihovo slijepilo veliko da neće, ni pod razno, nikada spomenuti ove svećenike koje se sjeća fra Ivan Šarčević.

Zatim reče Petanjak: ”Krbavskom bitkom 1493. započelo je osipanje hrvatskog naroda i višestoljetna borba za očuvanje vlastitog identiteta, a to višestoljetno razdoblje obilježeno je mnogobrojnim lutanjima i traženjima različitih savezništava kako bismo se lakše oduprli ponajprije otomanskoj najezdi, a potom i drugim neprijateljima.

Ta tumaranja u kojima smo tražili pomoć drugih, a i drugi su tražili našu pomoć, dovela su do drugog tragičnog događaja poznatog, rekao bih ne toliko u našoj povijesti, nego u našoj sadašnjosti, a to je Bleiburg i Križni put, koji po svemu sudeći nadvisuje sve tragedije našeg naroda do sada.”

Da, dobro ste pročitali: zločine ustaša i, generalno rečeno, zločinačka politika ustaša i NDH, postaju ”tumaranja” jer, eto, Hrvate nisu prihvaćali kada su tražili savezništvo. Kada su ustaški koljači iz Jasenovca, na čelu kolone koja ide prema Bleiburgu, ostali bez podrške ”saveznika” dogodilo se, kaže Petanjak, mučeništvo Hrvata, najveće u povijesti.

Ni na kraj pameti da ovdje, kao ni ikada u mom odraslom životu kažem kako partizani s Titom nisu učinili masakr nad poraženim snagama i civilima koji su ih pratili. Problem koji ja detektiram jest nevoljkost da (nad)biskupi osude ustaše i to dođe slično kao i temeljita šutnja hrvatskog episkopata nad zločinima, prvenstveno financijske prirode (o korupciji je naime riječ), u redovima stožerne hrvatske stranke – HDZ. Neće hrvatski biskup osuditi ”naše” nikada, tako izgleda.

”U kakvu je odnosu Stepinac bio s ustašama? Je li zbog stvaranja hrvatske države prešućivao zločinački karakter NDH? Može li se do željenog cilja, do stoljećima sanjane države, doći kroz etničko čišćenje Srba i logore?”, pita se fra Ivan.

Vidite što radim? Sučeljavam mišljenje jednog fratra i teologa (da pojasnim i ovo: vjerojatno među boljima i plodnijima koje imamo) s jednim biskupom. Ova bi se radnja mogla izvoditi gotovo svakog tjedna jer svaki tjedan pronalazim gomile gluposti, nacionalistička pretjerivanja i nekršćanske stavove koje proizvodi naš episkopat.

Idemo dalje s Petanjekom i njegovim ispadima: ”Kad je riječ o Drugom svjetskom ratu i agresiji nad Hrvatskom devedesetih godina prošlog stoljeća, svima koji uporno vežu Domovinski rat s tzv. antifašizmom, jednom zauvijek treba reći istinu: jedina poveznica između ta dva rata je u tome da je neprijatelj u Domovinskom ratu devedesetih htio dovršiti ono što nije uspio do kraja na Bleiburgu i Križnom putu nakon preokreta 1945.”

Ovo ne traži komentar. Zapravo, sam Petanjak daje tumačenje: ”No, budući da ‘đavao nikada ne spava!’, kaže narod, oni koji se još nikako ne mire da nismo dokrajčeni ni na Križnom putu ni u Domovinskom ratu, upiru sada svim silama da pod plaštem demokracije ostvare svoj pakleni plan.”

Zašto kažem da biskup ”lupa”? Zato što ovom zemljom vlada HDZ, stranka najdraža Crkvi, pa je jasno tko može ostvariti ”paklene planove” pod ”plaštem demokracije”!

Petanjak u Thompsonovim koncertima na zagrebačkom i sinjskom hipodromu vidi Boga na djelu: ”Jedan radostan događaj dirnuo je u osinje gnijezdo i savjesti koje već osamdeset godina lutaju ovom zemljom i ne nalaze mira, jer se savjest ne može smiriti ni naći spokoja sve dok se ne sučeli s istinom i dok je ne prizna. Te su se savjesti prestrašile da bi ovo mogao biti okidač pa bi nekom moglo pasti na pamet da pokrene pitanje porijekla imovine i svih mogućih povlastica iz prošlog režima u kojima ta nezasitna manjina još uvijek uživa. Nije lako izgubiti nezaslužene privilegije, još ako su zadobivene preko tuđih leđa i natopljene tuđom krvlju. Treba ih braniti pod svaku cijenu.”

U ovoj pseudocrkvenoj tiradi treba shvatiti sljedeće: komunjare i jugoslavenčine koje nisu dokrajčile Hrvatsku (ili Hrvate) 1945., napravile su Thompsonu koncerte (?) jer, valjda, strašno se boje da budu otkriveni u stanovima i kućama koje su okupirali nakon Bleiburga.

Muka mi je od ovih bedastoća na račun ”mučenika” pa citiram, još jednom, fra Ivana: ”Svakako nije u duhu crkvenog zajedništva, Crkve kao Božjeg naroda, da pojedinci ili uski krug ljudi određuje koga hoćemo za svece. Iznova vrijedi preispitati: koju vrstu svetaca posebno štujemo, kojima se rado molimo za zagovor, a koji su nam potrebni samo kao borbena zastava, da se pokažemo, dokažemo, suprotstavimo?”

Budući da Petanjku i društvu oko njega nisu jasni katekizamski pojmovi, budući da su njima i ustaše koji su pali ”za krst časni i slobodu zlatnu” mučenici, ja bih u ovoj kolumni želio pojasniti da su kršćanski mučenici (nebitno radi li se o Hrvatima, Srbima, Poljacima, Sirijcima ili Nigerijcima) oni koji su izgubili život (bili su smaknuti, a ne umirali od leukemije u nekom župnom stanu) svjedočeći za Krista i Krista samog.

Zanimljivo je da je riječ koju danas koristimo za razgovor o nekome tko je ubijen zbog svojih uvjerenja, mučenik, osnovna grčka riječ koja se koristi u Novom zavjetu, a koja se prevodi kao ”svjedok”.

Stoga, kada je Isus rekao učenicima ”bit ćete mi svjedoci” (Djela 1, 8), za njih je to bilo od velikog značaja. Ipak, to ne znači da će svaki Isusov sljedbenik biti ubijen zbog svoje vjere.

Među mučenicima koji su nama bliski (povijesno i teritorijalno) ili su bili Hrvati samo da spomenem one najpoznatije.

Iz velikog broja mučenika za vjeru i narodnu slobodu tijekom povijesti izdvajam nekoliko najvažnijih starokršćanskih mučenika koji su djelovali na današnjem hrvatskom prostoru šireći kršćanstvo.

Sveti Venancije, živio u 3. stoljeću poslije Krista, bio biskup u Duvnu (Bosna) i misionarski radio u neretljanskom kraju i Panoniji šireći kršćanstvo, zbog čega je stradao mučeničkom smrću. Godine 641. tijelo mu je prenijeto u Rim zbog nesigurnosti nastaloj seobom naroda. Slavi se 18. svibnja.

Sveti Euzebije, biskup u Cibalama (današnji Vinkovci), u 3. stoljeću, stradao u progonstvu kršćana za cara Valerijana, vjerojatno 258. godine. Prvi je poznati biskup u tim krajevima. Njegov kult odobren je Đakovačko-srijemskoj biskupiji 1966. godine. Posvećena mu je, sa sv. Polionom, župna crkva u Vinkovcima. Slavi se 29. svibnja.

Sveti Duje (Dujam), živio u 3. stoljeću, solinski biskup i mučenik. Po legendi je podrijetlom iz Sirije. U Solinu, tada glavnom gradu rimske Dalmacije, osnovao je crkvenu zajednicu i zato mučenički pogubljen. Odrubljena mu je glava po nalogu gradskog upravitelja Maurilija, nakon što je prije njega pogubljeno još četrdeset i pet kršćana. Tijelo mu je iz Solina preneseno u Split, gdje se on do danas štuje kao zaštitnik grada.

Sveti Demetrije (Dimitrije, Dmitar, Mitar) osuđen i pogubljen 304. godine kao đakon srijemskog biskupa i mučenika Ireneja u Sirmiju (danas Srijemska Mitrovica). Kasnije su njegove relikvije prenijete u Solun gdje se počinje slaviti kao veliki svetac kojemu su u čast izgrađene dvije bazilike – u Sirmiju i Solunu. Njegov kult osobito se raširio među pravoslavnim Slavenima, ali ga štuju i Hrvati u Dalmaciji, Zagrebu, požeškom kraju i Srijemu (Srijemska Mitrovica dobila je po njemu ime). Slavi se 26. listopada.

Sveti Irenej Srijemski, biskup u Sirmiju, posječen mačem i bačen u Savu 304. god. Bio je voditelj crkvene općine u doba cara Dioklecijana kada je u progonima mučenički stradao veliki broj kršćana. Podignuta mu je bazilika. Štuje se kod istočnih i zapadnih kršćana. Slavi se 26. kolovoza.

Sveta Anastazija (Stošija, Stažija, Staža, Stajka, Stana, Stoja, Nasta), srijemska mučenica u vremenu Dioklecijanova progonstva kršćana, pogubljena 304. godine. Pokopana je u Sirmiju, u 5. st. prenijeta u Carigrad, a 804. u Zadar, u crkvi sv. Petra, koja se od tada naziva crkvom sv. Stošije. Zapadni kršćani spominju je se na sam Božić, istočni 22. prosinca, a u Zadru i Srijemu 15. siječnja.

Sveti Mauro Porečki (Mavro, Mavar, Maver), bio je biskup u Poreču i mučenik u doba cara Dioklecijana. U 6. stoljeću njegovi su ostatci pokopani u Eufrazijevoj bazilici u Poreču, a u 7. stoljeću prenijeti u Rim, potom u Genovu, a 1936. god. ponovo u Poreč. Slavi se 21. studenoga.

Sveti Polion, bio lektor (čitač tekstova Sv. pisma) u Cibalama (danas Vinkovci), tada biskupskom gradu, u vrijeme cara Dioklecijana. Zbog svog rada spaljen na lomači 304. godine, na obljetnicu smrti sv. Euzebija, cibalskog biskupa i također mučenika. U Đakovačkoj i srijemskoj biskupiji njegov kult postoji od 1807. Slavi se 29. svibnja.

Sveti Kvirin Sisački (Kirin), početkom IV. stoljeća biskup u Sisciji (današnji Sisak). Rimski namjesnik u današnjem mađarskom gradu Szombathelyu osudio ga na smrt utapanjem u rijeku tako da mu je o vrat obješen mlinski kamen. Pokopan u Sisku, ali mu je tijelo u V. stoljeću prenijeto u Rim. Danas je zaštitnik Krčke biskupije, a slavi se 4. lipnja i u Zagrebačkoj nadbiskupiji kao nasljednici Sisačke biskupije te u Đakovačko-srijemskoj biskupiji.

U novije vrijeme imamo svetog fra Nikolu Tavelića, mučen 1391. i svetog Marka Križevčanina, pogubljenog 1619. Blaženi Alojzije Stepinac (+1960), naglašavam, nije mučenik prema definiciji mučeništva. Mučenice su, primjerice, redovnice koje poznajemo kao Drinske mučenice. Kazat ću nešto o njima jer ih, nažalost, prečesto zaboravljamo. Ubijene su od četnika u zimi 1941. kod Goražda.

Dana 24. rujna 2011. održana je u Sarajevu beatifikacija Drinskih mučenica u olimpijskoj dvorani Zetra. Beatifikaciju je predvodio papinski izaslanik i pročelnik kongregacije za proglašenje svetaca, kardinal Angelo Amato. U propovijedi je kardinal Amato istaknuo, da je mučeništvo petero redovnica Družbe Kćeri Božje ljubavi “tragična, ali slavna stranica Crkve Katoličke u plemenitom narodu Bosne i Hercegovine”.

“Njihova pobjeda ima značenje mučenika prvih stoljeća, kada su poganski idoli zahtijevali nevine žrtve za nastavak njihovog prolaznog i nesigurnog postojanja. Tragedija njihovog ubojstva se dogodila za vrijeme nasilnog civilnog rata 1941-1945. godine”, rekao je kardinal te podsjetio kako su ubojice, oslijepljeni protukatoličkom mržnjom i beskonačnim egoizmom, počinili pokolj grupe nemoćnih ali neukrotivih žena.

Rekoh, pojasnih i da završimo: ustaše ne mogu biti kršćanski mučenici. Sramota je i civilizacijski ogromni poraz to ne shvaćati. Tko želi slaviti Maksa Luburića, na primjer, neka si osnuje sektu jer u Katoličkoj crkvi to nije dopušteno, gospodine Petanjak.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Moj cilj od početka je bio i obrana Bosne i Hercegovine
    •  Možda idemo prema još gorim stvarima i vremenima
    •  Snažne ekumenske vibracije u Jasenovcu i Pakracu
    •  Levarovu i našu nadu sabotira HDZ koji vonja na ustaštvo
    •  Ovi koji šute o zločinu u Gruborima pljuju Franju Kuharića
    •  Fra Marinko Vukman nije ustaša, on je budala
    •  Obogaćen sam milošću i izvanrednim Šerbedžijinim umijećem
    •  Vojni mimohod je poraz kršćanskog humanizma
    •  Milanović će salutirati crnu HOS-ovu zastavu. Ja ne!
    •  Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!

> Svi tekstovi ovog autora