novinarstvo s potpisom
U ovim tužnim danima opraštanja od Arsena Dedića medije su preplavila sjećanja na velikog umjetnika, pjesnika, glazbenika. Između ostalog, portal Index je objavio i malu antologiju njegovih citata. U nju je uvrštena i ova rečenica: “Bilo bi bolje da smo prestali preslušavati je li točno reći amen ili amin”.
Arsen Dedić to je izrekao prije nešto više od godinu dana, u proljeće 2014. godine, u razgovoru za beogradski Blic. Govorio je pohvalno o ideji i osjećaju solidarnosti i jednakih prilika za sve u bivšoj državi. Na pitanje o tome kako se mnogi danas odriču Jugoslavije, Arsenov je odgovor, onako kako su ga objavile srpske novine, glasio ovako:
“To je besmisleno. Karijeru šansonjera započeo sam na stadionu ‘Tašmajdan’ 1961. godine, kada sam u kvartetu pevao na izboru ‘Lepote devojke’. Potom sam na festivalu ‘Beogradsko proleće’ 1963. sa pesmom ‘Prolećni cvet’ Radoslava Grajića osvojio treće mesto i dobio prvi honorar. A 1965. snimio sam za PGP singl ‘To sam ja’ i imao solistički koncert u Domu sindikata. Kako je Gabi u to vreme snimila za PGP svoju prvu ploču, mogu da priznam da nas je Beograd stvorio kao umetnike… S druge strane, najlepši izazovi u mladosti dogodili su mi se u zagrebačkoj školi. Bilo bi bolje da smo prestali da se preslišavamo da li je tačno reći amen ili amin.”
Naravno da je hrvatski pjevač i pjesnik novinaru Aleksandru Nikoliću odgovarao na svom materinjem hrvatskom jeziku u kojem je bio majstor i koji je zadužio dovijeka. I naravno da su srpske novine, baš kao što to obrnuto činimo i mi u Hrvatskoj objavljujući razgovore s onima koji govore sprski, njegove riječi “ekavizirale” i prilagodile svom standardu. Ja ih navodim onako kako su objavljene zbog točnosti navoda i zato što je najbitnije da ih svi razumijemo. A razumijemo ih. Baš kao i amen i amin.
Arsen Dedić bio je svjetski čovjek i umjetnik, ali kao i većina velikana naših jezika postao je i ostao velik u prvom redu na području omeđenom granicama prostora na kojem živi publika koja ga razumije. I zato je Arsen Dedić ovih dana oplakan i obžaljen ne samo u Hrvatskoj, nego i u čitavoj bivšoj Jugoslaviji, danas tolikima mrskoj regiji, a naročito u Srbiji, Crnoj Gori te Bosni i Hercegovini. S koje god strane ovih dana dolazilo, svako svođenje Arsena Dedića bilo na njegovo etnički srpsko podrijetlo, ili pak na njegovo hrvatsko domoljublje iskazano “onda kada je trebalo”, sitničavo je i nedostojno njegove širine i veličine.
U povodu smrti Arsena Dedića oglasila se i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Na svom Facebook-profilu napisala je: “Želim izraziti duboko žaljenje zbog odlaska Arsena Dedića, velikog skladatelja i čovjeka. Njegove note i njegov opus zauvijek su utkani u našu povijest, kulturu i naše društvo. Vječna mu hvala!”
Lijepo i točno, osim u jednome. Da su note i riječi Arsena Dedića upisane u našu, hrvatsku kulturu i povijest, to je potpuno točno. Dok god će biti hrvatske povijesti i kulture i onih koji za nju mare, pamtit će se i spominjati umjetnički opus Arsena Dedića. Međutim, usuđujem se reći da je ono o utkanosti opusa Arsena Dedića u “naše društvo” ipak obična fraza.
Istina je, svi mi koji smo dijelili i dijelimo humanistički svjetonazor Arsena Dedića, također smo dio tog društva, ali u njemu, ako je suditi po prevladavajućim politikama i ponašanju masa koje ih slijede, teško je, makar i u tragovima, pronaći onu zdravu, nikad ničim masovnim zaluđenu, nikad na stranputice zalutalu kritičku misao i fini ironični odmak. Uostalom, i sama predsjednica svojim je djelovanjem, nastupima i prisustvom uglavnom posvećena promicanju nekog drugog, više čavoglavskog nego arsenovskog hrvatstva.
Međutim, nešto se drugo događalo ovih dana zbog čega mi u sjećanju zvoni Arsenova misao o “amenu” i “aminu”. Mislim na iznenadni procvat srpsko-pravoslavnog i hrvatskog katoličkog ekumenizma. Mislim na zagrljaje i poticajne riječi koje su sa patrijarhom Srpske pravoslavne crkve Irinejom izmijenili nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić u Zadru, a potom nadbiskup Marin Barišić u Splitu.
U drevnim katedralama svete Stošije i svetoga Dujma prisjetili su se velikodostojnici obiju crkava zajedničkih stoljeća, svetaca i duhovnog naslijeđa, pa čak i zajedničkog im Isusa Krista. Svim ranama usprkos, “smatram da se mi kršćani ne smijemo umarati širiti ljubav, snošljivost i praštanje”, rekao je nadbiskup Puljić, a dan kasnije, u manastiru Krka, mudro je prešutio patrijarhovo kršćanski i ljudski neprilično licitaranje sa žrtvama, stradanjima i raspodjelom krivnje.
Zaslužili su patrijarh i nadbiskup naslovnicu ovih novina uz iscrpnu analizu kolege Pavičića koji je ekumensku otvorenost hrvatskih biskupa nazvao provođenjem “akcijskog plana” ubrzanog približavanja katolika i pravoslavaca. Ili, da parafraziram partizansku krilaticu, “drug je papa izdo naređenje, svi u borbu za ujedinjenje”.
Dok završavam ovu kolumnu još uvijek nije stigla vijest o susretu patrijarha Irineja i biskupa Ivasa koji je također bio najavljen. Šibenski biskup ionako je već jednom nogom u mirovini, pa si je možda priuštio biti više dosljedan sebi, nego papi. No, zato je splitski nadbiskup Barišić u svom zagrljaju sa srpskim patrijarhom i popratnom govoru otišao još dalje od Puljića. Premda je to mislio u prvom redu ekleziološki, ipak će ostati upamćene njegove riječi da bi na putu prema pomirenju i slozi “katolici morali biti malo više pravoslavci, a pravoslavci malo više katolici”. Spomenuo je i da su ih vjernici u bratstvu pretekli i da oni, hijerarhija, u tome ne bi smjeli biti smetnja.
Sve je to divno i krasno. Ali, dok čitam afirmativne izvještaje o ekumenskim zagrljajima na portalima za koje smo do jučer svi mi koji smo se tako ponašali i ranije bili srbofili, hrvatomrsci i vampiri, mislim da su i patrijarh, i dobar dio biskupa i episkopa, nešto ostali dužni. Ne samo da su ih u tom zbližavanju preduhitrili mnogi vjernici, nego možda još češće i više oni koje bi njihovi pastirski štapovi razvrstali među nevjernike.
Nažalost, veliko zakašnjenje ekumenske svijesti i kršćanske ljubavi koja mora nadići sve vrste razmirica i podjela bilo je fatalno za milijune ljudi na ovim prostorima. Bilo bi lijepo kada bi se zbog svoje tromosti i sporosti, kako svoje, tako i mnogih svojih prethodnika, ispričali i katoličkim i pravoslavnim i svim ostalim vjernicima, a pogotovo nevjernicima koji su se prije njih, mimo njih, a često i usprkos njima, ponašali onako kako priliči ne samo kršćanima, nego i svim ljudima.
Tada bih spremnije povjerovao i u iskrenost njihovog sadašnjeg ekumenskog zanosa, koji u svakom slučaju, pa i kada ovoliko kasni, pozdravljam. Bila bi to poruka na koju bi većina nas rekla i amen i amin.
(Prenosimo iz Večernjeg lista).