Bojan Glavašević, etika govorenja o živima i o mrtvima

Sreća se obično tiče živih, ali mrtav je Siniša Glavašević imao sreće s vlastitom uspomenom. Prestali su mu ime spominjati pri nabrajanjima vukovarskih martira. Zaobilaze ga kada bi mrtve Vukovarce koristili za utjerivanje patriotizma u kosti živih. Njegove književne tekstove ne deklamiraju na službenim recitalima. I ne ispostavljaju Sinišu Glavaševića za uzora suvremenim hrvatskim novinarima, pjesnicima i piscima.

Sve su to godinama činili, a onda su iznenada i naglo prestali. Tome je uzrok uvjerenje našega svijeta, kolektivna kulturološka predrasuda, da su kćeri i sinovi nasljednici prava na sudbinu svojih mrtvih očeva, i da su u tom pravu ispred naroda i narodnih parazita.

Tako je Siniša Glavašević u vrijeme kada mu je sin Bojan dorastao do svijeta odraslih, i kada se pokazao drukčiji od njih, prestao biti metafizičko vlasništvo države. Pripao je Bojanu i obitelji, onako i onoliko koliko nam za naših života pripadnu sjeni naših mrtvih.

A kako im Bojan nikako nije drag, ne samo zato što je odbio parazitirati na kolektivnoj fantaziji o vlastitom ocu, tako su, malo-pomalo, krenuli da nagrizaju i rastakaju vlastitu fantaziju, te da u mrtvom Siniši Glavaševiću, svom dojučerašnjem martiru, prepoznaju njegova razmetnog sina.

U nekoj drugoj prilici, možda bi to bilo mrsko i odvratno. Ali sada to izazove neko nježno ozarenje: Siniša Glavašević doista je sličniji i bliži svom sinu od tolikih očeva koji su imali tu sreću da odrastaju uz svoje sinove. Ista je to meka pamučna čvrstina. Čelična čvrstina maslačka. I pravedno je što je Bojan svojim karakterom, ljudskom naravi i pameću otkupio od države uspomenu na svog oca. A nije ništa činio, nije mu takva bila namjera.

U pogrebnim ceremonijalima i patriotskim svečanostima mrtvima se pripisuju htijenja, motivi i ideologije živih. A živi, svjedočeći o mrtvima i o njihovoj žrtvi, redovito lažu.

Siniša Glavašević doista je sličniji i bliži svom sinu od tolikih očeva koji su imali tu sreću da odrastaju uz svoje sinove. Ista je to meka pamučna čvrstina. Čelična čvrstina maslačka. I pravedno je što je Bojan svojim karakterom, ljudskom naravi i pameću otkupio od države uspomenu na svog oca. A nije ništa činio, nije mu takva bila namjera

Jedni to čine nesvjesno, vođeni onim što im nalažu njihove kulturne tradicije, dok drugi lažu svjesno, zasnivajući vlastite egzistencije u parazitiranju na mrtvima i na času njihove smrti. Oni se ne sjećaju mrtvih, nego uporno lažu o njima, preparirajući ih vlastitim idejama i osjećajima.

I onda se nekome tko ne umije gledati ili tko se ne usuđuje misliti učini da su i ti koji su jednom umirali nalik onima koji se danas pozivaju na njihovu uspomenu.

Kada bi na čas mogli oživjeti, kada bi se prenuli iz svojih masovnih grobnica na sutjeskama, u jasenovcima, na kočevskim rogovima, u srebrenicama i na ovčarama, mrtvi bi bili odistinski iznenađeni pred onim u što su ih pretvorili lažni i patriotski čuvari sjećanja na njihove žrtve.

Ali to nismo mi, ali to nisam ja, ali to nisam ja, ali to nisam ja… Tako bi se čulo iz grobova, kad bi se znalo slušati. Siniša Glavašević, međutim, upravo je onakav kakvim ga je učinio njegov sin. Takav je bio i takvim ga se sjećaju oni koji se Siniše Glavaševića doista i sjećaju.

Nakon što je Vlada Republike Hrvatske preko Ministarstva branitelja pokrenula hajku na novinara i pisca Borisa Dežulovića, s ciljem zastrašivanja javnosti i (metafizičke ili fizičke?) likvidacije pisca, Bojan Glavašević zapravo je prvi reagirao. Mirno i precizno, s istom onom pamučnom čvrstinom, ne prigovorivši piscu nijednom riječju na stilskim slobodama, na prejakim formulacijama, na zloporabi psovke, te na svemu onom na što će mu prigovoriti onaj naš vječno uljudni svijet koji u hajkama sudjeluje tako što gonjenom zamjera što nije bio dovoljno ljubazan prema progoniteljima.

Dobro Bojan zna što se time čini, to mu je, napokon, struka. Osim što se općenito bavi sociolingvistikom, kao znanstveni novak na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu držao je seminare na kolegiju Etika govorenja. Teško da bi se našlo pozvanijeg oko Dežulovićeve teme.

Međutim, naravno da se reagiranje Bojana Glavaševića nije registriralo u službenom i službujućem dijelu javnosti. Novine su ga prešutjele, kao i javna radiotelevizija, iz podrazumijevajućeg razloga: zbog pristranosti! Čak, možda, i zbog strasne pristranosti!

U čemu se, međutim, sastoji pristranost Bojana Glavaševića? U tome što je dio pokreta Možemo i što je time apriorno bliži strani Borisa Dežulovića nego strani njegovih progonitelja, ili je njegova pristranost u tome što je sin Siniše Glavaševića, pa je krvlju, životom i sudbinom sasvim nedvosmisleno određen prema Vukovaru?

O Vukovaru Bojan Glavašević sigurno je razmišljao više, duže, češće, dublje i mnogo, mnogo mračnije nego itko od nas. Mnogo dublje i mračnije nego i većina Vukovaraca. Razmišljao je zato što je morao i zato što mu je to životom i sudbinom bilo zadano.

I kako je onda moguće da Bojan ne samo što staje iza Borisa Dežulovića i njegova teksta, nego u zadnju rečenicu svoga reagiranja, i dalje savršeno mirnog i kontroliranog, u Dežulovićevu obranu upisuje svoga oca?

Moguće je upravo zato što sin u ocu ne gleda avet iz kolektivne komemorijalne fantazije, nego samo usporedo čita dva teksta: očev i Borisov.

Pišu ih različiti pisci, jedan je u svojoj smrti već skoro dvostruko mlađi od drugoga u njegovu životu, i govore ti tekstovi o dva različita neprijatelja, ali oba govore o razaranju grada.

Nije, dakle, Bojan Glavašević iz možemaških razloga branio svoga pisca, nego ga je branio zato što ga je čitao. I što je čitao svoga oca.

Konačno, branio ga je braneći upravo onu vukovarsku Hrvatsku Siniše Glavaševića, koja nikada zapravo nije postojala.

“Nema tih novaca za koje će itko tko ima makar malo izbora otići živjeti u grad u kojemu je pijetet važniji od svakodnevice. (…) Nitko ne želi živjeti gradu na čijem cijelom prostoru, fizičkom i simboličkom, vrijede ista pravila kao na groblju. I još su stroža: svako kršenje tih pravila rezultira optužbama za izdaju. Takvi gradovi nisu mjesta za žive ljude, oni u svakom smislu pripadaju mrtvima.”

Tako u svojoj obrani pisca piše Bojan Glavašević. I spomene pojam svakodnevice, koji je, vjerojatno, najvažniji, jer se po svakodnevici život razlikuje od smrti.

A kako im Bojan nikako nije drag, ne samo zato što je odbio parazitirati na kolektivnoj fantaziji o vlastitom ocu, tako su, malo–pomalo, krenuli da nagrizaju i rastakaju vlastitu fantaziju, te da u mrtvom Siniši Glavaševiću, svom dojučerašnjem martiru, prepoznaju njegova razmetnog sina

Dok mrtvi žive u vječnosti, živi imaju svakodnevicu. Države, vlasti i vlastodršci razlikuju se po tome što se u slobodnim državama i pod dobrim vlastima zajednička društvena pripovijest odvija u ritmovima svakodnevice, dok se u neslobodnim državama, pod lošim vlastima i u diktaturama društveno zajedništvo zasniva u ritmu vječnosti, u ritmu smrti.

Bojan Glavašević u Zagreb je stigao kao izbjeglica, taman da krene u školu. Oca je posljednji put vidio prvoga dana škole. Dojurio je iz poluopsađenog Vukovara, da sina isprati u život, i da se vrati nazad. Vratio se po nekoj podrazumijevajućoj građanskoj dužnosti. Ali vratio se i zato što je vjerovao da je Vukovar mjesto njegove svakodnevice. I svakodnevice njegove male obitelji.

Žena i sin privremeno su pošli u izbjeglištvo. Dok rat ne stane, dok grad i njegovi građani ne pobijede. A morali su pobijediti, jer u imaginaciji Siniše Glavaševića, kao ni u imaginaciji cijele njegove generacije, nije bio zamisliv i nije bio smislen svijet u kojemu bi grad i građani Vukovara izgubili.

Trideset godina kasnije, Bojan Glavašević govori o svakodnevici Vukovara, i o razlikama između grada i memorijalnog centra, između grada i vječne ruševine.

Kome je taj govor upućen?

Sasvim sigurno nije ljudima koji u Vukovaru žive, Bojanovim nesuđenim sugrađanima…

Jesen je, kuhaju se kompoti i peku ajvari, u podrumskim se kacama, pod velikim teškim kamenom, kiseli kupus za dugu zimu. Poteče život, kao u udžbeniku “Moj dom”, “radnoj knjizi za upoznavanje prirode i društva”, iz koje sam učio 1972. u Drveniku, i iz koje je, makar izmijenjene, devetnaest godina kasnije učio i Bojan Glavašević. U toj najljepšoj školskoj knjizi našeg školovanja – koju već godinama uzalud tražim po antikvarijatima – bile su ilustracije grada u različita godišnja doba, genijalne Danice Rusjan. Na tim je slikama naslikana bila svakodnevica. Ono za što se vrijedilo boriti.

Ono za čim jednako žude dječaci koji sa sedam godina završe u ratnim izbjeglištvima, kao i odrasli ljudi koji s trideset i sedam odlaze iz svojih vukovara u neke irske i njemačke, ne bi li tamo pronašli nešto od čega su ovdje odustali.

Tako je u svakodnevici.

U vječnosti, međutim, ne kuhaju se kompoti i ne peku ajvari. Vjetar ne gasi električne svijeće. Tišina je kao u grobu.

(Nije dozvoljeno preuzimanje ovog sadržaja bez autorova dopuštenja. Prenosimo s autorova portala).

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora