Bojkot, fanovi i trolovi

Pišući ovo dva dana nakon bojkota trgovina 24.01., kao sudionica bojkota, no i kao neovisna promatračica, i znatiželjna analitičarka različitih stavova o akciji koja je, prvi put od osamostaljenja, ujedinila veliki broj ljudi u otporu nefunkcionalnoj državi, vele-uvoznicima, prekupcima i trgovačkim lancima, mogu reći da je osjećaj neopisivo dobar, iz više razloga.

Prvi je naravno taj, da su potrošači u narativu slobodnog tržišta i zakona ponude i potražnje shvatili svoju ulogu i objektivnu moć, i odlučili se organizirati na inicijativu udruge ”Halo, inspektore” kako bi tu moć i pokazali, kao i volju da svojom potrošnjom dugoročnije utječu na zakon ponude i potražnje, umjesto dosadašnjih žalopojki susjedima, odlazaka u Sloveniju po mjesečni špeceraj, i kukanja na društvenim mrežama.

Obradovala me i činjenica da se Hrvati ipak financijski opismenjuju, što se dalo zaključiti po raspravama na društvenim mrežama. Naime, kao i svaka akcija ili društveni događaj koji se neizbježno prelije u virtualni svijet i ovaj je bojkot od početka imao svoje fanove, hejtere i trolove, jer bez toga nema ni virtualnog života ni utjecaja.

U kategoriji fanova, u kojoj sam i ja (jer sam i građanski aktivist već skoro četiri desetljeća, i bilo je raznih društvenih pitanja na kojima sam gulila cipele na ulicama, suorganizirala prosvjede i peticije, pisala, progovarala u radio-emisijama koje sam preko dva desetljeća uređivala i vodila) bilo je i onih koji su jedva dočekali neku vrstu bunta i čekali da se pridruže, ne pitajući tko je organizator, koji je krajnji cilj i strategija, pogotovo kad su bojkot podržale oporbene stranke koje su inače ideološki nespojive.

Bilo je i opreznih koji su svakako odlučili podržati, no u hodu se raspitati koja je strategija i provjeriti organizatora, a našlo se i fanova-skeptika, koji su odlučili podržati taj dan jer i inače na osobnoj razini, jer su financijski pismeni, bojkotiraju proizvode u koje je ugrađena dvostruka i trostruka marža (uvoznika-veletrgovca, distributera, koji je često druga firma istog vlasnika koji uvozi, trgovačkog lanca/trgovca) plus svi ostali troškovi, koji su pratili i organizatora i podupiratelje, kao i dugoročno, godinama i desetljećima prije sve faktore koji utječu na porast cijena.

Tu mislim na sve faktore: od nefunkcionalnost države s golemim birokratskim aparatom, preko politika koje pogoduju vele-uvoznicima koji su se neposredno nakon rata pojavili s nejasnim porijeklom novca i postali igrači na tržištu, do privatizacije, umiranja proizvodnje, priljeva novca od turizma kao dominantne grane i visokog PDV-a.

Pratili su oni i narative trgovačkih lanaca, udruga poduzetnika, ali i poljoprivrednika i malih proizvođača koji su se žalili na nemoguće uvjete nisku konkurentnost u odnosu na uvozničke lobije, carevanje preprodavača na tržnicama i vele-uvoznika u trgovačkim lancima što je dugoročno dovodilo do smanjenja domaće proizvodnje hrane.

U grupi hejtera, uglavnom je bilo najviše onih koji su smatrali da je država jedini uzrok svega, da su trgovci i prekupci ”nevini u ludnici” i da posluju s malim profitom zbog skupe države, i da se će se sav promet ionako nadoknaditi dan prije ili kasnije.

Pojavili su se naravno i trolovi, primarno iz redova ekonomista i menadžera velikih trgovačkih lanaca, koji su nas uvjeravali da trgovačke marže nisu značajno rasle, da nam je visoki PDV omogućio rast plaća, i onih koji su cijeli javni sektor, uključivo i školstvo zdravstvo i socijalu stavili pod jedan nazivnik – uhljeba, ne praveći razliku između golemog i preskupog birokratskog aparata, prekobrojnih jedinica lokalne samouprave i njihovih zaposlenika i onih koji obrazuju buduće poduzetnike i stručnjake, onih koji skrbe o osobama s invaliditetom i djecom s najvećim razvojnim teškoćama i djelatnika u korupcijom i podobnošću desetkovanom zdravstvu.

Posebna skupina trolova su pak i FB grupe koje su se pojavile kako bi razvodnile pritisak, računajući na slabu medijsku pismenost, odnosno da korisnici društvenih mreža neće razlikovati FB grupu koja stavi prigodnu fotografiju uz krilatice tipa ”svaki tjedan bojkot jedan” i slične od one iza koje stoji organizator, udruga ”Halo, inspektore”. Kao rezime svega toga, valja istaknuti nekoliko stvari:

Naravno da je država temeljni krivac za inflaciju i skupoću. No ne, kako pojedini trolovi bojkota tvrde, isključivo zbog svog golemog i tromog javnog i državnog sektora (jer u Italiji je, primjerice, prekobrojnih u državnom birokratskom aparatu 52 % dok je u Hrvatskoj 48 % prema EU statističkim podacima). To jest faktor, ali nikako glavni i jedini. Ni podatak o malom broju stanovnika kao razlogu skupoće ne drži vodu, jer i Slovenija je, manje nego mi, ali ipak opterećena državnom administracijom, ima manji broj stanovnika, višu cijenu rada, a većina proizvoda osim voća i povrća je jeftinija, a cijene ulja i šećera i mliječnih prerađevina su otprilike jednake kao u Hrvatskoj.

Država je kriva i zbog činjenice da Zakon o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi donesen 2017. nije nikad zaživio, pa u nekim slučajevima, osim pogodovanja vele-uvoznicima i prekupcima nauštrb domaće proizvodnje imamo i opravdanu sumnju na kartelsko udruživanje.

Država je, nadalje, kriva što je nakon uvođenja eura trenirala strogoću na malim obrtnicima koji su, poput kažnjene frizerke zbog zaokruživanja cijene za 36 eura, poslužili kao glineni golubovi, dok se u trgovačke lance nije diralo, ponuđene su im samo ”bijele liste”, na dobrovoljnoj bazi.

Naravno da i priljev novca od turizma, i visoki PDV omogućuju i rast plaća, i da će bojkot utjecati na punjenje proračuna. No, stvar treba gledati dugoročnije – upravo i jest problem što rast plaća ovisi o stopi PDV-a, preprodaji i turizmu u daleko previsokom postotku od onog kojeg ima jedno stabilno gospodarstvo. Bit će, zasigurno, nastavi li se bojkot strateški, i kolateralnih žrtava i potresa na tržištu, no to ne bi smjelo nikoga obeshrabriti. Groznica i temperatura su put do ozdravljenja.

Ekonomski i drugi stručnjaci uključeni u građansku inicijativu, trebaju zaista promišljeno nastaviti strategiju ciljanog pritiska kako bi ona dala rezultate i u konačnici se reflektirala na zakonodavca.

Koliko god dug put još bio pred nama, kao potrošači pokazali smo snagu, volju da promišljamo što i koliko kupujemo, volju da ustrajemo do promjena politika koje su do ovoga dovele. A taj osjećaj je – neopisivo dobar.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Božićno putovanje u središte srca
    •  Tragične smrti i promašeni Milanovićevi sastanci
    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola

> Svi tekstovi ovog autora