Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?

Evo me u ljetnom ugođaju na Hvaru. S čuđenjem i nevjericom konstatiram da od 1974. ovdje ljeti boravim po mjesec dana, a od umirovljeničkog statusa i puno češće i duže.

U mojoj uvali nema previše turista, automobilske registracije otkrivaju odakle su. Željela bih uživati u moru, a ipak se ne mogu odvojiti od informacija i tema koje dolaze iz vanjskog svijeta. Razgovaram s gošćom iz Ukrajine koja sada s obitelji živi u jednoj susjednoj zemlji. Ona i suprug izašli su iz Ukrajine prije sukoba, želeći zaštititi dijete od prijetećeg rata. Sada su izbjeglice koje se uspijevaju održavati svojim radom.

Pita me kako smo mi u Hrvatskoj oporavili od rata i koliko je za to trebalo vremena. Kaže da pažljivo promatra Hrvate koje susreće tražeći na njihovim licima odgovor… Čini joj se da vidi neki teret i tugu.

Nije sada važno da li ona možda projicira svoje osjećaje: ali ako doista nešto prepoznaje, ne mora biti da je to vezano uz rat.

Zatečena tim pitanjem nisam imala snage kazati ono što mislim, a to je da sve ovisi o tome kakvo će biti poslijeratno društvo.

Već sam ranije spominjala rezultate nekih naših istraživanja o mentalnom zdravlju i kvaliteti života poslije rata.

Kakve će političke elite i koje vrijednosti prevladati u Ukrajini? Za očekivati je da će institucije oslabiti (van der Kolk, 1997), teško da će poslijeratno društvo biti socijalno osjetljivo i pravedno. Za (devastirana) područja pogođena sukobom, za interno raseljene i izbjeglice izvan zemlje, za područja koja nisu toliko bila izložena napadima, za stanovništvo u područjima pod ruskom dominacijom, za razdvojene obitelji i prekinute bliske odnose, za identitete, za očekivanu budućnost – teška je zadaća promišljati o obnovi i oporavku.

Ne bih ovdje spominjala psihološki koncept otpornosti, a bojim se da će sve najviše ovisiti upravo o tome kako ljudi mogu razumjeti i podnijeti najteže okolnosti.

Kraće vrijeme s mojom sugovornicom i njezinom obitelji bio je i stari otac: vrlo teško podnosio projektile koji bi povremeno pali na njihov grad (koji nije na prvoj liniji sukoba). Bio je nemiran i zbunjen, ustrašen.

Stari čovjek iz sovjetskog doba nije mogao shvatiti kako to da su izloženi napadu. Što je to krivo učinjeno, pitao se… Međutim, promjenu sredine i boravak u izbjeglištvu otac također nije mogao prihvatiti i ponovno se vratio u svoj grad, u potrebi da bude u poznatoj sredini, sa svojim drugovima, makar pod cijenu nesigurnosti i nemogućnosti da shvati situaciju.

Nekako me je pogodila ta priča o ocu. Prema E. Ericsonu – najvažniji zadatak starenja je refleksija na minulo životno razdoblje i sebe, a očekivani i željeni rezultat bio be osjećaj ispunjenosti, integracije, smislenosti, osjećaj mudrosti. Nasuprot očekivanom i potrebnom zaokruživanju životnog ciklusa u starosti, ovaj čovjek je zbog drastično promijenjenih okolnosti izvan njega, u opasnosti da završi u gorčini, žaljenju, „bijegu“ u demenciju – što se ni be dogodilo sudeći po njegovom ranijem životnom putu.

Ne mogu zamisliti kako će starenje u Ukrajini izgledati kad jednom stanu sukobi. Boli me duša. Kome će to biti važno? Koliko i kakvih sve će biti potreba i pitanja, volje i mogućnosti za podršku i oporavak kod starijih, djece, bolesnih i nemoćnih, kod civilnih žrtava, žrtava torture, veterana… U devastiranoj infrastrukturi, okolišu. Koliko bi država trebala imati resursa i osobito volje?

V.Volkan (2004) daje psihoanalitički pogled na društvene traume te navodi psihološke posljedice koje će kod mnogih biti prepoznate kao PTSP, pojavit će se novi socijalni/politički procesi i nova ponašanja u zajednicama promijenjenim sukobom zbog mnoštva pogođenih zajedničkom traumom (socijalna regresija), a „nezavršeni psihološki zadaci“ u odnosu na zajedničku traumu kao npr. Tugovanje za mnoštvom gubitaka, oporavak od bespomoćnosti i dr nesvjesno će biti proslijeđeni mlađim generacijama.

Misao me dalje vodi na naše, domaće poslijeratno iskustvo u opustjelim krajevima i život starije populacije. I tridesetak godina nakon završetak rata (o čemu često izvještaju Novosti i neumorni Vladimir Jurišić i drugi suradnici, a i sama o tome imam iskustva), zadnju životnu dionicu mnogi prolaze sami u usamljeni, zanemareni, često u krajnje oskudnim materijalnim i drugim uvjetima (voda, struja, putevi, ne/dostupnost liječničke pomoći, bez obnove nakon potresa i ostvarenja drugih potrebe i prava…).

Ne znam koje bi odgovore dobili neki zamišljeni istraživači i smisla života kod ovih ljudi: zahvalni za svaku pažnju rijetkih putnika namjernika i pomagača koji ih kroz psihosocijalne projekte, koliko je to moguće, obilaze i podržavaju…

U dvogodišnjem kontaktu s mladim psiholozima iz Ukrajine koji pomaže svojim izbjeglim sugrađanima u Hrvatskoj svjedočim složenim procesima kroz koje prolaze. Izbjeglištvo donese jednu vrstu sigurnosti i utočišta, ali to je također težak proces u kome je malo kontrole, a puno pitanja, iščekivanja i neizvjesnosti, puno kontradiktornih osjećaja.

Iskustvo s mladim psihologinjama i mojom ljetnom sugovornicom dovodi me do teme individualnih donošenja odluka u složenim društvenim situacijama, u opasnosti rata. Ostati? Izdržati? Potisnuti uznemirujuće vijesti dok ne preplavi opasnost? Otići (ako je moguće)?

I ne-donošenje odluke je odluka! Odluke obilježe daljnji život.

Moja ljetna sugovornica vratila se u zemlju izbjeglištva. Moje mlade kolegice pokušat će se integrirati u našoj sredini.

Za one u zaraćenoj zemlji ali i izbjegle, kada jednom dođe željeni prestanak sukoba, počet će opet neki novi, neizvjestan i težak proces, s nužnosti donošenja novih odluka i novih početaka, opet u teško predvidivoj budućnosti.

Praćenje civilnih žrtava rata i izbjeglica pokazalo je da im je za mentalno zdravlje važna sigurnost, mogućnost rada, poštivanje ljudskih prava, dostojanstvo. Mnogi su to našli ostankom u izbjeglištvu.

Nevladina danska organizacija Dignity navodi (1.5.2024.) da je od početka invazije 2022. Više od 8,2 milijuna Ukrajinaca postalo izbjeglicama diljem Europe, što Svjetska zdravstvena organizacija opisuje kao „najveće kretanje ljudi u europskoj regiji od Drugog svjetskog rata“. Nadalje, procjenjuje da je oko 9,5 milijuna ljudi u Ukrajini u opasnosti ili živi sa psihičkim problemom.

U ovoj kolumni htjela sam kratko navesti sadašnje spoznaje o potrebama, položaju i mentalnom zdravlju u Ukrajini i kod izbjeglica, prije svega onih koji su našli utočište u Hrvatskoj. Međutim, nekako me odvlače misli na razne strane, prebirem iskustva, osjećaje i misli u nemogućnosti da prihvatim patnju i nepravdu rata, gdje cinični svijet (agresor, lokalne elite i moćni međunarodni akteri) podržavajući sukob planiraju svoje sljedeće korake: kada jednom sukob završi, uvjerena sam da su osmišljeni utjecaji, dobici, ne hajući za dobrobit stanovništva.

Tako da sada i ja imam problem kreiranja smisla kao i onaj otac iz opisanog primjera.

I još nešto: meni najvažniji i intimni dio ovih razmišljanja ipak sam izbacila, a to je iskustvo mojega oca koji je, putujući nakon Drugog svjetskog rata preko Kijeva u vojne škole na sjever SSSR-a u Kostromu, zapamtio Kijev kao prekrasni grad. Mislim i da je moj djed po ocu kao austrougarski podanik i vojnik također dospio do Ukrajine. Moj suprug je u više navrata radio i duže boravio u SSSR, potom Rusije i najviše u Ukrajini.

Više puta nakon 2014. Boravila sam u područjima na granici ratnih sukoba: za mene je to iznimno emocionalno iskustvo u kome se prelamao zadatak zbog kojeg sam bila tamo (edukacija i podrška profesionalcima koji su pomagali interno raseljenima iz odcijepljenih pokrajina), mogućnost da se sporazumijevam na ruskom jeziku uz oprez oko mog oduševljenja i novih okolnosti vezanih uz sukob i identitete; impresioniranost veličinom i bogatstvom ravnice, rijeke Dnjepar, silnog bogatstva prirode i težine povijesti; sjećanje na doba njima zajedničke sovjetske države tragovi koje se vide u oronulim zgradama i infrastrukturi; bogati objekti novog doba u kontrastu s tržnicama koje odražavaju socijalne razlike i gdje se tada za grivnu još uvijek čula riječ rublja.

S tugom i suosjećanjem pratim agoniju koja odavno traje i ne vidi se kraja…

A uvjerena sam da nije moralo tako.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens
    •  Što treba da psihološke traume bude manje, a društvo zdravije

> Svi tekstovi ovog autora