Bolje da nam dolaze imigranti, nego da nam odlaze emigranti

Ma divota jedna, Prešern u Zagrebu, a Gaj u Ljubljani, dva predsjednika u jednom danu u Ljubljani pa u Zagrebu… pa Pahor i Matarella u Goriziji i Novoj Gorici, pa Milanović u Rimu. Znači li to se stvaraju uvjeti za ideje koje je 1848. iznosio Šibenčanin Niccolo Tommaseo – ”federacija slobodnih jadranskih republika”? Eh, barem kad bi…

Jurica Pavičić sučeljava u jednom tekstu ”austrijski” i ”mletački” upliv u našim zemljama, boreći se s pravom za legitimitet Serenissime, a ne samo Habsburga, ali mi Istrani uglavnom prihvaćamo da smo i Venecijanci i Austrijanci, i to u podjednakoj mjeri i Hrvati i Slovenci i Talijani.

Serenissima je napose razvila osjećaj slobodarstva, za razliku od krajeva (Pazinština) pod Austrijom gdje je vladao feudalistički sustav. Da bi poslije pada Serenissime Habsburzi u svom ”Austrijskom primorju”, direktno pod krunom, razvili do sada najbolji model interetničke ravnoteže, usred hrvatsko-slovensko-talijanskih rivaliteta i borbi za nacionalnu prevlast.

U dnevnicima koje je pisao Mijo Mirković, nalazim i njegovo potresno pismo iz 1937., ”Razgovor s mrtvim kumom”, njegovim prijateljem Tonom Bedrinom.

Mirković je Hrvat u egzodusu, Bedrina je Talijan, obojica su iz Raklja: ”Dragi moj kume, ja sam ne znam kako smo se nas dva zbližili. U našem djetinjstvu Ti si išao u Leginu školu, ja u Družbinu, naši su oci bili neprijatelji… Kasnije sam našao Tvoje ime među priložnicima za hrvatsku srednju školu u Puli, još kasnije znao si napamet ono što si pročitao bilo iz Preradovića ili Nazora ili Domjanića… Ti ležiš tamo u sjeni mendula i smokava…, A GDJE ĆE BITI NAŠI GROBI…”.

Ovdje je na djelu amnezija historije, ovdje je riječ o izobličenom tretmanu historije, o stupidnom nacional-egoizmu, ovdje – u Rimu, Ljubljani i Zagrebu – ovdje je na djelu povratak u predfašističko vrijeme, ovdje je na djelu stvaranje kolektivnih psihopatologija, i to ne smijemo prešućivati!

Prisjećam se kako i Guido Miglia piše kako sjedi s jednim Mirom u Raklju i pjeva istarske napjeve, i kako se sjećaju Mije Mirkovića (Mate Balote), koji je izgubio, ali i opet stekao svoj zavičaj, a Guido nije…

Mlada novinarka TV Capodistria, Talijanka, majka joj je Slovenka, priča mi zgranuto kako joj bijesno govori njena prijateljica iz djetinjstva, Ljubljančanka; mrzim to tvoje prelaženje iz jezika u jezik, iz kulture u kulturu, to neprestano mijenjanje akcenta, rječnika! Dotična je, uvrijeđena osoba, uostalom – Dalmatinka, Hrvatica, po ocu, i ponosita Slovenka.

Tješim ju kako znam, nije lako biti odjednom u više kultura, za one koji ne pripadaju takvom opredjeljenju, toliko običnom i normalnom i srećom čestom na ovim našim jadranskim stranama.

Bilježiti vlastite tragove u povijesti, označiti locus i logos trajanja u vlastitoj kulturi i tradiciji, zacijelo je plemenito ljudsko djelo. Tako bilježimo našu pripadnost ambijentu, kulturi, tradiciji, tako potvrđujemo vlastiti identitet; osobito onda kada je taj identitet pluriman, slojevit, kompleksan, kako je čest slučaj na našim stranama.

Čini se po svemu što nas bilježi, da je upravo Istra (u širem kontekstu, dakle negdanja povijesna Julijska krajina ili, pak, administrativno Austrijsko primorje), ogledan primjer u europskim razmjerima.

Umjesto toga, dok se naši grobovi prostiru na svih pet kontinenata, podsjetio bih ovdje kako je Guido Miglia bio među prvim esulima, koji je prihvatio dijalog, iskren i promišljen, s ”drugom stranom”, ne samo con i ”rimasti”, ma anche con noi altri, Slavi, Croati e Sloveni.

Slučaj je htio da sam u Glasu Istre, nakon potresa u Friuli, ironizirao na račun Miglie, koji je izjednačio sudbinu stradalih od potresa sa sudbinom esula, i pozvao ga da se sretnemo kad dođe u Pulu. Došao je u moj ured u općini, ali gotovo istodobno došao je i još jedan esule poput Guida, Ive Mihovilović, Premanturac, veliki hrvatski novinar.

Upoznao sam ih, i među njima je potekao žestok dijalog, smiren ton i oštre riječi o uzajamnim krivicama i pravicama; što ću jednom detaljno opisati, inače se na taj susret stalno vraćam u svojim zapisima.

Rezultat je bio intenzivno ”epistolarno prijateljstvo”, putem pisama, jer posjećivali se više nisu; jedan prognanik iz Trsta, jer je bio Hrvat, novinar barba Ive; i jedan prognanik iz Pule, jer je bio Talijan, novinar barba Guido.

Tako eto, kada se sjećamo svih naših muka, svih imigranata i emigranata; ipak je bolje da nam dolaze imigranti, nego da nam odlaze emigranti…

I zato onima ovdje na granicama, koji dobro znamo kako stoje stvari, preostaje denunciranje denuncijanata, i nesmiljena borba za suradnju, prijateljstvo, convivenzu, tim prije što to više nije ”brand” ni ”trend”, nego se vraća nacionalni ponos i zatvaranje u vlastite granice kojih nema.

Ovakve somnambule najbolje je iskazao pjesnik iz Vodnjana Igor Ferenac ”Fere”: ”Malo mi na/njihove prekrasne/planine/ malo oni na/naše prekrasno/more/pa mi na/njihove prekrasne/žene/pa oni na/naše prekrasne/pa mi bombu/ njima/pa oni bombu/nama/i tako vječno/jer prijateljstvu nema/kraja…”.

Bilježiti vlastite tragove u povijesti, označiti locus i logos trajanja u vlastitoj kulturi i tradiciji, zacijelo je plemenito ljudsko djelo. Tako bilježimo našu pripadnost ambijentu, kulturi, tradiciji, tako potvrđujemo vlastiti identitet; osobito onda kada je taj identitet pluriman, slojevit, kompleksan, kako je čest slučaj na našim stranama

I zato je prokazivanje neumnih, olakih, brzopletih izjava, u stilu bigbrotherskih naklapanja, sveta, moralna, intelektualna dužnost svakog tko želi očuvati i razviti dobre odnose na Jadranu, treba samo baciti u more svete osjećaje ”naše” i ”njihovo”.

”Važna je ruža, vjeruj mi”, pjevao je svojedobno Gilbert Becaud u prepunoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Pišem stalno o važnosti jednog cvijeta na stratištima 20. stoljeća. Pišem stalno o karavani pomirenja, vidim limuzine koje kreću iz Bazovice, spuštaju se u Trst, Dolinu, prelaze granicu ”koje nema” i stižu u Bertoke, Šmarje, pa još jednu granicu prelaze i dolaze u Kućibreg.

Po jedan minut i po jedan cvijet svaki predsjednik na usputnim stratištima, ima tu fojbi, ima mjesta strijeljanja talaca, ima spaljenih sela gdje god hoćeš i koliko god hoćeš, zlodjela počinjenih od svih prema svima. Jedan sat vožnje, zajednička izjava i zajednički ručak, u ime zajedničke europske budućnosti.

Ma, po Italiji i Hrvatskoj i Sloveniji, ta revizija historije već je svršen čin; relativizacija nacional-fašizama i kolaboracije uz blagoslov s nekih oltara, već je preobrnula priču, i žrtve fašizma postaju krvnici, a fašisti postaju žrtve.

Ovdje je na djelu amnezija historije, ovdje je riječ o izobličenom tretmanu historije, o stupidnom nacional-egoizmu, ovdje – u Rimu, Ljubljani i Zagrebu – ovdje je na djelu povratak u predfašističko vrijeme, ovdje je na djelu stvaranje kolektivnih psihopatologija, i to ne smijemo prešućivati!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije

> Svi tekstovi ovog autora