Borba protiv pandemije COVID-19 ne guši demokraciju

Je li u Hrvatskoj moguće prepoznati prioritet trenutka? Ne znam, ali vjerujem da ga je moguće prepoznati kroz poznati ”hrvatski obrazac ponašanja”. U blagostanju svađa i prijepori, a u krizi glave su skupa.

Čini se da je upravo sada jedan takav krizni prioritet trenutka. To je četvrti val pandemije.

No posljednjih nekoliko mjeseci govore mi da se ne ponašamo kako krizi priliči, ne držimo konce u svojim rukama, glave nam nisu skupa. Ne reagiramo uobičajeno hrvatskom obrascu ponašanja.

U četvrtom valu pandemije svatko vuče na svoju stranu. Stožer svojim nekonzistentnim i zakašnjelim mjerama, još više produbljuje osjećaj da glavinjamo i da vrh vlasti nema jasna rješenja.

Pokušaj da se loptica prebaci na građane još je jedan alibi naše politike. Nemušta opravdanja poput ”mi smo napravili sve što je u našoj moći, a odgovornost je na građanima da se cijepe” djeluje kao vapaj Ukletog Holandeza koji nikada neće naći svoju toliko željenu luku.

Politički vrh ne prestaje se baviti osobnim frustracijama. S obzirom na javne istupe pandemija im nikako nije prioritet. Od udara do udava, od psihijatrije do gauleitera, samo su neke od izrečenih, da budem blag, ”grubih doskočica” kojima se predsjednik s jedne i premijer kao i njegov ministar obrane s druge strane međusobno etiketiraju.

Duboko vjerujem da gospodin Hasanbegović ne želi podijeliti, bolje reći prenijeti virus drugim zastupnicima pogotovo svojim istomišljenicima. Zato je dobro što ga neće biti u Saboru

A kad ih se pita o koroni i pandemiji odgovori postaju sivi, neuvjerljivi gotovo dosadni, jer se u nijansama ponavljaju.

Istupi pojedinih zastupnika potvrđuju da razina primitivnosti nije zaobišla ni najviše zakonodavno tijelo Hrvatske.

Tako Zlatko Hasanbegović poručuje: ”Nisam i neću se cijepiti, a ne želim se ni testirati. Moje je pravo imati virus. Dok je COVID potvrda, neću u Sabor”. Komentar pametnom nije potreban, osim jedne male poruke uvaženom zastupniku. Da vaše je pravo imati virus. Ali vaše pravo nije prenositi virus drugima.

Duboko vjerujem da gospodin Hasanbegović ne želi podijeliti, bolje reći prenijeti virus drugim zastupnicima pogotovo svojim istomišljenicima. Zato je dobro što ga neće biti u Saboru.

Još je nekolicina zastupnika izrazila negativan stav prema cijepljenju, pravdajući se da su preboljeli COVID.

Takve je tvrdnje vrlo lako pobiti jer nakon šest mjeseci od infekcije titar antitijela pada pa je mogućnost ponovne zaraze veća. To je i razlog zašto se šest mjeseci nakon druge doze cijepljenja uvodi treća doza. Sada se više ne spominju samo osobe sa slabijim imunim sustavom, već je oportuno cijepiti sve.

Mjere koje su se natuknule kao obavezno cijepljenje ili COVID potvrde za nesmetanu mogućnost rada u pojedinim resorima, izazvale su veliki val negodovanja.

Posebno se čini neprimjerenim reakcija nekih sindikata školstva, koji istina načelno podržavaju cijepljenje, ali šalju jasnu poruku kako je pravo svake osobe odluka o cijepljenju. Od potencijalne opasnosti, zaraze školske djece, jednako je opasna poruka koja se upućuje djeci. Sumnja u nužnost cijepljenja.

Nadam se da je većina roditelja prepoznala važnost cijepljenja. No treba reći da i tu kao da prepuštamo odluku kako kaže Stožer, roditeljima-građanima.

Mogao bih još puno toga nabrajati, ali dosta je.

Svi oni protivnici cijepljenja upotrebljavaju jednu te istu poštapalicu, ljudska prava. Pravo na slobodan izbor. Ako se ne želim cijepiti, a netko me s druge strane prisiljava na to, ugrožava moja ljudska prava, time i moju slobodu kao pojedinca.

Liječnik sam i dobro znam da u svim našim bolnicama i zdravstvenim ustanovama prije odgovarajućeg dijagnostičkog ili terapijskog zahvata građani moraju potpisati informirani pristanak. Dijagnostički postupci i liječenje na koje se odnosi informirani pristanak temelje se na znanstvenim dokazima njihove učinkovitosti. Osoba koja ih ne potpiše ne može se liječiti. To se događa iznimno rijetko.

U svom radnom vijeku uvijek sam nastojao kroz razgovor ukazati i objasniti bolesnicima koji sumnjaju u ispravnost liječenja ili vjeruju da dijagnostika i liječenje neće biti djelotvorno. Pokušavao sam ih privoljeti ukazujući na učinkovitost i neophodnost zahvata i liječenja.

Njihovo bih odbijanje shvaćao dijelom kao i moj osobni poraz. Znao sam da za njih najčešće ne postoji alternativa. Međutim odbijanjem zahvata ili liječenja ti su bolesnici štetili isključivo sebi. To je, po mom mišljenju, uvijek bio poraz medicine, ali to je i bilo pravo oboljelog da odlučuje o svom liječenju, a da pri tome nikoga ne ugrožava.

E, tu je bitna razlika s cijepljenjem protiv COVID-19. Osobe koje se ne cijepe ugrožavaju ne samo sebe, već i mnoge druge. Najdrastičniji primjer ugroze je broj dnevnih smrtnih ishoda koji se popeo iznad brojke 50. Broj oboljelih također raste.

Je li u Hrvatskoj moguće prepoznati prioritet trenutka? Ne znam, ali vjerujem da ga je moguće prepoznati kroz poznati ”hrvatski obrazac ponašanja”. U blagostanju svađa i prijepori, a u krizi glave su skupa

U tom svjetlu što je to pravo na slobodan izbor kojime ugrožavaš druge osobe. Nije li do nedavno, da upotrijebim najblaži primjer, pušenje bilo dozvoljeno i na ulici i u zatvorenim javnim prostorima. Danas je pušenje zabranjeno u zatvorenim prostorima. Postoje dijelovi samo za pušače.

No u većini zapadnih zemalja pušenje je zabranjeno ne samo u zatvorenim javnim prostorima nego i na ulici, jer je dokazano štetno za zdravlje i uzrok je mnogi ozbiljnih bolesti. Nitko više ne postavlja pitanje, ljudskih prava pušača?!

No, kako naš narod kaže, jedna nevolja nikad ne dolazi sama. COVID pandemija je bila okidač za još jedan veliki problem hrvatskog zdravstva koji se godinama nazirao, ali je stalno zataškavan.

HUBOL, organizacija hrvatskih bolničkih liječnika javnim i vrlo jasnim priopćenjem ukazala je na taj veliki problem, koji prerasta u krizu zdravstvenog sustava. Nedostatak kadrova, liječnika i sestara problem je razine krize.

Javnosti se stalno priopćuje broj kreveta, otvaranje novih odjela, broj respiratora, da bi se na kraju pomirljivo od strane Stožera zaključilo kako je opterećenje veliko, ali još uvijek kapaciteta ima. Dijelom se može razumjeti takav stav koji pokušava smanjiti zabrinutost javnosti.

No koliko god bili važni kreveti i respiratori, daleko su važniji, naglašavam najvažniji ljudi koji tamo rade, liječnici i sestre te drugo zdravstveno osoblje. Njih ne samo da nema dovoljno, već su na izmaku snaga.

U nekoliko sam navrata naglašavao da medicina nije politika. U politici možeš biti ministar zdravstva i potom obrane i možda je moguće obje ministarske funkcije obavljati na kvalitetnoj razini.

Ali u zdravstvu ne možeš biti kirurg i liječiti infarkt srca. Isto tako kardiolog ne može operirati. To vrijedi ponajprije za osobe koje radi u jedinicama intenzivne skrbi. Tu rade visoko specijalizirani liječnici i medicinske sestre. Značajan, ali još uvijek nedostatan broj njih je završio užu specijalizaciju iz intenzivne medicine.

Dakle COVID pandemija suočila nas je s još dva velika i naizgled nerješiva problema koji se slikovito rečeno prelijevaju jedan u drugi.

Prvi je manjak raspoloživih visoko-diferentnih kadrova koji su gotovo na granici snaga. Rezultat je pokušaj supstitucije kadrova liječnicima koji nisu educirani za rad u intenzivnoj njezi i rad s respiratorima, što nije optimalno, ali u danim uvjetima je podnošljivo.

Drugi je problem odlazak kadrova u inozemstvo, jer se ne nazire ni u bližoj, ali ni u daljoj budućnosti rješenje. Odlazak kadrova već je na snazi neko vrijeme. Ono se samo konstatira, bez da se nudi rješenje.

Još jedan problem koji su naveli liječnici HUBOL-a nije neka daleka prijetnja, već je tu, naša medicinska svakodnevnica. Optimum zbrinjavanja i liječenja tzv. ne-COVID bolesnika ponajprije kardijalnih, neuroloških i onkoloških bolesnika nije više na razini prije pandemije.

Ovu tvrdnju nije moguće argumentirati brojkama za Hrvatsku. No brojke razvijenih zemalja to jasno pokazuju. Tako, primjerice, za Portugal koji je dva puta veći od Hrvatske i ima gotovo dva puta veći bruto društveni proizvod po glavi stanovnika, smrtnost od ne-COVID uzroka bila je značajno veća, za oko 9 posto u promatranom razdoblju (ožujak – rujan 2020.), nego prethodnih godina u istom razdoblju.

Svi mi znamo da su pojedini članovi Znanstvenog savjeta tamo zalutali. Stoga je potrebna i njegova reorganizacija. Trebalo bi znati postoji li postupnik o radu i nadležnostima Znanstvenog savjeta

To nisu bolesnici s COVID infekcijom i pridruženim bolestima, kardijalnim, neurološkim ili onkološkim. To su bolesnici koji su umrli bez COVID infekcije. Trend je očit i važno ga je ne samo prepoznati već dokumentirati i predložiti načine rješavanja, ako ništa drugo način njegova ublažavanja.

Ako pokušamo objediniti sve navedeno, Stožer bez vjerodostojnosti, političari koji su razvili toleranciju, čitaj nezainteresiranost za pandemiju, neodgovorne izjave o pandemiji, ljudska prava kao alibi za necijepljenje i zdravstveni sustav koji je na granici izdržljivosti nameće se potreba za jednim čvrstim, hrabrim i jasnim zaokretom u radu i vođenju pandemije.

Kao prvo reorganizacija Stožera (kompetentni ljudi profesionalci, eksperti imunologije, virusologije, infektologije i epidemiologije). Operativni program mjera koji neće biti politikantski već medicinski, temeljen na dokazima. Program koji ne smije podilaziti ni jednoj grupaciji već isključivo polaziti od jasnih medicinskih postupaka.

Stožer će biti pravi tek onda kada netko od stručnih ljudi na upit javnosti jednostavno odgovori: ”Ne znam. Informirat ću se i razgovarati s ekspertima predmetnog područja i sutra vas izvijestiti”.

Između ostalog tome i služi Znanstveni savjet. Svi mi znamo da su pojedini članovi Znanstvenog savjeta tamo zalutali. Stoga je potrebna i njegova reorganizacija. Trebalo bi znati postoji li postupnik o radu i nadležnostima Znanstvenog savjeta.

Sve navedeno ima samo jednu temeljnu svrhu, a to je puno bolja i djelotvornija borba protiv COVID pandemije. Jednako važan je operativni kadrovski program s neposrednim i dugoročnim mjerama. Dosta je pristupa, nitko nije kriv i svi su krivi.

I na kraju pitanje. Vjerujete li u mogućnost ovog scenarija?!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Zabrana upravljanja vozilom nije problem liječnika
    •  Postoji li radno vrijeme u zdravstvu?
    •  Za kvalitetu u medicini - međunarodna prepoznatljivost
    •  Što nas čini Europljanima – izborni zakon ili Schengen
    •  Dodir i riječ su ključ zdravstvene pismenosti
    •  Izgubljene vrijednosti akademske zajednice
    •  Liste čekanja treba ukinuti jer su plodno tlo korupcije
    •  Medicina nije ceh
    •  SOS za zdravstvo
    •  Nakon 40 godina od prve transplantacije koštane srži

> Svi tekstovi ovog autora