Bozanić me optužuje: Prekasno, stari moj, žali se papi Franji

Svetost života kardinala Alojzija Stepinca provjerena je i potvrđena od najviših instancija Svete Stolice, rekao je još jednom zagrebački nadbiskup Josip Bozanić. ”Stoga, noseći s njime križ Kristov, mi se ne bojimo istine i spremni smo na argumentirano suočenje s cjelovitom istinom tog tragičnog ratnog razdoblja. Svetost blaženog Alojzija neće biti zastrta nikakvim pokušajima zemaljskih interesa, iako ga se nastoji i dalje ocrnjivati.”

Kardinal Josip Bozanić predvodio je u nedjelju 13. rujna euharistijsko slavlje u hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke prigodom 284. zavjetnog hodočašća vjernikâ grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije. Tada je rekao i ovo: ”Blaženi Alojzije, slijedeći Isusov primjer, prihvatio je trpljenje, prihvatio je udarce koji se od njegova života i smrti nisu odmaknuli do današnjega dana, ali je s pouzdanjem u Boga svladao svaku laž i svojom žrtvom postao svjedok istine.”

Nijedan narod ne može sebi anektirati Crkvu, ne može sebe proglasiti istovjetnim s Crkvom bilo tako da Crkvu učini isključivim oruđem svojih interesa, bilo tako da se odrekne tobože svih svojih narodnih interesa u korist Crkve. U svakom slučaju, kad se nešto takvo pojavi ili kad se nešto takvo tvrdi, u pitanju je zapravo jedna velika zbrka

Bozanić je odlučio odgovoriti svima onima koji su se oglasili u povodu njegove propovijedi održane na Trsatu koju je posvetio kanonizaciji Alojzija Stepinca. Kardinal nastupa obranaški: ”Svjesni smo da živimo u vremenu kada se zaokružuje njegovo svjedočanstvo i zatvara krug koji je bio uzrok i izvor zla i neistina”, kazao je.

Optužuje i mene gospodin Bozanić da ”nastojim ocrnjivati”, da serviram ”laži”, da sam ”izvor zla i neistina” o njegovom prethodniku. Što da mu kažem? Prelazim ”na ti” jer se vraćam srcem na dan prije nego što mi je digao pozdrav, kada smo još bili prijatelji. Pa kažem: kasno je, stari moj, bivši profesore i prijatelju, ako se imaš pravo nekome potužiti, to je papa Franjo koji ne želi podržavati nikakvu nacionalističku histeriju, a kamoli hraniti nekoncilsku i klerofašističku konstrukciju koju nazivaš, ti i tvoji drugovi, ”Stepinčeva crkva”.

Rekao sam ti već, poštovani bivši profesore i prijatelju, srušio bi te svaki profesor ekleziologije, jer toga naprosto nema. Postoji samo jedna, sveta i apostolska crkva, a to je Kristova crkva i u toj crkvi treba biti mjesta za tebe, za mojega brata pravoslavca Porfirija Perića, pa za subrata protestanta Petera Kuzmiča, za moju sestru Jadranku Brnčić, pak za Annamariju Gruenfelder, za fra Dragu Bojića i za tolike druge katolike koje tvoj Glas Koncila smatra manje vrijednim kršćanima.

I sada dopusti, bivši profesore i prijatelju Josipe Bozaniću, da ti objasnim nešto u vezi te tvoje navodne ”Stepinčeve crkve”. Očito ti to treba ponavljati, jer opetovano privatiziraš zajednicu vjernika. A trebao si čitati pokojnoga fra Tomislava Janka Šagi Bunića. Da te podsjetim.

Nijedan narod ne može sebi anektirati Crkvu, ne može sebe proglasiti istovjetnim s Crkvom bilo tako da Crkvu učini isključivim oruđem svojih interesa, bilo tako da se odrekne tobože svih svojih narodnih interesa u korist Crkve. U svakom slučaju, kad se nešto takvo pojavi ili kad se nešto takvo tvrdi, u pitanju je zapravo jedna velika zbrka.

Nacionalizam je, zajedno s rasizmom, u enciklici pape Pavla VI Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. I Koncil je našao za shodno da upozori vjernike da se čuvaju ”pretjeranog nacionalizma“ (Dekret o misijama, čl. 15, 6), a Pavao VI je i inače rekao o nacionalizmu nepogodnih riječi

Ne može se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom (što ti pod šifrom ”Stepinčeva crkva” i činiš), ne može se govoriti da je Katolička crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke crkve ili pogotovo onaj tko nije aktivan i praktični katolik. To je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti, ali je među katolicima u Hrvatskoj bilo, nažalost, takvih brkanja u prošlosti, a možda ponekad tkogod od nas i danas ponovno upada u tu staru pogrešku.

Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime pokušala izbaciti iz tog naroda sve koji nisu efektivi njezini članovi izdala bi time samu svoju narav, ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje.

U tom smislu kršćanstvo može biti uzeto kao polazište nacionalizma ili kao komponenta patriotizma, ali to onda nije kršćanstvo u svojoj autentičnosti. To je onda samo nacionalna vrednota, a budući da joj se po nesporazumu pridodaje transcendentalna vrijednost koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizma koji ponekad urodi pravom i nacionalnom i ljudskom tragedijom, pa čak katastrofom.

Čini se da iz svega toga jasno slijedi da katolicizam to manje može sebe postavljati isključivim temeljem nacionalne svijesti ili polazištem i nadahnjivateljem nacionalizma što je više autentično proživljavan kao objava i zajedništvo s Kristom.

Nacionalizam u tom smislu hipostazira na neki način svoju naciju (to je otprilike u istom smislu kao Hitlerov nacizam), bezobzirno želi zadominirati drugim nacijama smatrajući nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije i u ime kojega se mogu gaziti sva ostala dobra bilo svoga naroda, bilo drugih naroda.

Hoću reći, nadbiskupe, da ti je slaba ekleziologija. Na propovijedi u Bleiburgu (13. svibnja 2007.) sebe si predstavio kao ”biskupa Crkve hrvatskog naroda”. Takvo nešto ne postoji. Ispravio sam te odmah, a ti si ispravak prihvatio, barem u naknadnim izdanjima tvojih sabranih propovijedi. Dakle, da zaključimo: Crkva ne evangelizira i ne dominira narodima, nacijama ili etničkim skupinama. Ona iz njih izdvaja pojedince i spaja ih u novu zajednicu – Božji narod – koji svoju snagu crpi ne iz nacionalnog ponosa, nego iz povezanosti s Bogom i slušanjem poticaja Duha Svetoga

Nacionalizam je, zajedno s rasizmom, u enciklici pape Pavla VI Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnji pravednijeg svijeta. I Koncil je našao za shodno da upozori vjernike da se čuvaju ”pretjeranog nacionalizma“ (Dekret o misijama, čl. 15, 6), a Pavao VI je i inače rekao o nacionalizmu nepogodnih riječi.

Problematika s kojom se u vezi javlja nacionalizam još uvijek ne silazi s dnevnog reda u današnjem svijetu. Mnogi vjernici žele u tom sklopu pitanja doseći veću jasnoću, to više što se riječ nacionalizam nije uvijek upotrebljavala u tom smislu.

Dakle, poštovani bivši profesore i prijatelju: prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni je da kršćanstvo ne može biti poistovjećeno ni s jednom nacijom, nego da je kršćanstvo jedna stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo se očituje svijetu kao jedan svojevrstan – narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji, on vjeruje u osvajanje konačne i vječne domovine prema kojoj sada putuje, a koja je u Bogu. Crkva je zajednica onih koji vjeruju u Krista i koji se u Kristovo ime ujedinjuju oko Kristovih misterija da, proživljavajući vjerom zajedništvo s Kristom, ostvare svoj život na zemlji tako da dosegnu vječno zajedništvo s Kristom u kraljevstvu Očevu.

Mislim da smo apsolutno dužni raščistiti nejasnoće koje su se tako uvukle među nas i reći da držimo sve sinove hrvatske domovine jednakima bez obzira na njihov odnos prema Katoličkoj crkvi ili bilo kojoj drugoj sestrinskoj crkvi, ma kako se ona nazivala i koliko članove brojila, te da upravo kao kršćani ne bismo nikad smjeli pobjeći pred praktičnim posljedicama koje i za nas proizlaze iz te činjenice.

Ne može se nijekati da je kršćanska religija kao povijesna činjenica duboko ušla u tkivo nekih nacija kao povijesnih stvarnosti. Sigurno je da je katolicizam značio za neke nacije odlučujući faktor u procesu njihova oblikovanja. Bilo bi smiješno to nijekati. Ali to treba dobro razumjeti.

Teološko mjesto nije domovina, kako tvrdiš ti, kardinale, sa svojim kolegama. A ako nisam dovoljno uvjerljiv, evo što kaže papa Benedikt XVI.: ”Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku”

Zato, poštovani bivši profesore i prijatelju, nemoj, molim te, optuživati nas koji u Boga vjerujemo, pa ni one koji u njega ne vjeruju, jer se ne želimo prepoznati u tvojim mentalnim strukturama. Prihvati prije da istinu nisi rekao ni o Crkvi za doba ustaške vladavine, ni o gospodinu Stepincu kao suputniku te strahovlade i to takvu istinu koja bi zadovoljila ne samo pravoslavne Srbe, ili Papu, već u prvome redu Hrvate koje je savjet natjerala da kažu ono za što Stepinac nije imao hrabrosti ni pameti: ”Hrvatska da, ali ne ovakva!”

Hoću reći, nadbiskupe, da ti je slaba ekleziologija. Na propovijedi u Bleiburgu (13. svibnja 2007.) sebe si predstavio kao ”biskupa Crkve hrvatskog naroda”. Takvo nešto ne postoji. Ispravio sam te odmah, a ti si ispravak prihvatio, barem u naknadnim izdanjima tvojih sabranih propovijedi. Dakle, da zaključimo: Crkva ne evangelizira i ne dominira narodima, nacijama ili etničkim skupinama. Ona iz njih izdvaja pojedince i spaja ih u novu zajednicu – ”Božji narod” – koji svoju snagu crpi ne iz nacionalnog ponosa, nego iz povezanosti s Bogom i slušanjem poticaja Duha Svetoga.

Teološko mjesto nije domovina, kako tvrdiš ti, kardinale, sa svojim kolegama. A ako nisam dovoljno uvjerljiv, evo što kaže papa Benedikt XVI.: ”Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov naviještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku”.

Locus theologicus suvremene hrvatske teologije, ako se želi biti u znaku vremena, mora biti borba za istinom.

Naše društvo tek traži (doduše, to traje malo predugo) svoj novi duhovno-etički oslonac, bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska ni pravna država ni opće dobro. Građani, vjernici su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda.

Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Stepinac ga nije imao. I točka. Kada bismo imali pravi horizont, tek bismo tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi kao teolozi promašiti naše vrijeme i izdati Evanđelje na najdrastičniji način. Inače, dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vremena u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima

Iskreno i najiskrenije rečeno: ne vjerujem da zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac može biti u tome orijentir. Ja toga čovjeka ne klevećem, o njemu ne govorim s mržnjom niti ga blatim neistinama.

Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Stepinac ga nije imao. I točka. Kada bismo imali pravi horizont, tek bismo tada bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi kao teolozi promašiti naše vrijeme i izdati Evanđelje na najdrastičniji način. Inače, dokazat ćemo da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vremena u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima.

Budućnost, izlaz iz krize, zaokret koji tražimo, preokret, obraćenje Bogu, da se dogodi mir, plod pravednosti – može li biti išta bitnije za kršćansku zajednicu, za njezine službenike, za teologe, za kršćanske novinare, za mene?

Ne, nit smije, nit može.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora