Bozanić potiskuje kršćanstvo u svijet mita i osjećaja

Iz propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića na misi na 15. obljetnicu smrti kardinala Franje Kuharića, slavljenoj u zagrebačkoj katedrali u subotu, 11. ožujka 2017., izdvajam sljedeće riječi:

”Braćo i sestre, mi vjernici, koji želimo živjeti u svjetlu Preobraženja, gledamo na Domovinu kao na dar. U brizi za nju kao dar trebamo pridonositi uređenju hrvatske države, svjesni svih žrtava i trpljenja koja su podnesena. I nije nam svejedno, ako netko gazi po toj žrtvi, jer ono što je hrvatski narod propatio tijekom posljednjih desetljeća, ne smije biti ismijavano i obescijenjeno. Ponižavajući odnos prema toj cijeni ne može biti opravdavan nekom književnom vrstom satire, ironije ili metafore. I za vrijeme Domovinskoga rata potrebno je snažno svjetlo istine, baš kao i za vrijeme komunističkoga režima, jer vrijeđanje hrvatske žrtve raste iz istih nadahnuća i ima iste korijene”.

Opet Bozanić, opet kleronacionalizam, opet isključivost u nastupima biskupa, opet neosjetljivost za patnju drugih, opet stavljanje Hrvata u centar svemira, opet glupost.

Tko to gazi po ”hrvatskoj žrtvi”, tko joj se smije i ruga Bozanić nije rekao, ali je opalio po našim satiričarima. Konstrukcija posljednje rečenice pokazuje da i zagrebački nadbiskup boluje od fobije prema Jugoslaviji. Silno me zanima što je to zasmetalo Bozaniću da udari po satiri. Što ga je nadahnulo?

Tko to gazi po ”hrvatskoj žrtvi”, tko joj se smije i ruga Bozanić nije rekao, ali je opalio po našim satiričarima. Konstrukcija posljednje rečenice pokazuje da i zagrebački nadbiskup boluje od fobije prema Jugoslaviji.

Silno me zanima što je to zasmetalo Bozaniću da udari po satiri. Što ga je nadahnulo?

Čita li možda tjednik Novosti, kolumnu Ante Tomića ovdje na Autografu ili u Slobodnoj Dalmaciji, odnosno u Jutarnjem listu? Misli li pak da smo se mi prošli petak šalili kad smo odlučili darovati tortu u obliku crvene partizanske zvijezde našem stogodišnjaku Đuki Hrženjaku ili da smo time nakanili učiniti diverziju izbornoj kampanji Milana Bandića?

Baš sam zbunjen; ne mogu dokučiti tko je oneraspoložio slugu Božjega Josipa Bozanića. Bilo bi mi jasnije da je prozborio nakon nastupa dubrovačkog biskupa Mate Uzinića u jučerašnjem izdanju emisije HTV1 ”Nedjeljom u 2”, ali nije: kako je Bozanić mogao znati da će ga Uzinić poklopiti izjavom da se nije dobro fokusirati na vlastite žrtve više nego što je potrebno mariti za žrtve drugih, odnosno za nedjelja u vlastitim redovima?

Pa da, znam: Bozanića je izbrifirao pomoćni biskup Valentin Pozaić koji trčkara kao pudlica uz Zvonimira Šeparovića i nastupa u njegovom pokretnom etičkom sudištu: ”Uzoriti”, kazao bi Pozaić Bozaniću, ”vrijeme je da i vi čvrsto nekoga optužite za izdaju i prokazivanje domovine”.

Haj’mo još jednom, jer očito treba ponavljati s obzirom na to da Bozanić opetovano privatizira zajednicu vjernika. Očito nije čitao fra Tomislava Janka Šagi Bunića. Ja jesam.

Nijedan narod ne može sebi anektirati Crkvu, ne može sebe proglasiti istovjetnim s Crkvom bilo tako da Crkvu učini isključivim oruđem svojih interesa, bilo tako da se odrekne tobože svih svojih narodnih interesa u korist Crkve. U svakom slučaju, kad se nešto takvo pojavi ili kad se nešto takvo tvrdi, u pitanju je zapravo jedna velika zbrka.

Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime pokušala izbaciti iz tog naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi izdala bi time samu svoju narav; ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje

Ne mogu se poistovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom (što Bozanić i njegovi pod šifrom ”Stepinčeva crkva” i čine), ne može se govoriti da je Katolička crkva isto s hrvatskim narodom, da ne može biti Hrvat tko nije član Katoličke crkve, pogotovo ne onaj tko nije aktivan i praktični katolik.

Dakle, da se ne mogu poistovjetiti kršćanstvo s hrvatstvo je tako očevidno da o tome ne bi trebalo ni govoriti, ali je među katolicima u Hrvatskoj bilo, nažalost, takvih brkanja u prošlosti, a možda ponekad tkogod od nas i danas ponovo upada u tu staru pogrešku.

Crkva koja bi sebe poistovjećivala s jednim narodom i koja bi u to ime pokušala izbaciti iz tog naroda sve koji nisu efektivni njezini članovi izdala bi time samu svoju narav; ona bi time prestala biti Crkva na putu, ustvrdila bi da kao Crkva ima svoju domovinu ovdje.

U tom smislu kršćanstvo može biti uzeto kao polazište nacionalizma ili kao komponenta patriotizma, ali to onda nije kršćanstvo u svojoj autentičnosti. To je onda samo nacionalna vrednota, a budući da joj se po nesporazumu pridodaje transcendentalna vrijednost koja pripada kršćanstvu kao takvom, može postati temeljem fanatizma koji ponekad urodi pravom i nacionalnom i ljudskom tragedijom, pa čak katastrofom.

Čini se da iz svega toga jasno slijedi da katolicizam to manje može sebe postavljati isključivim temeljem nacionalne svijesti ili polazištem i nadahniteljem nacionalizma što je više autentično proživljavan kao objava i zajedništvo s Kristom.

Nacionalizam u tom smislu hipostazira na neki način svoju naciju (to je otprilike u istom smislu kao Hitlerov nacizam), bezobzirno želi zadominirati drugim nacijama smatrajući nacionalni egoizam i moć nacije dobrom koje se samo po sebi razumije i u ime kojega se mogu gaziti sva ostala dobra bilo svoga, bilo drugih naroda.

Nacionalizam je, zajedno s rasizmom, u enciklici pape Pavla VI. Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnje pravednijeg svijeta. I Koncil je našao za shodno da upozori vjernike da se čuvaju ”pretjeranog nacionalizma” (Dekret o misijama, čl. 15, 6), a Pavao VI. je i inače rekao o nacionalizmu  nezavidnih riječi.

Problematika s kojom se u vezi javlja nacionalizam još uvijek ne silazi s dnevnog reda u današnjem svijetu. Mnogi vjernici žele u tom sklopu pitanja doseći veću jasnoću, to više što se riječ nacionalizam nije uvijek upotrebljavala u tom smislu.

Prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni je da kršćanstvo ne može biti poistovjećeno ni s jednom nacijom, nego da je kršćanstvo jedna stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo

Dakle, prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni je da kršćanstvo ne može biti poistovjećeno ni s jednom nacijom, nego da je ono jedna stvarnost višega reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo.

Kršćanstvo se očituje svijetu kao jedan svojevrstan – narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji; on vjeruje u osvajanje konačne i vječne domovine prema kojoj sada putuje, a koja je u Bogu.

Crkva je zajednica onih koji vjeruju u Krista i koji se u Kristovo ime ujedinjuju oko Kristovih misterija da, proživljavajući vjerom zajedništvo s Kristom, ostvare svoj život na zemlji tako da dosegnu vječno zajedništvo s Kristom u kraljevstvu Očevu.

Mislim da smo apsolutno dužni raščistiti nejasnoće koje su se tako uvukle među nas i reći da držimo sve sinove hrvatske domovine jednakima bez obzira na njihov odnos prema Katoličkoj crkvi ili bilo kojoj drugoj sestrinskoj crkvi, ma kako se ona nazivala i koliko članova brojila, te da upravo kao kršćani (ili bilo koji drugi) ne bismo nikad smjeli pobjeći pred praktičnim posljedicama koje i za nas proizlaze iz te činjenice.

Ne može se nijekati da je kršćanska religija kao povijesna činjenica duboko ušla u tkivo nekih nacija kao povijesnih stvarnosti. Sigurno je da je katolicizam značio za neke nacije odlučujući faktor u procesu njihova oblikovanja. Bilo bi smiješno to negirati. Ali to treba dobro razumjeti.

Dakle, da zaključimo: Crkva ne evangelizira i ne dominira narodima, nacijama ili etničkim skupinama. Ona iz njih izdvaja pojedince i spaja ih u novu zajednicu – Božji narod – koji svoju snagu ne crpi iz nacionalnog ponosa, nego iz povezanosti s Bogom i slušanjem poticaja Duha Svetoga.

Teološko mjesto nije domovina. A ako nisam dovoljno uvjerljiv, evo što kaže umirovljeni papa Benedikt XVI: ”Kršćanstvo ne smije biti potisnuto u svijet mita i osjećaja, nego mora biti poštivano kako bi njegov navještaj rasvijetlio istinu o čovjeku grešniku”.

Locus theologicus suvremene hrvatske teologije, ako se želi biti u znaku vremena, mora biti borba za istinu.

Naše društvo tek traži (doduše, to traje malo predugo) svoj novi duhovno-etički oslonac bez kojega se ne može formirati ni istinski demokratska, ni pravna država ni opće dobro. Građani, vjernici su zbunjeni. U ovom času je prijeko potrebno mijenjanje praktičnih političkih predodžbi i političke kulture širokih slojeva naroda.

Nacionalizam je, zajedno s rasizmom, u enciklici pape Pavla VI. Populorum progressio optužen kao jedna od zapreka koje stoje na putu izgradnje pravednijeg svijeta. I Koncil je našao za shodno da upozori vjernike da se čuvaju ”pretjeranog nacionalizma” (Dekret o misijama, čl. 15, 6), a Pavao VI. je i inače rekao o nacionalizmu nezavidnih riječi

Iskreno i najiskrenije rečeno: ne vjerujem da zagrebački nadbiskup Josip Bozanić može biti u tome orijentir.

Naš bi horizont trebao biti ekumenski. Bozanić ga nema. Kad bismo imali pravi horizont, tek tada bismo bili sposobni razraditi teologiju mira bez koje ćemo svi mi kao teolozi promašiti naše vrijeme i izdati evanđelje na najdrastičniji način.

Inače ćemo dokazati da nismo bili sposobni čitati i razumjeti znakove vremena. Vremena u kojemu je najviše odzvanjao poziv na pomirenje s Bogom i ljudima.

Budućnost, izlaz iz krize, zaokret koji tražimo, preokret, obraćenje Bogu, da se dogodi mir, plod pravednosti – može li biti išta bitnije za kršćansku zajednicu, za njezine službenike, za teologe, za kršćanske novinare, za mene?

Ne, nit’ smije, nit’ može.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora