Božić u ugljenim zjenama

Teško je ovih predbožićnih dana naći u realnosti svijeta u kojem živimo i u kojem se sve više zvecka oružjem, paralelno se pozivajući  na Boga u političkim govorima, blasfemično i bezobzirno poistovjećujući nacionalne i političke agende s kršćanskim vrednotama, poticaj za kontemplaciju, neki stvaran moment koji bi nagovijestio eshatološku nadu.

Donald Trump je, eto, priznao blagdan začeća BDM, i svi su pali u nesvijest, eto jer to je povijesni trenutak za Ameriku, takva odluka u govoru jednog predsjednika. Koji kaže, eto, Marijina odluka je promijenila povijest čovječanstva. Kaže on to, mrtav-hladan istodobno gramzivo posežući za naftom Venezuele i za aneksijom Greenlanda,  kaže to čovjek koji je bez trunke savjesti razdvojio brojne useljeničke  obitelji s urednim papirima.

U  katoličkoj crkvi sv. Suzane u Dedhamu (Masachusetts) osvanule su jaslice u kojima umjesto kipova Isusa, Marije i Josipa, stoji natpis ”ICE WAS HERE”. Unatoč zahtjevu nadbiskupije da se instalacija ukloni ona stoji, upozoravajući da Josip i Marija ne bi mogli naći zaklon u Americi pod Trumpovom vladavinom, dakle Isus se u Americi ne bi mogao roditi.

Unatoč Trumpovom  ”otkrivanju” važnosti BDM za američki narod, odnosno besprizorne zloporabe kršćanstva za svoju političku agendu čiji su plodovi sve, samo ne kršćanski. U našoj hrvatskoj zbilji nije puno bolje: napadi na one koji su došli pošteno zarađivati svoj kruh postaju sve učestaliji, a način na koji se politički kršćani ”obračunavaju” sa svojim neistomišljenicima po društvenim mrežama sve je samo ne kršćanski.

Pa ipak, meni je nužan čin koji će utjeloviti eshatološku nadu u svakodnevici, koji će i mene pomaknuti iz kruga proslave s najmilijima, onaj osjećaj da negdje u sumanutom svijetu nalaziš način da pripremiš kutak za rađanje Nade.

Bar su dva desetljeća prošla otkako sam shvatila, kroz svoju svakodnevicu i prijelomne događaje koji su se događali baš krajem prosinca (selidbe, neizvjesnost produžetka tadašnjih poslovnih ugovora, nagovještaji emocionalnih prekida, bolesti u obitelji) da prirodni habitus Božića jest neizvjesnost sama. Izgnanost iz  ”doma” kojeg imamo u vlastitim rutinama i sigurnostima, iskorak u nepoznato, uz Marijin stav ”Neka mi bude po riječi tvojoj”.

Ne možemo vapiti za sigurnošću kad nam je namijenjena nesigurnost, ne možemo se kretati u pouzdanim i zacrtanim okvirima života kakvog poznajemo, ne želeći da ga išta poljulja i smatrati to evanđeoskim.

Možda je upravo kada traje ovo zveckanje oružjem, ovo vrijeme u kojem su političke agende koje prisvajaju kršćanstvo sve glasnije i agresivnije, a dijalog i iskrena polemika potpuno su pometeni pogotovo s društvenih mreža i medija koji su sve više pod njihovim utjecajem, potreban, potrebniji nego ikad, iskorak iz takvog svijeta i takvih narativa, iz ”kršćanstva” kao nacionalne i političke agende, iz kršćanstva kao kič-spektakla za mase.

Ja svijetlo Sjevernjače koja naviješta rođenje Kristovo tražim u oku, ne na nebu. U oku koje mi bude providonosno poslano da ukrsti staze s mojima, a najčešće, ne poznajemo se. Tko će to biti, ne znam nikada.

Nastojim stoga, vrijeme Došašća i Božića provesti promatrajući, osluškujući, tražeći tko će biti taj moj drugi u kojem se ogleda Drugi.

Već treću godinu, stubište u zgradi nam čisti jedna sitna Indijka, vesela no samozatajna. Kad sam se na Badnjak poslijepodne vraćala s Eli iz popodnevne šetnje, srela sam je na izlazu iz zgrade, već je bila završila, stubište je mirisalo po limunskoj pjeni za čišćenje. Pozdravile smo se, nasmiješila se i u tom trenutku mi se dogodio ”klik”. ”Please wate me here for a minute… I have  something for you”, rekla sam i potrčala gore. Nisam joj kupila ništa, no tog trena sam shvatila da joj moram zahvaliti. Uzela sam veliku Milku Crispy i jedan keramički bor koji rade naša djeca u Dnevnom Centru i rekla joj: ”Znam da ne slavite Božić u religijskom smislu, ali u kulturološkom, to je vrijeme darivanja, nade i prihvaćanja, otvaranja srca onima koji su nam došli izdaleka, jer i Isus, Marija i Josip su bili emigranti. Znam da Vam je obitelj daleko, ali nadam se da tu imate prijatelje s kojima ćete lijepo provesti blagdane. Htjela sam Vam samo zahvaliti na Vašem trudu da održite naše stubište urednim”.

Njene ugljene okice prvo su zasjajile, onda zasuzile, i gotovo skanjujući se, upitala je: ”Mogu li vas zagrliti?” raširila sam ruke, zagrlile smo se, a ona mi je šapnula: ”U tri godine, Vi ste jedini.”

Upitala sam se kako je to moguće-peku se kolači i purice, očekuje svećenik na blagoslov, spremaju se koverte, a jednu marljivu, sitnu ženicu nitko ne vidi, nitko joj za Božić ne zahvali? Je li ona, takva, druge vjere iz daleke Indije izgnana iz našeg slavlja – iz našeg ”hrvatskog i katoličkog” načina života.

Kako bilo, ne bih da me po takvim plodovima poznaju. Kako je rekao prilikom posjete Zagrebu i predstavljanja svoje nove knjige Benoist de Sinety, strah od propadanja zapadne civilizacije degradira europski odgovor na migracije i obezvrjeđuje kršćansku poruku. Iz tog svijeta zabrinutih ”križara” moramo iskoračiti hrabro, jer kršćanstvo nije očuvanje našeg načina života i naše tradicije.

Ono radikalno zove na nemirnu pučinu, u kojoj nema sigurnosti u našim snagama. Radikalno poziva na susret i na ostavljanje svega poznatog i sigurnog, da bismo palili svjetlo nade u očima drugoga, često nepoznatog i potpuno različitog od nas, koji ni po čemu ne pripada našim okvirima i navikama.

Bez toga, teško da se možemo kršćanima zvati.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Zbogom, zagrebački Lever House
    •  Da glasam u Mentonu svoj glas dala bih mladom Sarkozyu
    •  Vlada kao koordinacijsko tijelo između interesnih lobija
    •  Kriminal kao uzdarje Gospi od Staroga Grada
    •  Etnicitet i identitet
    •  Državna matura i muke po esejima
    •  Kanadski i francuski lov na američke sveučilišne profesore
    •  Thompson kao lakmus za ratnu traumu
    •  Ima li u nama snage za promjene i za rad za bolje društvo?
    •  Bečki solilokvij

> Svi tekstovi ovog autora