Božićno vrijeme u hostelu Arena

Tog sam jutra, 27. prosinca, pregledavajući Facebook novosti na zidu moje dobre znanice još iz vremena aktivnog bavljenja politikom, Ivane, ugledala tekst: Tko god je bio danas za dezinfekciju na 4. katu hostela Arena je idiot! Budili su nas kličući: ”Potreees!! Potreees!!!”

Pa da, ona je s kćerkom još uvijek u hostelu Arena i nakon demobilizacije. Prisjetih se priče o stanu i potresu, pogledah komentare. Jedan je komentator napisao da to treba dati u medije. Ivana je odgovorila: ”Mediji nas od demobilizacije zaobilaze i izbjegavaju.”

Koliko shvatih, bili su i zakazani neki razgovori koji su kasnije otkazani. Na brzinu sam utipkala komentar: ”Doći ću k vama, i ja ću pisati o tome, i o vašoj situaciji.”

Ubrzo smo koordinirale dogovor i za koji dan, našla sam se u autobusu broj 234 za Lanište da se nađem sa svojim sugovornicama, dvjema od preostalih petnaestak korisnika hostela Arena, koji se ne mogu vratiti u svoj stambeni prostor, za koje rješenja nema, i nakon demobilizacije plaćaju smještaj.

Ivana me dočekala na stanici, nasmijana, kestenjaste kose svezane u rep. U pozadini njenog modrog pogleda, vidjela sam duboko, tamno jezero. Jezero kakvo u očima nose ljudi koji se sa svojim tugama i tjeskobom nose sami, daleko od očiju užurbanog svijeta čija svakodnevica teče neometano, uvijek istim ritmom rutine.

Ispred hostela Arena, kad sam htjela skrenuti, Ivana me diskretno preusmjerila rekavši: ”Neee, draga, nećemo ovdje pričati, vjeruj, nije ni ambijent ni atmosfera. Idemo u hotel Zagreb (bivši hotel I) , tamo je pristojno, imaju lijepi foaje s barom pa ćemo popiti kavicu dok pričamo, a pridružit će nam se i Neta (Nrec Brajša, op. a.), ponijele smo i dokumentaciju pa ćemo ti sve ispričati o tome kako smo ovdje završile nakon potresa i zbog čega se ne možemo vratiti u naše stanove u kojima smo zaštićene najmoprimke, odnosno, niti možemo ući u zamjenski smještaj obzirom na to da je primjena novog Zakona koji bi napokon trebao riješiti problem i za vlasnike i za zaštićene najmoprimce, odgođena do 2025. godine.“

Ubrzo nas je, pred ulazom u hotel Zagreb, stigla Neta, upoznale smo se i srdačno rukovale i smjestile u foaje, kraj prozora, u malo zavučen kutak da mogu u miru pregledati dokumente koje su donijele i ispričati mi svoje životne priče.

Odlučila sam pisati o ovoj temi, naročito nakon agresivnih komentara na društvenim mrežama nakon napisa o demobilizaciji hostela, poslije koje će preostali korisnici morati plaćati smještaj i hranu, kao i pranje rublja.

Neki su, naravno s lažnih profila, išli toliko daleko da su ostavljali komentare poput: ”Svatko mora biti u stanju pobrinuti se za sebe. Ako ovi to nisu bili, neka crknu od hladnoće i gladi, njihov izbor.”

Bilo je i manje agresivnih komentara, u smislu: ”Ja sam za solidarnost i socijalnu državu, ali…” (iza ovog je uglavnom uslijedilo trpanje zaštićenih najmoprimaca u isti, uglavnom parazitski koš onih koji su u bivšoj državi, nakon nacionalizacije i industrijalizacije uselili u ”otete” građanske stanove, a da navike stanovanja u gradu nisu imali pa su iste uništili godinama ne ulažući ništa u njih.

Pritom se naravno zaboravilo spomenuti kome su prije nacionalizacije otete cijele zgrade u centru, a tu primarno mislim na židovsku zajednicu u Zagrebu i njihove istaknute članove, kojima, između ostalog, dugujemo i brojne arhitektonske projekte bez kojih uski centar Zagreba ne bi bio ovakav kakvim ga danas poznajemo.

Iako nedvojbeno, ima i takvih zaštićenih najmoprimaca, kao što ima i takvih vlasnika, koji i vlastito puštaju da propada, stereotipizacija i trpanje svih u isti koš, najčešće po nekom ideološkom ključu, jedan je od najsigurnijih pokazatelja skučenog i primitivnog uma, neovisno o razini naobrazbe.

Stoga sam, s osobitom pomnjom, izabrala sugovornice, zaštićene najmoprimke bivših gradskih stanova za zaslužne građane, koji su završili u rukama prekupaca: Ivanu Pažman, unuku istaknutog hrvatskog pedagoga Dragutina Pažmana, savjetnika u tadašnjem Ministarstvu prosvjete i profesora na nekadašnjoj Pedagoškoj akademiji (danas Učiteljskom fakultetu), predsjednika Pedagoško-književnoga zbora Hrvatske u dva mandata te dobitnika nagrade za životno djelo ”Ivan Filipović”) i Netu Nrec Brajša, bivšu suprugu istaknutog flautista i dugogodišnjeg urednika glazbenih emisija Hrvatskoga radija Zorana Brajše.

Smjestile smo se, naručivši čaj i kavu, i počela sam bilježiti njihove priče.

Dakle, Ivanin djed Dragutin bio je nositelj stanarskog prava u stanu koji mu je, kao zaslužnom građaninu iz svog fonda dodijelio Grad Zagreb. Ivana pokazuje dokumente stana u kojem je i ona nakon djeda stanovala, sa svoje dvoje djece, i u kojem ju je zatekao potres, a iste godine, zbog pandemije, ugasila se firma u kojoj je radila.

Još šezdesetih godina, stan iz gradskog fonda u kojem je kao zaslužni građanin, stanarsko pravo dobio njen djed Dragutin, misteriozno je otkupila privatna osoba. I tada se, naime, društvena imovina mogla prodati ”ispod žita” za male sume. Ipak je, pretpostavljam, za to onda, kao i danas, bila potrebna dobra politička veza.

Vlasnik nije ušao u konstruktivnu obnovu, niti je podnio zahtjev za nju, jer u stanu ima zaštićenog najmoprimca. Kaže Ivana da je njoj to razumljivo, ne bi ni ona da je vlasnik, dokle god ima stanara u stanu, niti ne traži povrat u isti stan već zamjenski smještaj jer biti nositelj stanarskog prava zaštićenog najmoprimca znači stvarno imovinsko pravo. No zakon koji bi naposljetku regulirao te odnose između vlasnika i zaštićenih najmoprimaca, neće ući u primjenu prije 2025. godine, pa za njih za sad nema rješenja.

Ivana se s tugom prisjeća i svoje tete Vere Fisher, poznate zagrebačke kiparice, koja je imala kuću s ateljeom u Babonićevoj ulici. Starija i slabije pokretna, već je rijetko izlazila, Ivanina mama je brinula o njoj i donosila joj sve što je trebalo. Upitavši je za plaćanje računa, Vera je rekla da sve plaća na vrijeme, da ju je kao zaslužnu Zagrepčanku posjetio službenik općine i obećao pomoć oko plaćanja računa i njihovo podmirenja na vrijeme.

Bilo je to početkom 2000-ih, tada još mobilno bankarstvo nije bilo tako razvijeno za pojedince, a teta je voljela sve platiti na vrijeme i s papirnatim odrescima računa. Nešto prije njezine smrti, čovjek iz općine koji se brinuo o pravovremenom plaćanju računa, donio joj je papir koji je potpisala kao suglasnost za pomoć za restauraciju ateljea, ne znajući da potpisuje zadužnicu. Ispalo je da je pet vjerovnika zadužuje za 600.000 kuna za obnovu ateljea.

Ivanina mama je odmah angažirala odvjetnika, koji je pokušao dokazati da teta Vera nije znala što potpisuje. Spor je trajao pet godina, i tzv. ”vjerovnici” su ga dobili, nikad ne obnovivši atelje. Kuća je prodana za malu sumu u čudnoj transakciji, atelje nikad nije obnovljen i ne zna se gdje je sve završio ostatak njenih radova.

Priču Nete Nrec Brajša, o stanu u Ulici Izidora Kršnjavoga 13 vjerojatno svi poznajete iz medija koji su tu priču već objavljivali, zato neću duljiti. Kad je obitelj Brajša početkom devedesetih željela otkupiti stan, saznali su da je zgrada bila konfiscirana te nisu mogli u otkup. U međuvremenu, Neta i Zoran se razvode, i Zoran seli iz zajedničkog kućanstva.

Zatim 1999. godine Ustavni sud donosi odluku kojom su bivši vlasnici s danom oduzimanja imovine prestali njome raspolagati te ne mogu tu imovinu ni prodavati ni nasljeđivati, a stanari konfisciranih nekretnina sada mogu otkupiti stan, ali od bivših vlasnika.

Netu kontaktira odvjetnik nasljednika bivših vlasnika i traži cijenu znatno višu od procijenjene na što Neta nije mogla pristati niti je imala toliki novac. Međutim, kao kupac pojavljuje se njen bivši suprug, iako je tri godine prije te situacije napustio stan, i on postaje vlasnik, a Neta i kćerka zaštićene najmoprimke.

Bivši suprug 2008. godine prodaje pod sumnjivim okolnostima i ispod polovice tržišne vrijednosti nekretnine (kako stoji u dokumentaciji Ureda pučke pravobraniteljice) stanovitoj J. K. o čemu Neta saznaje tek kad dobiva dopis od nove vlasnice u kojem ona traži da se iseli iz stana. U međuvremenu bivši suprug je umro.

Nova vlasnica kontinuirano radi pritisak na zaštićenu najmoprimku, do te mjere da se kći odselila u podstanarstvo jer to više nije mogla izdržati. Neta pokreće sudski spor protiv vlasnice zbog pritisaka i prisile na iseljenje, koji dobiva.

Nakon toga, J. K. prodaje stan stanovitom D. B. kojeg Neta nije upoznala niti je došao vidjeti stan prije kupnje, a za promjenu vlasnika doznala je kad su iz Elektre došli promijeniti brojilo da prebace struju na novog vlasnika.

Ubrzo je uslijedio potres, a obzirom na naljepnicu statičara, Neta završava u hostelu Arena na privremenom smještaju. U međuvremenu, netko drugi, očito smatra da je potres sjajna prilika za preuzimanje stana, pa u stan stalno provaljuje ”nepoznata osoba” koju policija nikad nije pronašla, a Neta sa svakim obilaskom stana u kojem su još njene stvari i namještaj, nailazi na nove štete od opetovanih provala.

Sedamdesetogodišnja umirovljenica, izuzetno je snažnog duha i žive inteligencije, oči joj iskre dok mi pokazuje dokumentaciju o dobrotvornim priredbama za Hrvatsku 1992. i 1993. godine kojima scenarij i režiju potpisuju zajednički njen suprug i ona, govori o ljubavi i entuzijazmu kojim su činili sve da pomognu u strašnom ratnom stanju.

Sada, na rubu grada, u hostelu Arena, Neta je, unatoč doprinosima za Zagreb i za Hrvatsku, potpuno zaboravljena. Kao i Ivana, unuka čovjeka koji je postavio temelje hrvatskoj pedagogiji.

Zaboravljene su kao i petnaestak još preostalih stanara koji nakon demobilizacije plaćaju smještaj jer zbog priča vrlo sličnim ovim dvjema nemaju kuda.

A naša božićna slavlja i obiteljska druženja su protekla neometano tom činjenicom. A nisu trebala, i nisu smjela. Jer Djetešce se rodilo na margini, izgnano iz društva.

I primarno, Božić se slavi s našim ”nevidljivim” sugrađanima, ako želimo biti Kristu najbliže što možemo. Čini se, nije nam to baš na popisu želja, u zemlji katolika, kako je volimo zvati.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen
    •  U Alsaceu sam učila o ljudskosti, prevladavanju traumi i napretku  
    •  Plodovi jednostavnosti
    •  Adieu, mon amie la Rose
    •  Što bismo sve, da hoćemo, mogli naučiti od Baby Lasagne?
    •  Zašto ne vjerujem u pravdu Zorana Milanovića?
    •  Učenici prve i druge klase i inkluzija kao ideološka parola
    •  Sindikalni prosvjedi i rasjedi
    •  Svi božićni egzili

> Svi tekstovi ovog autora