Braća nam i sestre u svetosti

Kakvi smo ljudi bjelodano se otkriva u našem odnosu spram drugih živih i neživih bićima. Povrijedimo li njihovo temeljno pravo na opstojnost, možda nas i dosegne kakva pravna kazna, ali moralna nelagoda jedva. Kad nas ne koče društveni i moralni obziri, bivamo bezobzirniji. Zapravo, kakvi doista jesmo.

 

Znanost i Crkva pridonijele su oblikovanju ljudskoga nadmenog stava spram drugih bića. Ponajprije bavljenjem isključivo ljudskim svijetom i čovjekom kao središtem svemira.

 

Zašto je Darwinova teorija evolucije, utvrdivši zajedničko porijeklo životinja i ljudi, izazvala toliko otpora u teološkim krugovima? Postalo je očitim da su sva ranija opravdanja vrhovnoga mjesta koje si čovjek pripisuje u hijerarhiji živih bića doista upitna. Ta nije li nas Bog, ontološki povezane, sve – biljke, životinje, ljude, zvijezde i galaksije – stvorio u istom stvaralačkom zamahu, od iste građe i s istom smrtnom sudbinom? I sve zajedno u prostoru kozmičke svetosti?

Treba li uopće postaviti pitanje: kamo nas je dovela glorifikacija prednosti što ju čovjek, posjedujući razum, ima pred drugim stvorenjima?! To da je čovjek stvoren na sliku Božju daje mu tek jednu prednost – prednost veće odgovornosti. Povjerivši nam stvorenja na čuvanje, Bog nam ih zasigurno nije dao kao vlasništvo. Vlasnički odnos došao je s prvim ubojstvom. Kajinovim. Otada se prema ne-ljudskim bićima ponašamo kao prema objektima stvorenima za zadovoljavanje naših potreba i užitaka, a ne kao prema subjektima koji imaju vlastiti život vrijedan po sebi

 

Treba li uopće postaviti pitanje: kamo nas je dovela glorifikacija prednosti što ju čovjek, posjedujući razum, ima pred drugim stvorenjima?! To da je čovjek stvoren na sliku Božju daje mu tek jednu prednost – prednost veće odgovornosti. Povjerivši nam stvorenja na čuvanje, Bog nam ih zasigurno nije dao kao vlasništvo. Vlasnički odnos došao je s prvim ubojstvom. Kajinovim. Otada se prema ne-ljudskim bićima ponašamo kao prema objektima stvorenima za zadovoljavanje naših potreba i užitaka, a ne kao prema subjektima koji imaju vlastiti život vrijedan po sebi.

 

No, kako očekivati da razumijednemo kako su nam sva stvorenja braća i sestre ako ponajprije ne razumijemo da smo to međusobno mi ljudi?!

 

Osloboditi čovjeka od ugnjetavanja nije moguće dok ne budu oslobođena sva bića. Žene ne postoje da bi služile muškarcima, ni siromašni bogatima, ni slabi jakima, a ni minerali, biljke i životinje da bi ih ljudi istrebljivali. Genocid i biocid proizlaze iz iste strukture zla. Kakvi smo prema drugim ne-ljudskim bićima pokazuje kakvi smo kadri biti prema ljudima.

 

Početak trećeg tisućljeća obilježen je dvjema krajnostima: s jedne strane, brutalnom i golemom tiranijom ljudskih nad ne-ljudskim bićima u ekonomske i istraživačke svrhe, a s druge strane, revolucionarnim promjenama u našem shvaćanju ne-ljudskih bića, ili barem životinja, i njihova prava na ničim ugrožen život i prirodni rast i razvoj.

 

Ipak, valja primijetiti: zanimanje ljudi i zajednica za dobrobit životne zajednice na Zemlji probuđeno je tek kad je narušavanje ekološke ravnoteže postao gorućim problemom koji uključuje i pitanje opstanka ljudske vrste. Opet čovjek u središtu svemira!

 

Bog je Otac svemu stvorenju i do svakog mu je jednako stalo. Cijela je Zemlja biće koje On ljubi. Pitanje opstanka, štoviše i otkupljenja, nije tek ljudsko pitanje, nego kozmičko.

 

Franjo iz Asiza, prisjećajući se Isusova poziva da Evanđelje treba propovijedati svem stvorenju (Mk 16,15), radosnu vijest ljubavi hoće podijeliti sa svima: stoga propovijeda ne samo ljudima nego i pticama, zečevima i ribama. I oni ga slušaju. I on se s njima ophodi kao s osobama, odnosom dijaloga i poštovanja. Naziva ih braćom i sestrama.

Vjera koja se brine samo oko mojega dobra i dobra mojih bližnjih, ograničena je. Vjera koja se brine samo oko dobra ljudi nije cjelovita. Zapravo, kakvi smo doista u odnosu s Bogom, takvi smo u odnosu sa živim i neživim bićima. Naposljetku, takvi smo spram onoga najdubljeg i najtananijeg u našem biću

 

Vjera koja se brine samo oko mojega dobra i dobra mojih bližnjih, ograničena je. Vjera koja se brine samo oko dobra ljudi nije cjelovita. Zapravo, kakvi smo doista u odnosu s Bogom, takvi smo u odnosu sa živim i neživim bićima. Naposljetku, takvi smo spram onoga najdubljeg i najtananijeg u našem biću.

 

Sveto je ono što nas posve nadilazi i za čim najdublje čeznemo. Ono je očitovanje Božje prisutnosti. Otkrivanje svetoga, hijerofanija, može se dogoditi u našem susretu s prirodom, u našem doživljaju ljudske ljepote, u našoj zahvalnosti za darovani život, u našem čitanju Pisma, u otvaranju sadržajima obreda i sakramenata. A prije svega u čežnji za našim nutarnjim domom.

 

Mjesta gdje smo osjetili da nas je dotaklo, vremena u kojima nas je zahvatilo ono sveto posvećujemo našim doživljajem prisutnosti svetoga te ta mjesta i ta vremena i sami za nas postaju svetima.

 

Iako smo uronjeni u sveti kozmos i prožeti njime, potrebno nam je da se svetoga trajno prisjećamo. To nam ne uspijeva uvijek izravno. Stoga gradimo mjesta pamćenja. Crkve, džamije, hramovi i sinagoge podignuti s tom nakanom prisjećaju nas naših susreta sa svetim ili mogu pobuditi želju za njima. Ono što i njih čini sakralnim jest upravo pamćenje svetoga. U izgradnju sakralnih zdanja stoga nastojimo uložiti naša ponajbolja znanja o arhitekturi i lijepome, o prisutnosti i svetome te ona za nas bivaju mjesta objave svetoga ukoliko u njih ulazimo očekujući da nam se to sveto obrati.

 

‘‘Sakralno“ je to mjesto i to vrijeme kojima stremimo u obrednom vjerovanju li mističkom osjećaju. A religija ga nastoji razlučiti od ‘‘profanoga“.

 

Bogoštovni obredi i sakramenti uspostavljaju sveti prostor, sveto vrijeme, svetu prirodu i sveti život. Utvrđujući ono što je sveto, što uistinu jest, omogućuju nam sigurnu orijentaciju u svakodnevnom prostoru, vremenu i životu. A opreka sakralnoga i profanog zasniva se na kvaliteti svetoga te tek spoznaja te kvalitete omogućuje prodor svetoga u svijet. Kultura je jedino tako mogla nastati iz prirode.

Naša svetost nisu naša dobra djela, nego naša cjelovitost. Ona nam se trajno daje ukoliko se otvorimo Onome tko nas čini cjelovitima i potpunima, Onome tko nas čeka u našem svetom zavičaju. Bog nas čeka kako u dubini našega bića, tako i u cjelokupnoj arhitekturi kozmosa čiji je govor tišina. Tišina je molitva svemira

 

Sa svetim, s oniričkim i kozmičkim dimenzijama svojega bića komuniciramo prije njegova pojavljivanja u jeziku. S jedne strane, sveto je vezano uz svoja prvotna značenja, doslovna, osjetilna: upravo je to njegova neprozirnost; s druge strane, doslovno (‘‘profano“) značenje vezano je simboličkim značenjem koje na njemu počiva.

 

Stoga je potrebno da se trajno iznova prisjećamo najvažnijega: da je prisutnost Božje svetosti u sakralnome sakrament njegove prisutnosti u nama i u životu samom.

 

Naša svetost nisu naša dobra djela, nego naša cjelovitost. Ona nam se trajno daje ukoliko se otvorimo Onome tko nas čini cjelovitima i potpunima, Onome tko nas čeka u našem svetom zavičaju. Bog nas čeka kako u dubini našega bića, tako i u cjelokupnoj arhitekturi kozmosa čiji je govor tišina. Tišina je molitva svemira.

 

U dijelu misnog obrasca što ga zovemo Pretvorbom, svećenik pruža dlanove nad kalež s vinom i pliticom s hostijama te izgovara Isusove riječi za Posljednje večere: “Uzmite i pijte – ovo je moja krv. Uzmite i jedite – ovo je moje tijelo”. Po svećenikovim riječima Isus izgovara riječi pretvorbe i nad svakim od nas. Po Njemu i ja postajem Njegovo tijelo i Njegova krv.

 

U euharistiji Bogu prinosimo sami sebe, sve što jesmo, mislimo i osjećamo, sve koje volimo (i ne volimo) i sve što nas okružuje, a Bog nam po našoj spremnosti na otpuštanje, na darivanje, sve vraća preobraženo, posvećeno, produhovljeno. Po euharistijskoj žrtvi mi ponovno primamo sav kozmos iz Božje ruke. Sve što jest Kristovo je tijelo i krv. U Kristu sav kozmos za nas zadobiva svoje duhovno lice.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora