Braća za čijom pjesmom desnica u zrak se diže

1919. godine D’Annunzio je izvršio okupaciju Rijeke krenuvši iz svega 230 km udaljene Venezie kamionima prepunih momaka, svih kao jedan za čistoću uskolane nacionalne (talijanske) krvi. Spustila se kolona, za nešto više od dva sata, doduše manje brojna nego je krenula, niz kvarnerske serpentine, ka Rijeci, i grad šaptom zaposjela uzurpirajući je, uznemirujući njene građane i naglašavajući, u narednih više od godinu dana, važnost jednonacionalne, čistunske (talijanske), fiumanske sredine.

Ni grad, ni građani, ni tadašnja vlast, nije te “uskuhale” dvadesete godine dvadesetog stoljeća, lako došla k sebi: i više od godinu dana bilo je potrebno da službena Italija, s odgodom, uz niz diplomatskih dijaloga i intervencija, ipak, konačno odreagira i iz susjednog podosta pasivnog dvorišta, oružanom intervencijom istjera snažnim nacionalnim osjećajem zadojenog (vlastitog) čovjeka, omiljenog pjesnika. U dijelu svog naroda popularnog do nemjerivih visina uz agresivnu i nametljivu nacionalnu pjesmu i nakanu.

Tko ne zna što je bilo, tada, pred stoljeće jedno, u Rijeci, i kako je bilo, za pogledati mu je sjajan film Riječanina Igora Bezinovića “Fiume o morte” koji je do sada, posve zasluženo ovjenčan bezbrojnim lovorikama, uključujući EU Oskara za dokumentarni film. Svima koji ne znaju, pokazuje kako se voli svoj grad, njegova dostignuća, njegovi ljudi, ma koje nacije, spola, usmjerenja, vjere, dobi, bili, i cijene humani ljudski odnosi.

Između ostalog i pozivajući cijeli grad na zajednički doprinos u realizaciji filma/odi ljubavi prema gradu Rijeci. No ova je pjesma ispunjena idejom ne veličanja jednog (nacije, kulture, ni odioze prema drugima) već ljubavlju prema gradu i svim njegovim ljudima, gdje zajednički filmski uradak djeluje nadahnuto, originalno i nadrealno.

U dokumentarcu koji obara rekorde gledanosti filmskom zvijezdom postao je tako i građanin Rijeke, vozač gradske “Čistoće” Ćeno, angažiran iz reda naturščika, nakon sati i sati uvježbavanja talijanskog jezika, maestralno odigravši rolu samog D’Annunzia.

Uz njih, i sa njima, Bezinović je izgradio socijalnu povezanost, zbližio ljude i današnje i ondašnje Rijeke, grada slobodarskog stremljenja i humane vizije. Da ni danas ne misle drugačije svjedoči grad obljepljen plakatima na kojima u 20.-ima XX stoljeća desnicu diže pjesnik D’Annunzio, dok mu se u redu dolje pridružuje pjevač, Perković Marko, potonji još živući, iz XXI stoljeća, koji već mjesecima, još od ljeta u valu nacionalno ostrašćenog korpusa Hrvata, zaziva stoljeća prošla do sedmog također opjevanog.

Poruka je na plakatima: Mi znamo što je bilo. Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Pjevač negira nacističku konotaciju u svojim nastupima i sadržajima, relativizirajući, od fašizma komunizam zlo je još veće. Blijeda slika, jasnija je ona uz pjesme koje se još vrte internetom zazivajući klanje četrdesetih onih koji “nisu naši” i krv im dugo odnosila vode oko Jasenovca i Gradiške Stare, dok s čeznućem o Paveliću, Rafaelu Bobanu i Legiji Crnoj pjeva, zazivajući ustaše i braću milu iz Imotskoga.

No dok je u Bezinovićevom od EU nagrađenog dokumentarca jasna distanca prema crnokošuljašima i fašizmu, ovdje se duh zapreten u boci 80 godina, ponovno bez ikakvog ustručavanja zaziva, na cesti u jurećem automobilu navijača, Sabornici, na mrežama punim komentara ispunjenih nasiljem i prijetnjom. Nacionalna histerija od Čavoglava Iizazivanja “za dom spremnih”do poziva na linč nepoćudnih.

Treba li dugo čekati odmak i kritičku distancu i sagledavanje od ove nemile faze hrvatske državotvornosti i opasnih nestašluka? Hoće li još jedno stoljeće proći da Hrvatska i njena javnost sazrije i ponudi se i ovdje dokumentarni, objektivni osvrt na trenutnu crnu epohu? Smijemo li se i mi nadati nekoj pozitivnoj nus-pojavi: psihološki pozitivnom i dugoročnom zbližavanju naroda jednog dana koji se neće više pjeniti uz trash današnje nacionalističke popijevke već kao i Riječani u sjajnom dokumentarcu zrelo i savjesno, međusobno povezani, krenuti dalje s distancom u odnosu na zlo i neprihvatljivo?

Jer, recepte koji valjaju valja dijeliti dalje, a ovaj filmski, kako graditi ideju zajedništva i osobnog doprinosa dajući svijetao primer, zlata vrijedi. Jasna je svima poruka filma i anatomija zla, bilo povijesti Rijeke uz talijansku irredentu uz taktove pjesmuljka talijanskog iredentiste uz koju su stupali crni mrski bataljuni, sve u ritmu agresivne ratne koračnice, kao i ona uz Čavoglave (čavao-glave ako se kontekst zadrži u kojem je smjeru krenulo?)

Jasna je i nepomirljiva, kritički izražena distanca filma “Fiume o Morte” prema onome što je u povijesti grada predstavljalo mrlju, okupaciju i nasrtaj na njezinu slobodu. Ništa mlako. Niti površno. Sve jasno.

I što je bilo i što bi jedino, ako je iz pozicije humanog, trebalo biti. Period kada su pjesnik belle epoque-a, Gabriel D’Annunzio, kako ga često opisuju, i njegovi istomišljenici, grad u(š)strojili kao isključivo ”jednonacionalnu, jednokulturnu sredinu, na štetu svih ostalih njenih nacionalnih i kulturnih sastavnica”, nije u slobodoumnih Riječana ostao zabilježen kao lijepa epoha (belle epoque) već strahotni dani agresije, maltretiranja i isključivosti.

Trauma se ponovila 1924. godine ponovnim iskrcavanjem fašističkih bataljuna: oni se u ”Fiume” (talijanski naziv za Rijeku) vraćaju, ovaj put samo s drugim Talijancem na čelu, i koji jednako strasno podiže desnicu uvis i prijeti pozivom na nacionalnu čistoću i čistu krv, ostali su manje vrijedni. On, Mussolini je još 20-ih sanjao nacionalistički (pjesnički) san i slao pjesniku D’Annunziu pojačanje u ljudstvu s druge strane Jadrana.

I kako u ”Ri-Paviljon” autor Valid Džekić piše (24. 09. 2019.) ”nažalost, nije to nikakav specifikum već opće mjesto. Iste ili slične logike na djelu su na raznim stranama svijeta. On poimence spominje mađarska i hrvatska svojatanja grada (jučer i danas) uz ona talijanska. Pjesma-poligon za okupatorsku vlast i formiranje poželjnih domoljuba – bila je ”Oh Fiume, Saliremo sul Monte Maggiore…” u hrvatskom prijevodu s uzdahom kada zaziva O, Rijeko…

O, Rijeko, ti si najljepša                             
o, Rijeko, ti si najjača
dovest ćemo ti topove na vrata      
za obranu slobode!

Popet ćemo se na Učku
Praćeni glazbom
ako nam D’Annunzio da zapovijed
bataljun za bataljunom!

U analizi pjesme, Đekić opravdano nalazi da poezija trash kategorije i nije imala pretenzije za književnom vrijednošću, i nije zbog nje pisana. Zvuči poznato i uz neke moderne nacionalnim žarom nabijene pjesme.

I koji je razlog bio u podlozi jedne druge odluke, one da se u kasnu siječanjsku noć, po nedavnom povratku s EU rukometnog prvenstva, a kako izvještavaju lokalni i državni mediji, bilo je to usred gluho doba, negdje oko 3 sata, po spuštanju ”brončanih” na aerodrom Franjo Tuđman i još nakon mirno prespavane noći, oni odluče da neće uživati u pjesmama i pjesmuljcima na glavnom gradskom trgu, od zagrebačke gradske vlasti pripremljenog programa (izvođača ”Zaprešić Boys” uz ”Hrvatske ruže”), već im je sreću mogao osigurati samo i jedino Marko Perković kojeg se odlukom i (ne)dozvolom Grada očekivalo nije.

I koji je razlog bio u (ne)prespavanoj odluci Vlade i premijera da interveniraju i doček ukazivanjem Marka, oni osiguraju što redovni im posao i odgovornost, ipak nije. Kuloarski se u narodu danima prepričava ”briga premijera da narod ne ostane bez dočeka brončanih”, nikako bez pjesme i pjevača kojeg vole, a možda i on, šuška se, i bez podrške na narednim izborima.

Uz istu pjesmu i pozdrav s ZDS pjevača koji domoljubljem u prvom redu vidi kroz nacionalizam, sporne simbole ustaškog nasljeđa, crnih likova povijesti i po potrebi ubacivanjem vjerskih simbola i mača, i poneki (humanistički odgovorniji) predstavnik Crkve polako se i diskretno distancira smatrajući nastupe i Perkovićeve geste i simbole izvan konteksta autentične vjere.

Pjeva(j)mo zdušno o naciji kada joj ne možemo drugačije doprinijeti? Dok vlastita se škrabica, gle čuda, puni.  Komercijala i politika zašla u sve pore, govore drugi, pokrivaju glavu i bježe sa glavnog zagrebačkog trga osjećajući se izdanima. Ta oni su samo htjeli pozdraviti sportaše i odati im priznanje za sportski duh i trud, no sve poprimilo na kraju bljutav okus i sve se izgubi potom u dimu koncerta nabijenog nacionalnim zanosom dijela ”hrvatskog korpusa”.

A i zastava na proglašenju rukometaša brončanima kao da nije bila službena, čuje se, nego otkuda ono Imotskoga, Metkovića? A i dio tima je, gle, iz užeg dijela korpusa, i oni vole Marka, valjda je tako uvijek, i većina prevagnula…

Otužno, sport ipak pripada svima, ako ovdje zborimo o sportu. No ima još: ZDS je na dočeku izostalo!

”Oporbi kao da je to nedostajalo”, već se javljaju se ironični oponenti.

I nema kraja političkom vašaru, ni na Trgu gdje se poduže sudaraju ”klečavci” i sekularna Hrvatske, ni u Sabornici, koja sadržajem učešća sabornika šalje porazne poruke: boj se bije tko preživi pričat će.

A za što se bore ni sami više nisu sigurni, ponekad je to zaista teško razaznati posebno jer je Sabornica često prazna a do tema od vitalnih interesa građana teško dolaze: za posvemašnju kataklizmu i pad demokratskih vrijednosti ili narodne običaje i pjesmu krša koja razgaljuje nacionalističke duše i ponose.

A sada i na mobitelu dostupna u sabornici, ah nestašne li ekipe, pomislit će razdragano prvi čovjek sabornice Jandroković. I ide novi dan, bez proizvodnje, bez poljoprivrede, s porastom inflacije i manje vrijednosti potrošačke košarice.

Kao i D’Annunzio na početku dvadesetih, i 100 godina nakon njega zaziva se jedan narod i nacija, a i povijesna (ne)istina praćena stihovima, vatrom i iz nje i dima izranja mač. I ne pita se više Tko to tamo p(j)eva: Zna se.

Da li smo zakasnili svi mi, ovaj put ne Marko, javnost koja ima pravo i treba reći ”Ne!” dernečenju na glavnom trgu zemlje uz obilježavanje velike godišnjice osnutka, ali ne nezavisne, ni politički, ni ekonomski, ni duhovno, kao dijete prerano pušteno da brine samo o sebi.

Obratih se preko mreža uspješnom režiseru filma ”Fiume o morte” Igoru Bezinoviću s pozivom da čim prije krene sa scenarijem novog filma. I mislim valja mu to učiniti dok sve je svježe i vruće, i tema na stolu: želim vidjeti bar nastavak kvalitetnog dokumentarca ako već odgovorni iz Grada Zagreba, ni Vlada (koja čak opasno kolo vodi), ni slobodoumna hrvatska javnost, ne mogu zaustaviti oganj zapaljen strašću jednog pjevača, mladca koji na fotografiji iz 1992. i stavom i posturom podsjeća na D’Annunzijevu iz 1919. i o čemu slikovito svjedoče plakati riječke ljevice kojima ga je dočekala a da zvala ga nije.

Uz klatno, debelo i opasno zaljuljano nadesno, i prijeti otkidanjem s težišta, ni pohodi premijera i dvorske kamarile na konjsko trkalište ovog ljeta, nije bilo bez vraga i cilja. I tako je Marku, koji ni na polje i livade hipodromske zakasnio nije, kao ni na Trg nedavno, dana prilika da svoje pjesme protkane jednonacionalnim i jednokulturnim zanosom još ponovi i utvrdi, i dio hrvatske javnosti učini razdraganom i razgaljenom, a one druge stavi van kategorije.

Pokušajem odvajanja počeo je zloglasni bezuspješni ustaški pokušaj razdvajanja mladih u akciji Stadion 1941. u Zagrebu kada se mladi nisu dali dijeliti, ni Hrvati, ni Srbi, ni Židovi, ni ostali.

Koja se povijest danas piše svjedočit ćemo sami ili preuzeti dio odgovornosti: ili za kataklizmu uz uzavrelu krv, ili marginalizaciju nepoćudnog od čega se zreli ograđuju, neupregnuti u nacionalni zanos i političku mašineriju.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Od ''katedrale duha'' do zgarišta: Vjesnik
    •  Nema mira ni uz oltar ni na cesti: ne nasilju
    •  Kako učiti nove generacije ''ako ne znaju što je bilo''
    •  Kako do zdravih navika
    •  Plivanje uz Thompsona
    •  Dok se oružje ne hladi, a usta puna zazivanja humanosti
    •  Jedna za sve, sve za jednu
    •  Afganistan: glas za pravo obrazovanja djevojčica
    •  Dok zazivam/o Tina u Masarykovoj
    •  Prevencija, liječenje i rehabilitacija bolesti ovisnosti

> Svi tekstovi ovog autora