Branitelji – ravnatelji na zapovijed vladajućih

 (Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog spriječenosti autorice).

Kad bi škole bile vojarne, možda bi i logično bilo da njima upravljaju branitelji. Nećemo se zavaravati – i sadašnji ravnatelji u većini su simpatizeri i vojnici partije što najduže vlada Hrvatskom!

To njihovo “stranačko pravo” da rukovode ustanovama što bi nam trebale odgajati i obrazovati djecu donedavno je bilo tek običajno, neformalno, pa se tako moglo povremeno “pogriješiti” i dati mogućnost i nekome bez članske iskaznice Hrvatske demokratske zajednice da vodi neku od škola. Pogreške su to koje samo potvrđuju pravilo.

Nije da četvrt stoljeća upravljanja obrazovnim sustavom nije dalo rezultata. Vidjeli smo to pred nekidan na norijadama, feštama kojima maturanti diljem Hrvatske slave okončanje srednjoškolskog obrazovanja.

Posljednji dan nastave i svoj ulazak u doba zrelosti jedan je osamnaestogodišnjak obilježio tako da je Spomenik oslobođenja na riječkoj Delti išarao velikim slovom “U”, križem i kraticom ustaškoga pozdrava “Za dom spremni” (ZDS).

Vrijeme je za sljedeću stepenicu u odgoju i obrazovanju. Stepenicu koja bi valjda trebala prevenirati i onu minimalnu mogućnost da na čelo škole zasjedne netko tko ne njeguje i ne propagira konzervativan pogled na svijet

Druga je grupa maturanata u istome gradu posred Korza bacala dimne bombe, izvikivala isti ustaški pozdrav i sramotno urlikala “Ajmo, ajmo, ustaše!” Pokazala je ova mladost svu efikasnost odgojno-obrazovnog sustava u nas. Ni odgoja, ni obrazovanja.

U Zagrebu je pak dio maturanata odjenuo crne majice s otisnutim istim, skandaloznim pozdravom. U glavnome gradu pjevalo se i “Herceg – Bosno, srce ponosno” kao da maturiraju u Tomislavgradu.

Sve u svemu, mržnje i agresivnog primitivizma nije nedostajalo. Pretpostavljam da je i u drugim sredinama bilo slično ili isto.

Pola stoljeća od revolucionarne, antiratne ’68, koja se kapilarno iz Pariza proširila diljem svijeta, unuci hrvatskih šezdesetosmaša koji slave pedesetu godišnjicu mature nekažnjeno mrze, slušaju cajke i Thompsona, nisu sigurni je li Zemlja okrugla ili je možda ipak ravna ploča, ali pouzdano znaju da je nadnaravno biće kreiralo svemir, čovjeka, Zemlju i sve, baš sve na njoj.

Vrijeme je, dakle, za sljedeću stepenicu u odgoju i obrazovanju. Stepenicu koja bi valjda trebala prevenirati i onu minimalnu mogućnost da na čelo škole zasjedne netko tko ne njeguje i ne propagira konzervativni pogled na svijet.

I posljednju zalutalu ovčicu treba utjerati pod skute vjeroučitelja, hitno na vjeronauk – a građanski odgoj prognati zauvijek iz učionica i zbornica. Začepiti svaku pukotinu kroz koju bi se 21. stoljeće moglo ušuljati u škole.

Nakon što se generale konzultiralo oko udžbenika i reforme obrazovanja, nakon što su šatoraši uporno i dosljedno (rekli bismo vjerodostojno) opstruirali vlast koja nije kačila ploče s ustaškim pozdravom u Jasenovac i Novsku došlo je vrijeme da se ratna i “mirnodopska” žrtva (nije lako kampirati usred grada) naplati još ponekom privilegijom za sebe i svoje! Školama i učeničkim domovima primjerice.

Pola stoljeća od revolucionarne, antiratne ’68, koja se kapilarno iz Pariza proširila diljem svijeta, unuci hrvatskih šezdesetosmaša koji slave pedesetu godišnjicu mature nekažnjeno mrze, slušaju cajke i Thompsona, nisu sigurni je li Zemlja okrugla ili je možda ipak ravna ploča, ali pouzdano znaju da je nadnaravno biće kreiralo svemir, čovjeka, Zemlju i sve, baš sve na njoj

Djeca i mladost idealni su da ih se mijesi prema jednom, jedinstvenom kalupu domovine, nacije, vjere, kalupu modeliranom ’91. godine iz kojega nema i ne bi smjelo biti nekažnjenoga iskakanja.

Škola je, dakle, idealno “bojno polje” za nezaposlene branitelje – potencijalne ravnatelje.

I zato im je Zakonom o braniteljima osigurana i ta povlastica, a naputkom ministrice obrazovanja odaslanim po školama i učeničkim domovima i javno obznanjena. Nek’ se zna kome je mjesto u ravnateljskoj fotelji.

Naputak koji tumači privilegirani položaj branitelja i članova njihovih obitelji nije samo podijelio javnost već i članove Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja. Jedni ne vide ništa loše u primjeni dijela Zakona o braniteljima pri izboru dok drugi iščitavaju udar na autonomiju škola protustavnim Zakonom koji automatski, kod jednakih uvjeta, braniteljskoj populaciji i članovima njihove šire obitelji daje prednost.

Zahtijevaju i hitnu sjednicu saborskoga odbora za obrazovanje.

Ima i onih koji smatraju da su Zakonom i naputkom diskriminirane i žene jer ih bitno manje od muškaraca ima status branitelja. Kako bilo da bilo, Suzana Hitrec, predsjednica Udruge hrvatskih srednjoškolskih ravnatelja, najavljuje kako će poduzeti apsolutno sve moguće mjere zaštite od sporne odaslane upute.

Ministrica Blaženka Divjak vadi se kako uputa nije njezina odluka već tumačenje Ministarstva branitelja, ali malo je vajde od tog.

Kao kakvoj vojnoj hunti, našoj je Vladi potpuno normalno da ključna, presudna referenca bude maskirna uniforma iz ’91. – uniforma koju smo prerasli. Odora koja nam više ne pristaje, pa smo stoga drugima tužni i smiješni kad se u nju na forcu, uz pomoć naputka i zapovijedi vladajućih uvučemo

Svatko tko misliti zna može biti samo zgrožen činjenicom da se dvadeset i kusur godina od okončanja rata “privilegijama naplaćuje” ono što je dužnost svakog građanina kad se zemlja nađe u ratnoj opasnosti.

To trgovanje sudjelovanjem u Domovinskome ratu odavno je kod dijela branitelja prešlo svaku dopuštenu mjeru

Ustavan ili ne, Zakon i naputak mnogo govore o stanju svijesti aktualne vlasti. Ustrašena za svaki glas koji bi ju mogao detronizirati neprestance trubi o reformi obrazovanja, prilagodbi škola aktualnom trenutku i 21. stoljeću, a onda naputkom šalje krajnje rigidnu poruku koje se ni 1945. ne bi posramila.

Kao kakvoj vojnoj hunti našoj je Vladi potpuno normalno da ključna, presudna referenca bude maskirna uniforma iz ’91., uniforma koju smo prerasli. Odora koja nam više ne pristaje, pa smo stoga drugima tužni i smiješni kad se u nju na forcu, uz pomoć naputka i zapovijedi vladajućih uvučemo.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora