novinarstvo s potpisom
Igor Mandić svojedobno s naporom, zbog nemara ove iste Hrvatske, postavio je u sjaj reflektora današnje javnosti jednog od najvećih naših ljudi, zacijelo ravnog Krleži (!), Josipa Horvata.
I sam često navodim neke Horvatove opaske iz dnevnika ”Preživjeti u Zagrebu 1943.-1945.” (parafraza ranije njegove prvoklasne knjige ”Živjeti u Hrvatskoj”: ”Kažu da dolazi škija, kažu da dolazi meso, kažu da će biti američki desant, kažu da su partizani u Dugom Selu”. VEDEREMO; zaključio bi Horvat govorkanja u ratnom Zagrebu, pokušavajući spasiti prijatelje iz ustaških uza – komuniste, Židove, Srbe…
Horvat je cijeli život živio u egzilu svog slobodarstva, nametali su mu da je ”orjunaš”, mason, prijetili su mi i slijeva i zdesna, ostao je velik, rezerviran, sjajni analist i sintetizator hrvatske zbilje 20. stoljeća, sažete u nekoliko knjiga.
Isti trajni osloboditelj hrvatske podsvijesti Igor Mandić – vajk mi se fali suojin istrijanskin duplin korenon, lipo, lipo! – uznosi još jednog velikog hrvatskog prokletnika, heretika i sanjara, Bogdana Radicu, novinara i pisca koji u svome američkom egzilu u ratu staje uz Tita i partizane, po slobodi vraća se kući, pokušava raditi na demokraciji, i – shvativši jugoslavensku revolucionarnu stvarnost – vraća se u Ameriku, gdje će do smrti sanjati Hrvatsku, pristajući, anarhične duše, i uz ”reformirane ustaše”.
Jednako anarhoidni slobodar Slobodan Šnajder, i sam u vječnom egzilu, piše o istome Radici:
”Radica je jako volio citirati jednu, mislim Maupassantovu misao, o tome kako je ”republika bila lijepa pod carstvom”. U Krležinoj verziji: ”Kako je lijep bio socijalizam pod kapitalizmom”. U današnjoj: ”Kako je lijepa bila država dok se o njoj samo sanjalo”.
I danas se sanja da Lijepa Naša bude zbilja lijepa, zar ne?
Uvijek se sjetim Cankara kad me obuzmu patriotski tuga i jad: ”Pogledala je domovina u svoj odraz i zarudjela od radosti”. Da bi već u sljedećoj misli Cankar gnjevno prokazivao ”mesarski mentalitet naših narodnjaka” i očajno kriknuo ”domovina ti si kakor vlačuga”.
Zbrajam tu vlastite autoritete, referentne točke hrvatskog intelekta, ljude koji su grmjeli svoje istine ne obazirući se na posljedice, i pitam zašto to šuti Hrvatska, a ako tko govori, govori isprazni politikantski meket, ili zaglupljeno blejanje zastrašivača. I grupica žestokih kritičara u sveopćim medijima – kao smokvin list na stidnom mjestu naše, hm, kulture.
Jer Hrvatska se boji. Hrvatska se boji napose galopirajućeg siromaštva, a boji se i svog straha – straha od straha. Hrvatska šuti jer se boji globalizacije, Europske unije, NATO-a, Amerike, Balkana…
Hrvatska šuti jer se bome napjevala, namolila, natamburala i nagovorila u potonjih trideset godina.
Hrvatska šuti i jer se mnogo čega stidi, a oni koji su nas uvjeravali u naš ponos i koji su nas sustavno ušutkivali ako bismo digli glas, isto nestaju u šutnji svojih kuća i bankarskih računa i fiktivnih poduzeća, a mnogima je mjesto u šutnji zatvorskih ćelija u koje premalo njih zaslužnih stiže.
Hrvatska šuti jer ima mnogo toga reći, ali mahom govore još najviše oni koji bi morali šutjeti, a oni koji bi morali govoriti šute.
Još jedan egzilant, ”pravoslavni Hrvat”, Srbin dakle i 100 posto zagrebački pjesnik, Simo Mraović u knjizi ”Konstantin bogobojazni” sintetizira:
”Banda bandu bije, sirotinju obadvije. Tako je govorio moj djed Jovo. Rodio se 1913. godine i živio je u Austro-Ugarskoj Monarhiji,
Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca,
Kraljevini Jugoslaviji,
Banovini Hrvatskoj,
Kirinskoj Republici,
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,
Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji,
Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, Republici Hrvatskoj i sada u Srpskoj Krajini, a nije mrdnuo iz svog sela…”
I tako čekamo kada će nama samima puknuti tikva, i kada će opet progovoriti Hrvatska, Lijepa Naša, kada će se oglasiti akademičari i filozofi i pisci i novinari, zapretani u lugu svojih malih naravi i velikih manipulacija.
Iz egzila šutnje na slobodne livade kritičke misli i oštre javne riječi; proces je počeo, iz čemera i jada osiromašenih uzdiže se krik, krik želje za kruhom i ljudskim životom… jer svodimo se na golu egzistencijalnost.
I zato treba govoriti. Može biti bolje, može biti i dobro. Ali za to se ”mi Hrvati” – ali i ”građani Hrvatske”, moramo ozbiljnije založiti.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.