autograf.hr

novinarstvo s potpisom

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

Ča reče Hrvatska kad muči

AUTOR: Milan Rakovac / 29.08.2020.

Milan Rakovac

Igor Mandić svojedobno s naporom, zbog nemara ove iste Hrvatske, postavio je u sjaj reflektora današnje javnosti jednog od najvećih naših ljudi, zacijelo ravnog Krleži (!), Josipa Horvata.

I sam često navodim neke Horvatove opaske iz dnevnika ”Preživjeti u Zagrebu 1943.-1945.” (parafraza ranije njegove prvoklasne knjige ”Živjeti u Hrvatskoj”: ”Kažu da dolazi škija, kažu da dolazi meso, kažu da će biti američki desant, kažu da su partizani u Dugom Selu”. VEDEREMO; zaključio bi Horvat govorkanja u ratnom Zagrebu, pokušavajući spasiti prijatelje iz ustaških uza – komuniste, Židove, Srbe…

Horvat je cijeli život živio u egzilu svog slobodarstva, nametali su mu da je ”orjunaš”, mason, prijetili su mi i slijeva i zdesna, ostao je velik, rezerviran, sjajni analist i sintetizator hrvatske zbilje 20. stoljeća, sažete u nekoliko knjiga.

Isti trajni osloboditelj hrvatske podsvijesti Igor Mandić – vajk mi se fali suojin istrijanskin duplin korenon, lipo, lipo! – uznosi još jednog velikog hrvatskog prokletnika, heretika i sanjara, Bogdana Radicu, novinara i pisca koji u svome američkom egzilu u ratu staje uz Tita i partizane, po slobodi vraća se kući, pokušava raditi na demokraciji, i – shvativši jugoslavensku revolucionarnu stvarnost – vraća se u Ameriku, gdje će do smrti sanjati Hrvatsku, pristajući, anarhične duše, i uz ”reformirane ustaše”.

Uvijek se sjetim Cankara kad me obuzmu patriotski tuga i jad: ”Pogledala je domovina u svoj odraz i zarudjela od radosti”. Da bi već u sljedećoj misli Cankar gnjevno prokazivao ”mesarski mentalitet naših narodnjaka” i očajno kriknuo ”domovina ti si kakor vlaču

Jednako anarhoidni slobodar Slobodan Šnajder, i sam u vječnom egzilu, piše o istome Radici:

”Radica je jako volio citirati jednu, mislim Maupassantovu misao, o tome kako je ”republika bila lijepa pod carstvom”. U Krležinoj verziji: ”Kako je lijep bio socijalizam pod kapitalizmom”. U današnjoj: ”Kako je lijepa bila država dok se o njoj samo sanjalo”.

I danas se sanja da Lijepa Naša bude zbilja lijepa, zar ne?

Uvijek se sjetim Cankara kad me obuzmu patriotski tuga i jad: ”Pogledala je domovina u svoj odraz i zarudjela od radosti”. Da bi već u sljedećoj misli Cankar gnjevno prokazivao ”mesarski mentalitet naših narodnjaka” i očajno kriknuo ”domovina ti si kakor vlačuga”.

Zbrajam tu vlastite autoritete, referentne točke hrvatskog intelekta, ljude koji su grmjeli svoje istine ne obazirući se na posljedice, i pitam zašto to šuti Hrvatska, a ako tko govori, govori isprazni politikantski meket, ili zaglupljeno blejanje zastrašivača. I grupica žestokih kritičara u sveopćim medijima – kao smokvin list na stidnom mjestu naše, hm, kulture.

Jer Hrvatska se boji. Hrvatska se boji napose galopirajućeg siromaštva, a boji se i svog straha – straha od straha. Hrvatska šuti jer se boji globalizacije, Europske unije, NATO-a, Amerike, Balkana…

Hrvatska šuti jer se bome napjevala, namolila, natamburala i nagovorila u potonjih trideset godina.

Hrvatska šuti i jer se mnogo čega stidi, a oni koji su nas uvjeravali u naš ponos i koji su nas sustavno ušutkivali ako bismo digli glas, isto nestaju u šutnji svojih kuća i bankarskih računa i fiktivnih poduzeća, a mnogima je mjesto u šutnji zatvorskih ćelija u koje premalo njih zaslužnih stiže.

Hrvatska šuti jer ima mnogo toga reći, ali mahom govore još najviše oni koji bi morali šutjeti, a oni koji bi morali govoriti šute.

Još jedan egzilant, ”pravoslavni Hrvat”, Srbin dakle i 100 posto zagrebački pjesnik, Simo Mraović u knjizi ”Konstantin bogobojazni” sintetizira:

”Banda bandu bije, sirotinju obadvije. Tako je govorio moj djed Jovo. Rodio se 1913. godine i živio je u Austro-Ugarskoj Monarhiji,

Jer Hrvatska se boji. Hrvatska se boji napose galopirajućeg siromaštva, a boji se i svog straha – straha od straha. Hrvatska šuti jer se boji globalizacije, Europske unije, NATO-a, Amerike, Balkana

Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca,
Kraljevini Jugoslaviji,
Banovini Hrvatskoj,
Kirinskoj Republici,
Nezavisnoj Državi Hrvatskoj,
Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji,

Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, Republici Hrvatskoj i sada u Srpskoj Krajini, a nije mrdnuo iz svog sela…”

I tako čekamo kada će nama samima puknuti tikva, i kada će opet progovoriti Hrvatska, Lijepa Naša, kada će se oglasiti akademičari i filozofi i pisci i novinari, zapretani u lugu svojih malih naravi i velikih manipulacija.

Iz egzila šutnje na slobodne livade kritičke misli i oštre javne riječi; proces je počeo, iz čemera i jada osiromašenih uzdiže se krik, krik želje za kruhom i ljudskim životom… jer svodimo se na golu egzistencijalnost.

I zato treba govoriti. Može biti bolje, može biti i dobro. Ali za to se ”mi Hrvati” – ali i ”građani Hrvatske”, moramo ozbiljnije založiti.

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

Još tekstova ovog autora: