novinarstvo s potpisom
U teškim vremenima lako se predamo zaboravu, krhkim nadama i čekamo dobre vijesti. U tom nestrpljenju ne treba zaboraviti da su vremena iskušenja i vremena učenja. Moramo biti dorasli trenutku i pamtiti pouke.
Jednog dana došao je u bolnicu čovjek s visokom temperaturom, kašljem i upalom pluća. Tako je počela pandemija. Nema jasnog znaka koliko će trajati. Sasvim je jasno da će posljedice biti velike. Posljedice ove korona krize neće biti samo zdravstvene. Mnoge brine kakvi će biti ekonomski efekti. Ljudi sada ne rade, a mnogi se neće […]
Rizik pisanja u nastavcima je u tome da se ranije napisano zaboravi i da se ljudi sjete samo svog osnovnog dojma. Većina čitatelja će negativno reagirati jer su vodeće političke stranke izgubile kredibilitet i zaradile mržnju svojih suparnika. Međutim, politički život nije bračna svađa. Više sliči na dogovoreni i stari brak. Moramo živjeti zajedno, plaćati […]
Imam dvije nezgodne osobine. Znatiželjan sam i hrabar. Jedna moja prijateljica dala mi je nadimak ”Presumido” aludirajući na dinarski herojski kompleks. Ta samohvala je privid. Profesori baš i nisu simbol hrabrosti. To je stereotip, ali od njih se očekuje distanciranost, umjerenost i odmjerenost.
Društvene panike i masovne histerije nisu rijetke. Na svu sreću brzo se zaborave i sjećamo se smiješnih detalja i anegdota. Uvidi se da je prijetnja ili opasnost preuveličana u odnosu na realistične procjene, na medijsku eksploataciju straha od nepoznatog. No dok traje, panike je teško izbjeći. Razum govori svoje, no u ponašanju oponašamo druge. Uvijek […]
Vjerujte mi da nisam htio pisati o masonima i tajnim društvima. Meni su ta druženja izgledala kao djetinjaste igre sa strogim ceremonijama, druženja djece koja se drže za ruke, oblače u doktore ili zazivaju majku s kolodvora. Možda nisam htio o tome jer mi nikad nitko nije predložio takvu igru. Tko sam zaboga ja i […]
Doista mi je žao ljudi koji žive zarobljeni u prošlosti. Oni prividno žive pored nas, kupuju kruh i štrudle, voze se u autobusu, ali stvarno žive u nekom drugom vremenu, fiksirani na trenutke svoje mladosti.
Ratove dobivaju hrabri. To baš i nije istina, jer bez benzina tenkovi stoje, a kad ostanu bez streljiva, vojnici dižu bijele zastave. Više od bitke vrijede savezništva i pomoć moćnih i snažnih, zakulisni dogovori i sreća.
Mogu tisuću puta čitati ”Životinjsku farmu” i uvijek nađem nešto što sam propustio. To je nadvremenska knjiga o revolucijama. Svinje preuzimaju vlast, vladaju tako što daju velika obećanja i konačno huškaju krvoločne pse na neposlušne.
Počelo je sasvim bezazleno. Maglovito i hladno jutra, a Vesna me već nekoliko dana moli da skinem božićno drvce. Iglice su se sasušile, bacim ga preko balkona, siđem i vučem na druga ranije odložena. Hladno. Prolazi neki čovjek i s podsmijehom kaže: ”A slavi se srpski Božić!”.
Velika je polemika o tome što nas povezuje u zajednicu. Jesmo li država jednog naroda ili smo država građana čija je privatna stvar izbor narodnosnog identiteta? Da li nas povezuje prošlost, čak nejasna a davna prošlost, ili nas povezuje budućnost i sudbina?
U mojoj staroj kući, u starom ormaru vise stara odijela. Prekrajana su i popravljana. Tvrdilo se da je šteta ne iskoristiti fine materijale. Osjeti se miris naftalina. Rađena su da se nose, a za to je bilo malo prilika. Jedan polucilindar nosio sam u maškarama, a hubertus u kratkom razdoblju kad je bio u modi. […]
Na izborima je pobijedio Zoran Milanović. To je bila pobjeda strategije nad taktikom, cilja nad mahnitim vrludanjem i kalkulacijama što gdje reći, pobjeda nad zbrajanjem statistika.
Prva pretpostavka vjerovanja u čudo je da čuda postoje. Nitko ne može reći da čuda nema, kad se ona događaju. Istina, ne događaju se kad ih svećenici dozivaju, vračevi najavljuju, a vidilice smatraju svojom profesijom, nego su čuda oni događaji koje smo priželjkivali, ali bez prave nade.
Nema trećeg kruga. Nekima je ta ideja u svijest došla prekasno, mislili su da će se glavnog protivnika riješiti u prvom krugu, no rezultati one koji su hladnokrvno i smireno čekali izbore, dovode u situaciju sažalnog strahovanja, nespavanja i zabrinutosti.
Na predavanjima pitam Bethany S., britansku studenticu, da mi objasni rezultate izbora u Velikoj Britaniji. Zacrvenijela se i naljutila. Bilo mi je malo neugodno. I njoj. Objasnila mi je da je toliko zgrožena rezultatima da ih ne može komentirati. Nije glasala, a da i je, njen glas bi propao, u većinskom sistemu.
Nema sumnje da nam trebaju velike, pa i radikalne promjene, a njih nema. Društva, ekonomije, odnosi sila brzo se mijenjaju, a mi kao društvo i država problem shvatimo kasno, kad je sve već odlučeno.
Predsjednica odbija sučeljavanja. Kaže da će se suočiti s narodom. To baš i nije tako. U sučeljavanju se susreću kandidati. Oni se obraćaju narodu, zapravo biračima, ali razmjenjuju stavove, ideje te pokazuju tko su i što žele.
(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog bolesti naše lektorice kojoj želimo brz oporavak). Tako sam se osramotio da se toga živo sjećam, iako je prošlo više od dvadeset godina. Sveučilište je štrajkalo. Ja sam štrajkao. Bio je lijep sunčan dan. Ja sam sjeo na elitnu stolicu ispred ”Kavkaza” i uživao. Ljudi bi prolazili i pitali […]
Pripremam predavanja o demokraciji. Demokracija cvate u bogatim društvima. Propada i pretvara se u kulisu u društvima izvan kruga zemalja u kojima je nastala.