autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Cenzura se u HND-u itekako prihvaća!

AUTOR: Ivica Grčar / 18.11.2015.
Ivica Grčar

Ivica Grčar

Branko Hebrang je kao čitatelj reagirao na prošlotjednu kolumnu o cenzuriranju novinara i Hrvatskog novinarskog društva pogrešnom presudom Visokog trgovačkog suda (Pž-7598/11) i revizijskom presudom Vrhovnog suda Hrvatske (Revt-342/13).

Branko Hebrang je napisao da sam u prethodnoj kolumni nepovezano označio Hrvatsko novinarsko društvo, jer da se ne radi o profesionalnom novinarskom udruženju, nego o udruženju građana koji dijele slična mišljenja.

Istina je da je Hrvatsko novinarsko društvo udruga koju je osnovala ”grupica građana koji su za sebe (tada) tvrdili da su novinari”, ali se to osnivanje dogodilo 1906. godine!

Branko Hebrang je napisao: ”Želio bih Vam skrenuti pozornost na semantičku nekoherentnost dijela teksta u kojem ste naveli: o presudama kojima se profesionalnom novinarskom udruženju sudski trajno zabranjuje stručna rasprava o ‘cenzuri na Hrvatskoj radioteleviziji’ na temelju prikazivanja zabranjene TV emisije ‘Latinica’.

Slobodan sam Vas podsjetiti da je HND udruga građana koji dijele slična uvjerenja, ali ne tvore profesionalno novinarsko udruženje. Dakle, takvu novinarsku udrugu može osnovati grupica građana koja za sebe tvrdi da su novinari…

Istina je da je Hrvatsko novinarsko društvo udruga koju je osnovala ”grupica građana koji su za sebe (tada) tvrdili da su novinari”, ali se to osnivanje dogodilo 1906. godine!

Problem je što je bitan sadržaj pojma profesija neko znanje iz sustava formalne naobrazbe. Tako postoje samouki slikari ili glazbenici, ali i ak. slikari i ak. glazbenici. Primjerice, samouki glazbenik, a ima ih vrlo vještih, pa i novčano uspješnih, ne može svirati u Zagrebačkoj filharmoniji.

Postoje i akademski novinari i samouki novinari.

U statutu HND-a, članak 10., stavka 1. definirano je da su profesionalni novinari samo i isključivo oni ‘kojima je novinarstvo stalno zanimanje, a proveli su najmanje dvije godine kao pripravni članovi’.

Takva definicija novinara je nelogična i implicira da Udruga radi izvan pravnog poretka Republike Hrvatske:

a) nelogičnost tvori temporalnost kategoričke tvrdnje da novinari nisu osobe koje su stekle stručni naziv novinara, a novinarstvo im nije stalno zanimanje, nego primjerice referent prodaje životnog osiguranja. Takva osoba je dosmrtno po zvanju novinar, a po zanimanju referent (dok to radi)

i

b) u hrvatskom sustavu visokoga obrazovanja utvrđeno je da je novinar osoba koja završetkom studiranja dobije stručni naziv prvostupnika, specijaliste ili magistra struke grane novinarstvo (ili neke srodne grane iz komunikacijskih i informacijskih znanosti).

Možemo pretpostaviti da je profesija novinar definirana u okviru struke i znanosti (pravni okvir), tada bi namjesto Udruge novinari imali komoru kao profesionalno udruženje koje bi moglo stručno i znanstveno raspravljati o zabranjenim emisijama (i svim drugim zabranjenim masmedijskim diskursima) jer je područje znanosti (zasad) izvan područja sudske i bilo koje druge cenzure (osima autocenzure).

Pojednostavljeno, sadržaj zabranjenih televizijskih emisija/priloga mogao bi se interpretirati metodom kritičke analize diskursa kojom bi bili obuhvaćeni relevantni dijelovi sadržaja u višedisciplinarnom diskursu što se ne može osporavati s aspekta zaštite autorskih prava.

Ne slažem se s razmišljanjima Branka Hebranga o Hrvatskom novinarskom društvu kao udruzi građana, a ne novinarskom profesionalnom udruženju, ne mislim ni o formalnom akademskom obrazovanju kao jedinom kriteriju i mislim da je dobro da novinarska profesija nije prenormirana

U tom kontekstu HMK (Hrvatska medijska komora) mogla je održati znanstveni skup i objaviti zbornik (knjigu) što bi ostalo kao trajno javno znanje.

Naravno, u takvim okolnostima novinarima bi pred poslodavcima komora štitila profesionalni integritet kao što je to slučaj kod drugih reguliranih profesija.

Ovako postoji HND kao udruga građana različitih struka, s upravom koja nema profesionalni medijski legitimitet (tajnik je sociolog, predsjednik nema ni stručni naziv pristupnika, ostali su samouki (priučeni) novinari).

Opet pojednostavljeno, reputaciju novinara zastupaju i štite osobe kojima iz životopisa ne slijedi nikakav kapacitet profesionalnoga novinara. Stoga je i prirodna pojava u HND-u cenzure nad cenzurom iz revizijske presude (prema Vašoj interpretaciji).

U takvim okolnostima novinarstvo je mrtvo”, zaključio je u svojem pismu Branko Hebrang.

Ne slažem se s razmišljanjima Branka Hebranga o Hrvatskom novinarskom društvu kao udruzi građana, a ne novinarskom profesionalnom udruženju, ne mislim ni o formalnom akademskom obrazovanju kao jedinom i mislim da je dobro da novinarska profesija nije prenormirana.

Suprotno razmišljanju Branka Hebranga mislim da bi Hrvatsko novinarsko društvo trebalo biti otvoreno udruženje neovisnih novinara slobodno od (cenzorskih, političkih, sponzorskih i ostalih) vladajućih ograničenja ”pravnog poretka Republike Hrvatske”.

Branko Hebrang se u pismu zalaže za to da se umjesto udruženja građana koji dijele slična mišljenja (Hrvatskog novinarskog društva sa 109 godina tradicije) osnuje komora novinarske profesije.

Osim obrazovanja za novinarsku djelatnost bitna je subjektivna sposobnost da se stvori novinarski autorski prilog koji ne mogu stvoriti svi formalno akademski obrazovani ako nemaju tu sposobnost, odnosno talent. Osobno mi je od 1969. uzorom bio uvaženi stariji kolega. Tek nakon što je puno kasnije preminuo doznao sam da uopće nije imao formalno akademsko obrazovanje

I komoru, jednako kao i udruge građana, čini njihovo članstvo, dakle ljudi koji se, ako su neovisni i slobodni, mogu suprotstaviti ustavno zabranjenoj cenzuri. Ako nemaju neovisnost, novinari se ni u komori ne bi suprotstavili cenzuri jednako kao što ju prešućuju sada u udruzi.

Trenutno u vodstvu Hrvatskog novinarskog društva prevladavaju osobe koje sramne cenzorske presude punih 14 mjeseci skrivaju po ladicama u raznim uredima udruge, od tajnikovog na dalje.

I da ne bi bilo nesporazuma, osnovano sumnjam da su sutkinje Visokog trgovačkog suda Draženka Deladio, Ksenija Parać i Alica Pećarić bile korumpirane zbog toga što su presudom broj: Pž-7598/11 dosudile trajnu zabranu prikazivanja zabranjenih novinarskih priloga premda su imale saznanja da je riječ o cenzuri, a ne zaštiti prava prvog prikazivanja.

Isto tako osnovano sumnjam da su bili korumpirani i suci Vrhovnog suda Renata Šantek, Željko Glušić, Gordana Jalšovečki, Damir Komrec i Ante Perkušić, koji su revizijskom presudom Revt-342/13 potvrdili presudu o trajnoj zabrani prikazivanja cenzurirane TV emisije ”Latinica” o kriminalu u tzv. pretvorbi.

Osnovano sumnjam na korupciju jer su pobrojeni suci imali na raspolaganju u prvostupanjskom postupku i presudi suca Radoslava Dobronića P-569/11 utvrđene dokaze o tome da se ne radi o zaštiti prava prvog prikazivanja snimljene ”Latinice”, nego o bunkeriranju i uskraćivanju prava javnosti na informacije o kriminalu u pretvorbi.

Suprotno Branku Hebrangu ne mislim da je formalno akademsko obrazovanje jedino obrazovanje za novinare. Nije sporno da novinar ne može biti neobrazovan.

Sporno je što formalno akademski obrazovani tzv. diplomirani novinari nerijetko nisu obrazovani do razine da bi mogli biti novinari.

Podsjećam na slučaj novinara koji je za emisiju Hrvatske radiotelevizije prepričavao događaje u jednom belgijskome gradu, a nije znao ni izgovoriti ime toga grada.

I komoru jednako kao i udruge građana čine njihovi članovi, dakle ljudi koji se, ako su neovisni i slobodni, mogu suprotstaviti ustavno zabranjenoj cenzuri. Ako nemaju neovisnosti, novinari se ni u komori ne bi suprotstavili cenzuri jednako kao što ju prešućuju sada u udruzi

Moram podsjetiti i na to da je, osim obrazovanja, za novinarsku djelatnost bitna, možda i najbitnija sastavnica – talent, odnosno subjektivna sposobnost da se stvori novinarski autorski prilog koji ne mogu stvoriti svi formalno akademski obrazovani ako nemaju tu sposobnost, odnosno talent.

Osobno mi je od 1969. uzorom bio uvaženi stariji kolega. Tek nakon što je puno kasnije preminuo, doznao sam da uopće nije imao formalno akademsko obrazovanje.

Ne slažem se ni s Hebrangovim promišljanjima o ”regulaciji (zakonske) novinarske profesije”.

U Hrvatskoj su bila važeća četiri medijska zakona: Zakon o javnom informiranju (NN 22/92), Zakon o javnom priopćavanju (NN 83/96), zatim prva verzija Zakona o medijima (NN 163/03) i potom druga verzija istoimenog Zakona o medijima (NN 59/04).

Ni u jednom od tih medijskih zakona nije bila precizno definirana novinarska profesija, nego je tek samo načelno rečeno da je ”novinar fizička osoba koja prikuplja, obrađuje, oblikuje ili razvrstava informacije”.

Na moju osobnu intervenciju je Jadran Antolović, tada državni tajnik u Ministarstvu kulture, uvrstio u Zakon o medijima (u članak 26. stavak 6.) što su novinarski prilozi, ali preciznu odredbu tko su novinari ni Antolović nije htio (ili smio) uvrstiti u Zakonu o medijima.

Od osnutka Hrvatske 1991. državne vlasti pokušavaju onemogućiti neovisno i slobodno novinarstvo i novinare. Ustraju na koncepciji da su novinari ”fizičke osobe koje prikupljaju, obrađuju, oblikuju ili razvrstavaju informacije” i da se ugovorima s medijskim nakladnicima moraju lišiti novinarskih autorskih prava i prenijeti ih na nakladnike.

Novinar Vjekoslav Krsnik i danas pripovijeda kako je u elaboratu o osnivanju prve hrvatske novinske agencije napisao da bi ta služba trebala biti javni servis medija. Kad je to čuo, predsjednik Tuđman je naredio da se umjesto javnog servisa medija ima utemeljiti agencija koja će širiti istinu o borbi za neovisnost.

Novinari su nakon toga, ako su htjeli sačuvati radna mjesta, morali potpisati ugovore o radu kojima se lišavaju autorskih prava i prenijeti ih na poslodavce. U razdoblju od 1991. do srpnja 1993. godine 564 novinara – članova HND-a odbilo je potpisati takve ugovore i dobili su otkaze, pa su 29. srpnja 1993. u prostorijama HVEP-a u Jurišićevoj ulici u Zagrebu osnovali Zbor slobodnih novinara.

Trenutno u vodstvu Hrvatskog novinarskog društva prevladavaju osobe koje sramne cenzorske presude punih 14 mjeseci skrivaju po ladicama u raznim uredima udruge

Bio sam nakon kolege Gojka Marinkovića predsjednikom tog Zbora i ponosim se time, jer smo unatoč pritiscima u tom za Hrvatsko novinarsko društvo prijelomnom razdoblju uspjeli sačuvali novinarsku neovisnost od silnika iz Hrvatske demokratske zajednice.

Suprotno razmišljanju Branka Hebranga mislim da bi Hrvatsko novinarsko društvo trebalo biti otvoreno udruženje neovisnih novinara slobodno od (cenzorskih, političkih, sponzorskih i ostalih) vladajućih ograničenja ”pravnog poretka Republike Hrvatske”.

Jedino se neovisni novinari mogu suprotstaviti cenzuri.

***

Pozivamo čitatelje da se jave Ivici Grčaru i iznesu svoje probleme prouzročene time što im razni moćnici krše prava.

Pišite na [email protected] odnosno na [email protected] ili nazovite broj 098 484 355

***

Opaska uredništva: za podatke i ocjene iznesene u ovoj rubrici odgovara isključivo autor.

Još tekstova ovog autora:

     Treća novinareva tužba Sudu za ljudska prava
     Sudionici izbora su nasamareni – apstinenti imaju pravo
     Hoće li policija na birališta privoditi izborne apstinente?
     Prijavljujem Plenkovića zbog prijetnje DORH-u i USKOK-u
     Sudstvo i soc-skrbitelji žive od medijske šutnje
     Urušavanje koruptivnog sustava vlasti u pravosuđu
     Mediji u koruptivnoj mreži vlasti
     Nelagoda u javnosti zbog hrvatske pristranosti
     Peticija HND-a radi zaštite ''ficleka'' iz kaznenih istraga
     Djecu od dvije i pet godina soc-skrbitelji vratili majci

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1