Čičak je već kao srednjoškolac vjerovao u ujedinjenu Evropu

Prijatelj i ja smo kao studenti skloni buntu i društvenim promjenama u doba socrealizma sredinom krajem 80-ih čitali o 1971. i baš smo željeli upoznati Ivana Zvonimira Čička kao jednog od onih koji je organizirao i kao prvi izabrani student prorektor aktivno sudjelovao u hrvatskom proljeću.

Bio nam je zanimljiv i kao netko tko se aktivno borio protiv totalitarizma, tko je organizirao studentski štrajk, jedini takav masovni štrajk studenata u Hrvatskoj u real socijalizmu. Bio nam je zanimljiv i kao revolucionar, a mi smo ipak u to vrijeme bili i u svojim revolucionarnim godinama.

Pomalo uplašeni što nam se može dogoditi ako se družimo s Čičkom javili smo mu se, a on nam je ispričao da se upravo vratio iz zatvora, gdje je štrajkao glađu. Bio je mršav, ali pun elana, pun žara, prepun strasti. S dozom nelagode pitali smo ga što on misli kako će se razvijati društvene promjene.

Njegov odgovor iz prve bio je – to što vidite to će se sve raspasti, tortura i stege će nestati, a istočnu Europu zahvatit će val slobode. Željezna zavjesa će pasti. Naš trud i žrtve bit će učinkovite. S obzirom na opseg napada na hrvatske proljećare, gdje je desetine tisuća ljudi smijenjeno, stradalo zbog hrvatskog proljeća, sve će to biti jači zamah i baza u borbi za hrvatsku samostalnost.

Moram priznati da mi je prva pomisao bila da to zvuči prilično nevjerojatno, da je on tek izašao iz zatvora, da mi to ne vidimo tako ili u najmanju ruku nismo sigurni, ali stvari su se odvile baš kako je on predviđao.

Imao je tu nevjerojatnu sposobnost da vidi stvari ispred vremena, da vidi ono što drugi ne vide.

Poznato je da je izbačen iz srednje škole zato što je rekao da mu je Hrvatska najdraža, da je to njegova domovina u domaćoj zadaći u kojoj je trebao pisati o Jugoslaviji, ali se zaboravlja da je u istoj zadaći rekao da će možda jednog dana živjeti u državi koja će se zvati Europa i prostirat će se od Madrida do Moskve. Ne zaboravimo bila je to 1962. godina.

1962., u vrijeme Kubanske krize, zamalo je došlo do nuklearnog rata Zapada i Sovjetskog saveza. Bilo je to vrijeme Hladnog rata na svom vrhuncu, a Čičak pazite kao 16-godišnjak je govorio o ujedinjenoj Europi od istoka do zapada, od sjevera do juga kada to doslovno niti najveći optimisti nisu vidjeli i govorili.

Obožavao je konobu, druženje, dobru hranu, možda sam se i zbog toga ja, kao Žderić, dodatno povezao s njime, tih 80-ih u Dalmaciji je još postojao običaj da se pjeva u konobama u koje bi došli jesti. Da doslovno cijela konoba pjeva.

Volio je pjevati, volio je pjevati u klapi, čak i u Oktogonu iznenada bi počeo pjevati kada bi šetali po centru. Bio je pun života, energije, strasti. Strasti za politiku, za ljude, za ideje, strasti za promjenom.

Znao je dobro engleski i talijanski, izgledao je kao prilično moderan političar za taj istočni blok, bio je onaj dio Hrvatskog proljeća koji je naginjao intelektualizmu u politici: tu su bili ljudi poput Ivana Supeka, dr. Ljudevita Jonkea, Vlade Gotovca, Joze Ivičevića, Mike Tripala, Vice Vukova… Volio je okupljati intelektualce, volio je različite ideje, različita mišljenja, polemiku, ali prije svega bio je humanista kojem je venama tekla borba za zaštitu pojedinca, za ljudska prava, za običnog čovjeka. Volio je svoje ideale kojima je stremio.

Borba za slobodu mu je prekinuta 1971. nakon što je kao mladić od 23 godine u punine mladenačke želje za samodokazivanjem završio u zatvoru i bio osuđen na 3,5 godine teške robije od čega je 9 mjeseci proveo u samici. Što je značilo za tako mladog čovjeka biti 9 mjeseci u samici i kako je to utjecalo na njega možemo samo razmišljati. Ne možemo znati.

Znam da mi je pričao da je do 25 godine gutao knjige, ali je u jednom trenu jednostavno prestao. Nešto se slomilo u njemu. Ali možda još gore bilo je poslije zatvora onemogućiti ga u stvaranju, u radu, mladu osobu željnu stvaranja zabraniti rad, tako da nakon što bi radio privremene poslove, a vlast je to otkrila, bio bi otpušten. Prodavao je knjige kod Slavka Goldsteina, radio na koči, a u konačnici se našao u vlastitom malom kožarskom obrtu, ali su ga i tu zbog toga onemogućili u radu 1987. te mu oduzeli lokal u Končarevoj koji je imao u svojem vlasništvu. Bez prava, bez zakona, potpuno ilegalno, nakon što je na sudu bio oslobođen svih optužbi. Bilo je to u sumrak socrealizma 1987. godine. I tada je bio neprijatelj.

Nas dvojica znali smo krajem 80-ih odlaziti u restorane iz kojih bi nas izbacivali zbog njega kao hrvatskog nacionalista, ali su nas izbacivali iz restorana i u 90-ima zbog Čička koji brani Srbe. Njega to nije uznemiravalo. U takvim trenucima je bio potpuno miran, čak i zadovoljan. Ponosan.

Čičak, kao predsjednik Hrvatskog odbora za zaštitu i promicanje ljudskih prava je 1989. po uzoru na istočnu Europu organizirao paljenje svijeća na Trgu, tražeći demokratske slobodne izbore koji su nakon toga i raspisani. Bio je to važan trenutak za Hrvatsku, jer je Hrvatska organizirala slobodne izbore, a neke su druge Republike to uradile ipak kasnije.

Da nastavim oko njegovog vizionarskog duha dalje: 1989. mi je govorio da sanja grozne snove, da sanja rat, da sanja mrtve, da sanja osakaćene ljude, da ga ti snovi progone, da su užasni. Mada je bio vrlo izražene orijentacije ka hrvatskoj suverenosti, samostalnosti, kao javno proklamirani katolik u politici, prvi takav koliko je meni poznato u istočnom bloku, uz to je bio i Radićevac, mirotvorac, antiklerikalac. Stjepan Radić mu je u tom pogledu bio važna inspiracija. Zato je i osnovao HSS.

Na skupovima, uvijek je naglašavao da mu je želja da sa svim političkim protivnicima rezultat međusobnih oprečnih stavova bude kavica sa šlagom, prosim lepo, da svi procesi završe u miru, da ne bude rata i nasilja.

Vjerujem da je i duh gimnazije, duh filozofskog fakulteta, njegovih profesora i mentora bio utkan u taj humanizam. Doslovno je to ponavljao u svakom mjestu gdje se zatekao, zato ga je jako zaboljela foto montaža gdje je on kao fol postrojavao hrvatske ultra desničare.

Podržao je te 1990. one koji su se zalagali za hrvatsku državnost i samostalnost, ali je i u svakom selu, gradu, na svakoj promociji i političkoj i stranačkoj tribini govorio u smislu nužnosti očuvanja mira. Slao je antiratne poruke, tome sam osobno svjedočio.

Znao je što slijedi. Rat, vidio je to, ali nismo imali snage da se tome odupremo. To mu je zaista teško padalo, bio je očajan tada.

Vrlo ubrzo počeo je proizvoditi plahte tekstova u Danasu, Novom Danasu, Novome listu, kasnije Jutarnjem, gdje je govorio protiv velikosrpske državne politike, ali i protiv narasle Tuđmanove autoritarnosti u to vrijeme. Kolumna mu se zvala Hrvatski san. Citirao je Halila Đubrana i pjesmu Moj i tvoj Libanon – umjesto riječi Libanon ubacujući riječ Hrvatska, crtajući dvije oprečne vizije Hrvatske. I danas ti njegovi tekstovi zvuče jednako aktualno.

Mi iz izdavačke kuće Profil željeli smo ”Hrvatski san” tiskati više puta, on je rekao u redu, ali moram napisati uvodnik…, ali nikako nije napisao uvodnik koji je obećavao i tako je ostalo do danas. Svi ti tekstovi s odmakom vremena još više dobivaju na aktualnosti. Sa svakom riječju iz te imaginarne knjige bi se mogao ponositi Čičak i svi mi.

Kada je početkom 90-ih usred rata došlo do izbacivanja gradskih hrvatskih Srba iz stanova prvi se Čičak tome usprotivio, organizirao je odlazak na deložacije, na koje su dolazili i Pavle Kalinić i Vjeko Magaš kao hrvatski dragovoljci, ali i Daniel Ivin, Saša Milošević, Miko Tripalo, Vlado Gotovac, Petar Mrkalj, Veronika Rešković i drugi novinari i nezavisni intelektualci.

Nakon nekoliko hapšenja poznatih osoba deložacije su u Zagrebu zaustavljene, ali su u Splitu nažalost u velikoj mjeri hrvatski Srbi izbačeni iz vojnih stanova.

U jednom trenu je tadašnja vlast donijela odluku da zabrani Radio 101, odnosno da njihovu frekvenciju dodijeli drugima. Čičak je u ime HHO-a organizirao velike prosvjede na Trgu bana Jelačića s paljenjem svijeća na Trgu. Bili smo ponosni, na Trgu, kao i više od pola grada. Ponosni što se borimo za slobodu, koja je za Čička bila neizostavni dio njegovog života. U tom trenu najbolje se vidjela ta vizija dvije različite Hrvatske. Čičak je tu ponovno pokazao svoj revolucionarni duh, željan promjena organizirajući taj skup.

Važno poglavlje u Čičkovom životu bila je i vjera. Bio je netko tko je bio stopostotni katolik, ali i otvoren za muslimane, židove, pravoslavce… Helsinški odbor je dodijelio puno nagrada za vjersku toleranciju katoličkim svećenicima, ali i pravoslavnim sveštenicima, muslimanskim imamima i teolozima, rabinima i slično. On je zamišljao građansku Hrvatsku, otklonjenu od svakog totalitarizma i radikalizma. To ga je pretpostavljam naučio njegov otac Bosanac kojeg su zvali Mujo.

Imao je solidarnost prema Bošnjacima opkoljenima u Sarajevu, tako da kad smo organizirali promociju knjige Ive Banca ”Cijena Bosne”, Čičak je zapravo organizirao tu promociju naše knjige i kao uvijek pogodio u sridu. Na promociji su govorili Ivan Supek, Vlado Gotovac, Ivo Banac i Ivan Zvonimir Čičak. Osobno je zvao svoje prijatelje saborske zastupnike na promociju, dao je nalog studentima da se svi profesori na Filozofskom fakultetu pozovu na promociju, a posebno je tražio da se na Filozofskom fakultetu osobno uruči poziv dr. Miroslavu Tuđmanu. Znao je da je mlađi Tuđman mada šef obavještajne službe, ujedno bio i osnivač Socijaldemokratske stranke Tončija Vujića, te je imao u počecima nezavisni stav o mnogim stvarima.

Kada su se dr Miroslav Tuđman i mnogi saborski zastupnici (neki iz HDZ-a) pojavili na promociji promotori su zapitali publiku znate li koja je cijena Bosne? Cijena Bosne je Hrvatska. Hrvatska je tada imala SAO Krajinu koja je bila na oko 25 % teritorija Hrvatske. Želja promotora je bila da se rat Hrvata i Bošnjaka prekine.

Ubrzo je potpisan Washingtonski sporazum. Prekid rata Hrvata i Bošnjaka i nakon toga došlo je do oslobođenja Hrvatske. Preuzetno bi bilo tvrditi da su Čičkove zasluge oko prestanka rata Hrvata i Bošnjaka bile ključne, ali on je definitivno u sebi uvijek gajio i njegovao probosansku crtu njegovih predaka, kao što je i volio obići svoje splitske prijatelje i ljude iz Kaštela, postojbine njegove majke. Volio je i Brač otkuda je njegova žena Marija Štambuk kao i sva njezina rodbina.

Za vrijeme rata pomagao je izbjeglice na razne načine. Kako god je znao i mogao. I nije za to tražio nikakvu korist.

Nama danas većina ideala za koje se Čičak zalagao zvuče samopodrazumijevajući, ali izboriti se za standarde demokratske, građanske Hrvatske nije bilo niti lako niti jednostavno.

Puno je žrtava palo za slobodu. Nije bio sretan kako Hrvatska izgleda i danas, mada je bio po vokaciji blagi konzervativac, izraženi hrvatski domoljub i proklamirani katolik, već je u ranoj fazi stvaranja Hrvatske vidio mnoge greške za koje je pokušavao pomoći da se te greške otklone.

Pokušavao je biti javna savjest društva, čak je znao da će njegovi stavovi biti nepopularni konzekventno ih je zastupao, jer su predstavljali ideale u koje je vjerovao. Nije mu problem bio biti sam protiv svih.

Tih nezavisnih intelektualaca koji pokušavaju usmjeravati društvene tokove i danas nedostaje u hrvatskom društvu. Oni su važan korektiv društva pod uvjetom da su dovoljno hrabri i spremni biti jedno vrijeme nepopularni.

Čičak je bio silno duhovit, zabavan, volio je svoju rodbinu, svoju ženu Mariju, djecu i unuke je obožavao, svaki novčić koji je skupio pohranjivao je za svoju brojnu obitelj, uvijek je ostao dijete, imao je strast i prema politici i prema društvenim promjenama i prema ljudima i prema hrani. Obožavao je dobru hranu. Obožavao je kuhati.

Sjećam se katoličkih Božića, volio je raditi sarme za Božić, ja koji ne jedem meso zadnjih 5 godina, ukupno 10 godina i danas kao jedan od najboljih okusa koje sam ikad probao su bile njegove sarme, one su govorile sve svjetske jezike. On je u sarme ubacivao 5-10 tajnih sastojaka.

Ah, koji su to okusi bili…, svijeće po cijeloj kući, rasvjeta blaga, glazba tek tako da se čuje, hrvatski intelektualci raznih provenijencija i boja, ljudi svih nacija i vjera, bio je to katolički Božić, ali i Čičkov Božić, za koji je on obožavao da njegovi prijatelji osjete da se o njima on brine, 5 sljedova, 3 vrste vina, sve skromno, ali veličanstveno, okusima, ali i ljubavlju ispremreženo. Božanski.

Mora da je njegovoj ženi Mariji, ali i djeci bilo teško, jer su bili nevidljivi, ali su u svemu sudjelovali, svi ti ljudi su prolazili kroz stan Čičkovih i uznemiravali njihove dnevne rutine u stanu u Zelinskoj.

Koliko sam primijetio u stanu je uvijek falila barem jedna soba za jedno, dvoje ili troje djece koji je nisu imali, ali zapravo ničeg nije falilo, jer je sve povezivala ljubav. Svega je bilo dovoljno. Čak i bez obzira na goste koji su prolazili kroz kuću i bez obzira na skromne životne uvjete u kojima je živio.

Čičak je bio duboki vjernik, volio je slušati duhovnu glazbu, bez obzira bila ona katolička, pravoslavna, vjerovao je u jednog Boga za katolike, pravoslavce, muslimane, Židove. U svoju vjeru nije sumnjao.

Čičak je imao veliku strast, veliko srce. Hrabro srce. Bio je neviđeno hrabar. Kada je krajem 80-ih i krajem 90-ih gostovao u Beogradu gdje se družio sa srpskom opozicijom govorio je po televizijama i na RTS-u, čak i jače i snažnije od svojih zagrebačkih nastupa i nakon tih nastupa sam ja vozeći se s njime znao pomisliti doslovno hoćemo li se živi vratiti u Hrvatsku, hoćemo li živu glavu izvući, a on se uopće nije bojao. Veselo bi pjevao po Srbiji dok bi se vozili. Za strah nije znao.

Jednom prilikom  je sletio s ceste, tumbali smo se po zemlji, on je stao i krenuo dalje. Molio sam ga barem desetak puta da da ostavku u HHO-u zbog zdravstvenih razloga ali on je rekao – ti ne razumiješ – do posljednjeg daha.

Za kraj pozdravljam Vas starim matoševskim pozdravom koji je Čičkovom karakteru jako pristajao – dok je srca bit će i Kroacije.

Neka te Bog čuva Zvonac ili kako bi on govorio svojim prijateljima – Čuvali te anđeli.

 

(Govor na ispraćaju Ivana Zvonimira Čička, Mirogoj, Zagreb, 13. studenog 2024.)

 

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

> Svi tekstovi ovog autora