Ćirilica nije četničko pismo

Čekićem po ćirilici – slike vukovarskog vandalizma koje su obišle svijet i osramotile Hrvatsku – opet se pojavljuju na nekim TV mrežama i u tiskovinama kao ilustracija međuetničke netrpeljivosti i eskalacije nepovjerenja u nekada herojskom gradu.

Tu reciklažu sramotne dokumentacije naše zatucanosti i sklonosti protuzakonitom nasilju pokrenula je prošlotjedna, opet osvetničkom logikom motivirana, promjena Statuta i odluka Gradskog vijeća Vukovara protiv postavljanja dvojezičnih natpisa na javne ustanove, trgove i ulice.

Poput ponovne erupcije vulkana iz Gradskog poglavarstva krenule su nove lavine stare mržnje i uzburkanih strasti.

Već tjedan dana mediji bruje o toj (ne)domoljubnoj, kontraproduktivnoj odluci ili pak, ovisno o kutu gledanja, ”pobjedi zdravog razuma” (stožeraši), a desničarski portali se međusobno takmiče u njima najmilijoj disciplini – šovinizmu i fašistoidnoj verbalnoj agresivnosti prema svemu što je srpsko.

Već tjedan dana mediji bruje o toj (ne)domoljubnoj, kontraproduktivnoj odluci ili pak, ovisno o kutu gledanja, ”pobjedi zdravog razuma” (stožeraši), a desničarski portali se međusobno takmiče u njima najmilijoj disciplini – šovinizmu i fašistoidnoj verbalnoj agresivnosti prema svemu što je srpsko

Šešeljevi pitomci koji danas vladaju Srbijom natječu se u prekodunavskom pljuvanju, dok se u Zagrebu uglavnom šuti ili nerazgovijetno mrmlja, jer u hrvatskoj politici nema lidera s jasnom vizijom i voljom, a iz Bruxellesa nam dolaze zaslužene packe zbog netolerancije prema manjinama.

Najnovija dolazi od Vijeća Europe, koje izražava zabrinutost i žaljenje zbog micanja dvojezičnih natpisa nasilnim putem kao i zbog formalnih odluka kojima se ograničava prisutnost manjinskih jezika u javnosti.

Ovo nije prvi put da nas najautoritativnija europska tijela upozoravaju da ”hrvatske institucije trebaju promicati toleranciju prema manjinama i njihovu jeziku i pismu u svim mogućim aspektima, uključujući i upotrebu ćirilice… budući da je kultura koju predstavljaju integralni dio nasljeđa Hrvatske”.

Na razini lokalne politike je politikantsko poigravanje ćirilicom puno kontradikcija i na rubu tragikomičnosti.

Naime, ćirilicu sada ukidaju pripadnici iste stranke (HDZ) koja ju je prije šest godina Statutom uvela. Zašto su se predomislili? Strah od u međuvremenu dobro organiziranih agresivnih stožeraša ili nekih novih (stvarnih ili fiktivnih) velikosrpsko-osvajačkih planova?

Ili se pak radi o očajničkom kvazidomoljubnom mobiliziranju kako braniteljske tako i ranjene domoljubne i nedovoljno obrazovane populacije u cilju skupljanja bodova pred nadolazeće izbore?

Napadom na ćirilicu (umjesto, recimo, na kokarde) kao na simbol neprijatelja ostrašćena polupismena hrvatska desnica je višeetnički europski grad-heroj pretvorila u glavni stožer svoje ksenofobičnosti i isključivosti. Prisjetimo se samo višestruko lažne i osvetničkom mržnjom nabijene izjave glavnog stožeraša da je ”ćirilica u Vukovar došla na tenkovima”

Ukratko: radi se o nedopustivoj manipulaciji ćirilicom kao simbolom neprijatelja zaboravljajući da se radi o službenom europskom pismu. Istovremeno se, pozivajući se na pijetet i senzibilitet, manipulira ratnim traumama i patnjom žrtava rata.

Napadom na ćirilicu (umjesto, recimo, na kokarde) kao na simbol neprijatelja ostrašćena polupismena hrvatska desnica je višeetnički europski grad-heroj pretvorila u glavni stožer svoje ksenofobičnosti i isključivosti.

Prisjetimo se samo višestruko lažne i osvetničkom mržnjom nabijene izjave glavnog stožeraša da je ”ćirilica u Vukovar došla na tenkovima”.

Takve izjave i na njima građena osvetnička ideologija straha i mržnje govori o neobrazovanosti vukovarskih jurišnika na ćirilicu i totalnoj promašenosti njihove anticivilizacijske kampanje.

Njima je očito promaklo da je Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) 2012. u Zagrebu organizirala međunarodni znanstveni skup povodom 500. obljetnice tiskanja prve hrvatske ćirilične knjige. Svaki prosječno obrazovani Hrvat zna da je ćirilica stoljećima i hrvatsko povijesno pismo. U mnogim krajevima Hrvatske upotrebljavana je prije i više od latinice i mnoge su hrvatske knjige, uključivši i crkvene, tiskane ćirilicom.

Hrvatska ćirilična povijest je izvrsno dokumentirana, o čemu svjedoči i Zbornik s navedenog HAZU-ovog znanstvenog skupa. Tamo ćemo naći i zanimljiv podatak da je, na primjer, sve što je za vrijeme Turaka u Slavoniji pisano hrvatskim jezikom pisano ćirilicom.

Izjednačavanje ćirilice sa srpskim nacionalizmom nije izraz hrvatskog rodoljublja, nego njegovo sektaško reduciranje na primitivni nacionalizam. Istovremeno je to i tjeranje vode na mlin velikosrpske politike, koja se hrani takvim i sličnim glupostima hrvatskih desničara koji niti znaju niti poštuju vlastitu kulturnu povijest i tradiciju

Valja usput spomenuti i to da se Stjepan Radić, veliki hrvatski lider i žrtva srpskih nacionalista, ponosio time što je osim latinicom pisao i ćirilicom. To se može reći i za pokojnog predsjednika Franju Tuđmana i sve utjecajne Hrvate 20. stoljeća.

Stoga je demonizacija ćirilice i njezino izjednačavanje s četništvom zapravo sramotna anticivilizacijska, antiekumenska i antihrvatska rabota mržnjom zaslijepljenih, zatucanih, kulturno zaostalih, arogantnih nacionalista.

Izjednačavanje ćirilice sa srpskim nacionalizmom nije izraz hrvatskog rodoljublja, nego njegovo sektaško reduciranje na primitivni nacionalizam.

Istovremeno je to i tjeranje vode na mlin velikosrpske politike, koja se hrani takvim i sličnim glupostima hrvatskih desničara koji niti znaju niti poštuju vlastitu kulturnu povijest i tradiciju.

    •  Stogodišnji Jimmy Carter – najuspješniji bivši predsjednik
    •  Pola stoljeća Lausanskog pokreta za evangelizaciju svijeta
    •  Pismenost je preduvjet napretka na svim područjima života
    •  Gospa na nebo uznesena ''dušom i tijelom''? Plod mašte
    •  Privlačnost ersatzreligije koja se zove nogomet
    •  Trump je 34 puta kriv, a mnogi Amerikanci još uvijek naivni
    •  Medalja slobode isusovcu i evanđeoskoj političarki
    •  Cvjetnica – spomen na Isusov mesijanski ulazak u Jeruzalem
    •  Religijska slika svijeta se mijenja
    •  Diana Budisavljević: najbolji ljudi u najgorim vremenima

> Svi tekstovi ovog autora