Crkva izvan svojih bedema

Apostolska pobudnica pape Franje Evangelii Gaudium (Radost Evanđelja) ponuđena je javnosti 26. studenog ove godine prilikom zatvaranja Godine vjere. U tom dugom tekstu (oko 50 000 znakova) programatska značenja Papa poziva na radošću obnovljenu evangelizaciju samih kršćana i na povratak temeljnom poslanju Crkve – ljubavi prema svijetu, posebice prema siromašnim i obespravljenim ljudima.

 

U tekstu pobudnice Papa je, dakako, uključio evanđelja i razmišljanja crkvenih otaca, potom papa Ivana Pavla II. i Benedikta XVI., dokumente lokalnih biskupskih konferencija te doprinose sinode održane u Vatikanu od 17. do 28. listopada 2012. godine na temu “Nova evangelizacija za prenošenje vjere”. Kao temeljni polazišni tekst poslužio mu apostolski nagovor pape Pavla VI, Evangelii nuntiandi (Naviještanje Evanđelja).

 

Franjina Pobudnica mnogo je više od niza katekizamskih savjeta na kakve smo navikli. U njemu jasno razaznajemo Franjin posve osoban, sad već prepoznatljiv stil. Za razliku od pape Benedikta koji je kao teolog iskreno želio dati intelektualno opravdanje kršćanske vjere, pritom dovodeći crkveno učenje u opasnost da brani kršćanski svjetonazor te postane ideologijom, papa Bergoglio kršćanstvo razumije kao događaj, kao osobni susret, kao ”komunikativnu radost”.

Franjina Pobudnica mnogo je više od niza katekizamskih savjeta na kakve smo navikli. U njemu jasno razaznajemo Franjin posve osoban, sad već prepoznatljiv stil. Za razliku od pape Benedikta koji je kao teolog iskreno želio dati intelektualno opravdanje kršćanske vjere, pritom dovodeći crkveno učenje u opasnost da brani kršćanski svjetonazor te postane ideologijom, papa Bergoglio kršćanstvo razumije kao događaj, kao osobni susret, kao ”komunikativnu radost”

 

On ne nalaže niti ne očekuje da se papinsko učiteljstvo razumije kao ”konačna riječ”, nego poziva. Inzistira na tomu da evangelizacija ne proizlazi iz uvjerenja nego iz povjerenja, ne iz prihvaćanja crkvenoga učenja, nego iz osobnog odnosa s Kristom. Papi Franji je, kako sam veli, ”draža ranjena i prljava Crkva jer je izašla na ulice, nego Crkva zatvorena u klupko opsesija i procedura”. Razlika je velika, kao i – posljedice.

 

Tko god razmišlja o suvremenom kršćanstvu u terminima tzv. konzervativnih i progresivnih stavova, u Papinim govorima i tekstovima prepoznat će one konzervativne. Naime, o pojedinim stavovima Crkve, kaže Papa, ne može biti rasprave: žene ne mogu biti zaređene za svećenice, pobačaj se ne može ničim opravdati, brak muškarca i žene temeljna je jedinica društva.

 

Međutim, njegovi poticaji i savjeti izrečeni su na posve ”progresivan”, to će reći: otvoren i osoban način, što je zacijelo novina u papinskim i uopće službenim crkvenim diskursima, uključujući i glavninu svećeničkih homilija, što ih sam Papa zove ”moralističkim ili indoktrinirajućim prodikama”. Navještaj Radosne vijesti trebalo bi da ima ”pozitivne karakteristike: blizinu, poštivanje, suosjećanje, strpljivost” – što upravo resi i Papino obraćanje.

 

Tako: iako smatra da je svećenički red pridržan samo za muškarce, zalaže se za prisutnost žena u Crkvi ”na različitim mjestima gdje se donose važne odluke”, iako je protiv pobačaja braneći pravo na život svakoga nerođena djeteta, izražava žaljenje što Crkva mnogo više ne pomaže trudnim ženama bez dostatnih materijalnih i psiholoških uvjeta da rode; iako je protiv toga da se istospolna zajednica naziva brakom, još više je protiv njihove osude te poziva da ju se odmijeni ljubavlju; iako je protiv olake rastave braka, misli da euharistiju ne bi uvijek trebalo uskraćivati rastavljenima.

 

Nadalje: iako se protivi pokušaju sekularnih društava da religiju gurnu u privatnu sferu, ne zalaže se za apologetsku i dogmatičnu nego za proročku Crkvu; iako žali što ”moralni relativizam” crkvena učenja o seksualnosti nepravedno zove diskriminirajućima, kritizira pretjerano crkveno moraliziranje izvan konteksta bitnijih kršćanskih istina; iako govori o uskraćivanju prava kršćana da ispovijedaju svoju vjeru u nekim islamskim zemljama, ne kritizira i ne osuđuje muslimane, nego ih moli da poštuju kršćane, te, još više, same kršćane da poštuju muslimane itd.

Pozivajući na ishodište kršćanske vjere koje je u izvornoj svježini Evanđelja, papa Franjo se slobodno i otvoreno dotiče svih neuralgičnih točaka u životu Crkve jasno kazavši: da bi Crkva uopće mogla živjeti svoje poslanje, ”stvari ne mogu ostati takvima kakve jesu”. Piše o nužnoj decentralizaciji crkvenih službi počev od Rimske kurije, o preispitivanju crkvenih običaja i propisa, o ”pretjeranom klerikalizmu”, a posebice o istinskoj ljubavi za siromašne kao mjestu evangelizacije

 

Kao čuvarica tradicije institucija Crkve inertna je tvorevina, spora za promjene. Njih koče ponajprije njezina ukopanost u vlastitu prošlost, hijerarhijsku strukturu i nutarnje probleme. Pokrenuti ju mogu tek autokritika i parezija, otvoren govor, što i jesu temeljna retorička i svjedočiteljska sredstva argentinskog Pape.

 

Pozivajući na ishodište kršćanske vjere koje je u izvornoj svježini Evanđelja, papa Franjo se slobodno i otvoreno dotiče svih neuralgičnih točaka u životu Crkve jasno kazavši: da bi Crkva uopće mogla živjeti svoje poslanje, ”stvari ne mogu ostati takvima kakve jesu”. Piše o nužnoj decentralizaciji crkvenih službi počev od Rimske kurije, o preispitivanju crkvenih običaja i propisa, o ”pretjeranom klerikalizmu”, a posebice o istinskoj ljubavi za siromašne kao mjestu evangelizacije.

 

Evangelii gaudium otvara niz perspektiva ”radosne evangelizacije”. Na tragu dogmatske konstitucije Drugoga vatikanskog koncila Lumen gentium, Papa zapravo kršćane poziva na autentičnije kršćanstvo. Svećenicima savjetuje da se manje bave crkvenim poslovima, izlaze među ljude i bolje pripremaju svoje homilije. Kršćane potiče na naviještanje Radosne vijesti ”životom preobraženim Božjom prisutnošću”, a kršćanske zajednice da integriraju siromašne i dopuste im da ih oni evangeliziraju.

 

Kaže jasno: ”Bolje da Crkva izlazi van svojih zidova i griješi nego da se zatvara i davi u sebi samoj”. Sve potiče na društveni dijalog te poziva na angažman u trostrukom ”ne”: ekonomiji isključivanja, novoj idolatriji novcu koji vlada ljudima umjesto da im služi te isticanju razlika kakvo rađa nasiljem.

 

Takva perspektiva proizlazi iz pastoralne brige i ima pastoralne posljedice koje Papa predlaže smjelo i mudro, često i duhovito. Poziva na nužne reforme što se tiče organizacije Crkve, jezika kojim svećenici obraćaju muškarcima i ženama današnjice, europocentričnosti, liturgije, navika, stila – sve to s jednim ciljem: ”osloboditi energije za istinski angažman ozbiljenja Evanđelja u preobrazbi društva”.

Pozivanje na Isusa je vrlo opasno. Izdaju se religijski, doktrinarni, nacionalni i ini interesi. No, Isus se nije utjelovio ni za kakav interes, nego za duboku radost bivanja čovjekom ”koju nam nitko ne može oduzeti”. Papa Franjo neće ostati tek na lijepim riječima, nego strpljivo i postojano raditi na njihovu uzbiljenju te će se jamačno zamjeriti različitim sustavima moći te doživjeti kritike i ”konzervativnih” i ”progresivnih” kršćana

 

U kritici kapitalizma Papa je nedvosmislen. Usmjeravajući pogled prema uzrocima, ekonomsku isključivost i nejednakost među ljudima i narodima naziva ”ekonomskim ubojstvom”, a idolopoklonike profita ”neoliberalnim diktatorima neosobne ekonomije” ne tražeći rješenja u preinakama tržišnih odnosa, nego u radikalnom mijenjanju perspektive s čovjekom u središtu.

 

Izašavši iz intelektualnoga i vjerničkoga konteksta teologije oslobođenja koja je, jamačno, bitno utjecala na njegovu duhovnost, Franjo opetovano Crkvu poziva na siromaštvo. ”Crkva siromašnih” kakvu bi Papa želio, nije Crkva ponajprije angažirana u karitativnim djelatnostima, nego Crkva koja se stavlja u poziciju siromašnih i obespravljenih; nije Crkva koja će samo tješiti siromašne, davati im hranu, odjeću i skloništa, nego koja će se aktivno boriti za prava marginaliziranih i obespravljenih te govoriti u njihovo ime; nije Crkva koja će paušalno okrivljavati ekonomske sustave koji uništavaju ljude smatrajućih ih ”viškom”; ”otpadom”, nego prokazivati uzroke razularene globalizacije i podivljalog kapitalizma te kritizirati strukturu na kojoj ti sustavi počivaju, uključujući i vlastitu; nije Crkva koja će jedne sustave kritizirati, s drugima surađivati, nego Crkva koja može ponuditi više od logike tržišta, koja može pokazati na Isusa koji sam je bio žrtva različitih sustava moći, pa i religijskog, a onda i njihov pobjednik u nadi i nježnosti.

 

Papa ponovno katoličanstvo otvara Evanđelju i Isusu Kristu te pokazuje ljudsko lice Crkve. Jedan moj prijatelj protestant slikovito to opisuje: ”Mogu Papu, bez pretjerivanja, u ne tako nerealnom scenariju, zamisliti kako hoda uz pripadnike gay manjina dok ih kamenuju na splitskoj Rivi, istovremeno ne slažući se s njihovim zahtjevima ili ih radikalno odbacujući. Mogu ga zamisliti kako hoda uz one starice, muškarce, žene i djecu u Vukovaru dok ih srpska vojska slavodobitno promatra. Jednako tako mogu zamisliti u koloni srpskih izbjeglica, staraca, starica, dok državni i crkveni vrh slavi oslobađanje Hrvatske, pa i od tih ljudi”.

 

Pozivanje na Isusa je vrlo opasno. Izdaju se religijski, doktrinarni, nacionalni i ini interesi. No, Isus se nije utjelovio ni za kakav interes, nego za duboku radost bivanja čovjekom ”koju nam nitko ne može oduzeti”. Papa Franjo neće ostati tek na lijepim riječima, nego strpljivo i postojano raditi na njihovu uzbiljenju te će se jamačno zamjeriti različitim sustavima moći te doživjeti kritike i ”konzervativnih” i ”progresivnih” kršćana.

 

Voljela bih da u Hrvatskoj što više kršćana, posebice svećenika i biskupa, budu dostatno zreli odazvati se Papinu pozivu i odgovoriti na njegove izazove, i to ne samo deklarativno, nego cijelim svojim Kristom prožetim bićem. Sve drugo, zapravo, i nije kršćanstvo.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora