Crkva koja gubi ljude ili ljudi koji gube Crkvu?

Petsto pedeset tisuća manje vjernika u jednoj godini. Dvadeset i pet novih svećenika. Te su dvije brojke dovoljne da zaustave svaku ozbiljnu raspravu i nametnu šutnju, ne šutnju ravnodušnosti, nego onu u kojoj se jasno razabire da nešto duboko i sustavno ne funkcionira. Katolička Crkva u Njemačkoj, koja broji gotovo 20 milijuna vjernika i ubraja se među najorganiziranije, najbogatije i institucionalno najuređenije Crkve u svijetu, izgubila je tijekom 2025. godine gotovo 550.000 članova, dok je u istom razdoblju zaređeno svega 25 novih svećenika. To više nije statistika koju je moguće ublažiti interpretacijama. To je dijagnoza stanja.

No pitanje koje iz te dijagnoze proizlazi nije jednostavno. Što zapravo ne funkcionira? I još važnije, gubi li Crkva ljude ili ljudi gube Crkvu?

Previše je lagano posegnuti za gotovim odgovorima: sekularizacija, relativizam, gubitak vrijednosti… Sve to može biti točno, ali nije dovoljno. Jer ako je problem samo u svijetu, onda bi Crkva trebala biti mjesto odgovora. A čini se da Crkvu sve veći broj ljudi više ne doživljava kao odgovor, nego kao nešto što ih se jednostavno ne tiče. I tu počinje stvarni problem.

U Hrvatskoj se, barem na deklarativnoj razini, ta situacija počinje prepoznavati. Nadbiskup Dražen Kutleša otvoreno govori o krizi duhovnih zvanja kao o ”prvorazrednom društvenom pitanju”, a i dvije sjednice Zagrebačke crkvene pokrajine, održane 17. rujna 2025. i 17. ožujka 2026., posvećene toj temi, pokazuju da postoji određena svijest o ozbiljnosti problema.

No svijest nije isto što i razumijevanje. Jer ako se problem zvanja svodi na pitanje ”kako povećati broj svećenika”, tada se promašuje bit. Pravo pitanje je daleko neugodnije: zašto sve manje mladih muškaraca želi biti svećenik?

Njemački primjer to razotkriva do kraja. Riječ je o zemlji u kojoj svećenici imaju materijalnu sigurnost, institucionalnu podršku i stabilne uvjete života. Ako ni u takvom sustavu nema zvanja, onda je jasno da problem nije u materijalnim okolnostima. Problem je u smislu.

Duhovno zvanje više ne privlači jer ne nudi uvjerljiv odgovor na pitanje života. Ne nudi jasan razlog zašto bi netko izabrao takav put. A smisao se ne može administrativno proizvesti, niti se može nametnuti. Smisao se može samo prepoznati, ili ne prepoznati.

U tom kontekstu sve glasnije rasprave o ređenju oženjenih muškaraca, koje dolaze iz dijela europske Crkve, uključujući i belgijske biskupe, djeluju kao pokušaj rješavanja problema na krivoj razini. Ključno pitanje pritom ostaje neizgovoreno: tko bi uopće želio biti zaređen?

Jer ako sustav ne privlači, proširenje kriterija neće ga učiniti privlačnijim. Možda će kratkoročno ublažiti nedostatak, ali neće promijeniti percepciju.

Nije problem samo u celibatu. Problem je u tome što sve manje ljudi vidi smisao u samoj ulozi svećenika. No možda je jednako važno zapitati se i kakav je profil onih koji danas ipak ulaze u sjemeništa i postaju svećenici. Sve se češće primjećuje da dio mladih kandidata ne dolazi s otvorenošću prema svijetu, nego s potrebom za sigurnošću koju nudi zatvoren sustav.

Umjesto kreativnog i intelektualno zahtjevnog susreta s vjerom i suvremenim društvom, sve je izraženija sklonost prema tradicionalizmu koji se ponekad više očituje u vanjskim oblicima nego u dubini razumijevanja.

Naglasak na liturgijskim detaljima, simbolici odjeće, ”čipkicama i krpicama”, nerijetko postaje zamjena za ozbiljan teološki i pastoralni rad. Takav pristup ne širi prostor Crkve, nego ga sužava, jer Crkva koja se zatvara u sigurnost forme riskira da izgubi dodir sa stvarnošću života kojem bi trebala govoriti. A kada se svećenički identitet počne više hraniti estetikom zatvorenog svijeta nego evanđeoskom snagom susreta sa stvarnim čovjekom, tada postaje jasno da problem nije samo u broju kandidata, nego i u vrsti crkvene kulture koja se reproducira.

Uostalom, i pravoslavne, protestantske te anglikanske zajednice, koje poznaju mogućnost ređenja oženjenih muškaraca, suočavaju se s istim padom interesa za duhovna zvanja. To jasno pokazuje da se ne radi o disciplinskom pitanju, nego o pitanju identiteta.

Kriza zvanja ili kriza identiteta? 

A upravo tu dolazimo do najdubljeg sloja krize. Crkva se danas nalazi u svojevrsnom vremenskom raskoraku. Ljudi koji su formirani u 20. stoljeću i dalje pokušavaju odgovarati na pitanja 21. stoljeća koristeći kategorije koje pripadaju nekim drugim vremenima, ponekad 19., a ponekad i 15. stoljeću. To nije pitanje dobi, nego mentaliteta. To je razlika između svijeta u kojem je religija bila kulturno samorazumljiva i svijeta u kojem ona to više nije.

Charles M. Taylor, filozof, je s pravom upozorio da živimo u ”sekularnom dobu” u kojem vjera više nije jedina opcija, nego jedna među mnogima. U takvom kontekstu Crkva više ne može računati na naslijeđeni identitet, nego mora ponuditi uvjerljiv razlog zašto bi netko uopće vjerovao.

Problem je što se taj razlog danas često ne prepoznaje. U načinu razmišljanja, u strukturi obrazovanja, u komunikaciji… Crkva ponekad djeluje kao da razgovara s ljudima koji više ne postoje.

Teološki studiji, koji bi trebali biti prostor susreta vjere i razuma, nerijetko ostaju zatvoreni u vlastite okvire, bez stvarnog dijaloga s modernim znanostima, psihologijom, sociologijom ili digitalnom kulturom. Posljedica toga je kler koji je sve manje sposoban interpretirati stvarnost u kojoj živi, pa sve češće utočište traži u nacionalizmu, političkim igrama i temama koje ne pripadaju njegovu poslanju, nego svjedoče o nesigurnosti, zatvorenosti i gubitku evanđeoske orijentacije.

A kada Crkva izgubi sposobnost da uvjerljivo govori o stvarnosti, tada gubi i sposobnost da privuče.

Sociološki gledano, to ne znači da ljudi više ne traže smisao. Naprotiv. No sve ga rjeđe traže unutar institucionalnih okvira. Kako su to još prije nekoliko desetljeća pokazali Peter L. Berger u djelu The Desecularization of the World i Grace Davie u knjizi Religion in Britain Since 1945: Believing without Belonging, religija ne nestaje, nego mijenja oblik.

Ljudi i dalje vjeruju, ali sve manje pripadaju. Problem, dakle, nije u nestanku religioznosti, nego u gubitku povjerenja u institucije koje bi tu religioznost trebale nositi. A povjerenje se ne gubi u teoriji, nego u konkretnom iskustvu.

Crkveni sustav je u posljednjim desetljećima pokazao i vlastitu tamnu stranu: slučajeve pedofilije, njihovo sustavno prikrivanje i zataškavanje, izostanak stvarne odgovornosti, ali i različite oblike zloupotrebe moći. Tu su i teme o kojima se još uvijek nedovoljno govori: nasilje nad časnim sestrama, njihovo iskorištavanje, marginalizacija žena u Crkvi, netransparentnost i korupcija u pojedinim strukturama, nepravde koje se često prešućuju radi očuvanja privida stabilnosti, ali i sve češće napuštanje službe, osobito među mlađim svećenicima, kao i tragični slučajevi samoubojstava koji su, nažalost, u porastu, koji upozoravaju da je kriza sustava ujedno i duboko ljudska, duhovna i egzistencijalna.

U takvom kontekstu nije teško razumjeti zašto se povjerenje urušava. Ljudi možda mogu prihvatiti slabost, ali teško prihvaćaju sustav koji slabost skriva umjesto da je prizna i liječi.

A kada se tome pridruže i percepcija rigidnosti, zatvorenosti te intelektualne nedostatnosti, postaje još jasnije zašto brojke izgledaju upravo tako kako izgledaju.

Teološki gledano, situacija je još zahtjevnija. Kršćanstvo nikada nije živjelo od same činjenice da postoji, nego od uvjerenja da nudi istinu koja oslobađa i daje smisao. Ako ta istina više nije prepoznata kao relevantna, tada problem nije samo u onima koji je odbacuju, nego i u načinu na koji je predstavljena.

Rahnerova misao da će kršćanin budućnosti biti mistik ili ga neće biti danas dobiva novu dimenziju: bit će i intelektualno uvjerljiv ili ga neće biti.

Zato se na početno pitanje vraćamo s još većom težinom. Možda se ne radi o tome da Crkva gubi ljude ili da ljudi gube Crkvu. Možda se događa obostrani gubitak. Ljudi se udaljavaju jer ne prepoznaju smisao, a Crkva gubi ljude jer ne uspijeva taj smisao učiniti vidljivim.

I dok god se taj začarani krug ne prekine, brojke će nastaviti padati, bez obzira na sve administrativne pokušaje da se problem ublaži. Neće biti dovoljno organizirati još sjednica o duhovnim zvanjima. Neće biti dovoljno tražiti nova rješenja unutar istih okvira. Neće biti dovoljno pozivati se na prošlost. Ako Crkva želi budućnost, morat će se ozbiljno suočiti sa sadašnjošću.

To znači otvoriti se stvarnom dijalogu sa znanošću i društvom, obnoviti teološko obrazovanje, preispitati vlastite strukture i, možda najteže od svega, priznati da neki modeli više ne funkcioniraju. Jer Crkva ne može živjeti od same činjenice da postoji. Može živjeti samo ako ponovno postane prostor smisla. A smisao se ne nameće. On se prepoznaje tamo gdje postoji istina, dubina i autentičnost.

Zato pitanje više nije hoće li Crkva biti manja. To je već izvjesno. Pitanje je hoće li u toj manjoj formi biti dublja, autentičnija i uvjerljivija. Ako uspije, tada će i brojke jednog dana ponovno imati drugačije značenje. Ako ne uspije, brojke iz Njemačke neće ostati upozorenje. Postat će pravilo.

I tada više nećemo govoriti o krizi zvanja, nego ćemo napokon priznati da je riječ o krizi smisla.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Kada pastir napusti svoje malo stado u Iranu
    •  Žene nisu bojište za ideologije
    •  Korupcija u Crkvi – stvarnost koja se ne može zaobići
    •  Josip Dabro je dobio povjerenje kardinala Vinka Puljića
    •  Je li u slučaju fra Vidovića nuncij Lingua dobro postupio?
    •  Je li dijete rođeno surogatstvom ''sporno'' i za krštenje?
    •  Nadbiskupica na čelu Anglikanske crkve, epohalni ''lom''
    •  Klečavcima je trg važniji od crkve
    •  Kad se vjera pretvara u ideologiju straha
    •  Kad fratar glumi liječnika, a novinar glumi novinara

> Svi tekstovi ovog autora