Da glasam u Mentonu svoj glas dala mladom Sarkozyu

U  Mentonu, gradu koji je središte mog francuskog dijela života pojavila se nova zvijezda na političkom nebu – Louis Sarkozy, sin bivšeg francuskog predsjednika čiji je odlazak u zatvor sada u žiži medijskih interesa. Stoga, vjerojatno će mnoge začuditi ovaj naslov, obzirom da se i kod dijela mojih fb prijatelja, pretežno na lijevom političkom spektru, pojavljuju usporedbe Sarkozya i Sanadera, pa ga se mjestimice naziva i francuskim ”ćaćom”.

No, da odmah riješimo i tu dilemu – ta dva slučaja nisu usporediva. Sarkozy, za razliku od Sanadera (pa i Jacquesa Chiraca) nije optužen za izvlačenje javnog novca, niti primanje mita da bi neku francusku tvrtku predao stranom preuzimaču. Optužen je za navodnu korupciju i primanje milijuna od libijskog vođe Gadafija, što je pariški sud odbacio – jer nema nikakvih dokaza da je ikakav novac iz Libije došao do Sarkozya ili računa kojima se upravljalo u svrhu kampanje, što on postojano tvrdi.

Dakle oslobođen je optužbe za korupciju i mito ali je kriv zbog zločinačke zavjere jer su njegovi suradnici mimo protokola stupili u kontakt s Gadafijem radi financiranja kampanje.

On tvrdi da to nije niti naredio niti znao, oni tvrde je znao i s tim se složio. Takvo se dogovaranje ispod stola smatra izdajom francuskih nacionalnih interesa pa je za to proglašen krivim. No, da mu je i dokazano da je novac primio, što je na sudu palo – on ni tada ne bi oštetio francuske građane i njihov javni novac – nego bi oštetio libijskog diktatora koji je obilno financirao terorizam.

No, usput bi naravno počinio i veleizdaju, trgujući utjecajem s  diktatorom s kojim su francuski diplomatski odnosi bili u prekidu.

Sarkozy je bio predsjednik o kojem sam imala podijeljeno mišljenje -neke sam mu stvari visoko vrednovala, no njegova nagla ćud i često u afektu dane izjave uspjele su tada podijeliti francusku javnost, podijeliti, nakon ogromne podrške koju je imao preuzevši državu nakon potonuća u koje ju je uveo Hollandḕ.

Doživjela sam ga, i nakon odlaska kao čovjeka koji će se pokušati vratiti, što jer 2014. zaobilaznim putem i pokušao. No, ništa nije pokazalo koliku podršku on ipak ima u francuskom društvu kao ovo suđenje, a podrška stiže i iz bivših protektorata, posebno Libanona i Tunisa, pratim tu grupu podrške u kojoj je posebno aktivan jedan liječnik iz Bejruta francusko-libanonskog porijekla koji ga naziva ”posljednjim velikom slonom Republike” (Francuzi koriste figuru slona kao metaforu za postojanog i stabilnog vođu koji ide ispred krda i uvijek ga štiti).  

Naime, za to postoje itekakvi razlozi unutar bivših francuskih protektorata u Africi, koji su, ne jednom tražili francusku aktivnu pomoć, a tražio ju je izravno i Tunis kada je Gadafi imao aspiraciju  nametnuti se kao panarapski lider pa pokušao spojiti prvo Egipat Siriju i Libiju u jednu državu, a zatim Tunis i Libiju.

I Sirija i Tunis su se obratili Francuskoj za pomoć i francuska tajna služba je, između ostalih zapadnih službi, bila angažirana na osujećivanju tih planova.  

Začuđuju me komentari po hrvatskom fejsbuku, kao i usporedbe Sanadera i Sarkozya, primarno zbog razloga koje sam navela gore, a sekundarno zbog činjenice da općenito ljudi i po pitanju hrvatske unutarnje politike imaju kratko pamćenje, a vanjsku politiku, pogotovo francusku, uopće ne prate a kamoli da bi znali što se zbivalo između Francuske i Libije u vrijeme vladavine Sarkozya i Berlusconija, kad je Berlusconi, 2011. izravno optužio Sarkozyevu vladu da je francuska tajna služba izravno financirala pobunjenike kako bi srušili Gadafija, a detaljnu reportažu o tome objavio je talijanski list Libero vrlo blizak Berlusconiju, tako da je čitateljstvo zaključilo da podaci potječu od talijanskih tajnih službi.

Tada je to bila tema i središnjeg talijanskog dnevnika na RAI1 (mislim da je o tome kod nas pisao Nacional). Tada su francuska i Italija razmijenile i nekoliko oštrih diplomatskih nota, a ova talijanska priča mi više drži vodu obzirom da znam kako Francuska štiti interese svojih bivših protektorata, jer time štiti i sadašnje prekomorske teritorije.

Posebno se tada digla prašina oko Nuri al-Mismarija, čovjeka koji je bio više od 30 godina šef  Gadafijevog protokola, a onda je prebjegao u Francusku i dobio azil i zaštitu. Tada se počeo pojavljivati ne samo u francuskim nego i u zapadnim medijima oštro kritizirajući Gadafija.

Dakle ta mi je priča puno vjerojatnija – da ga je vrbovala francuska tajna služba, osigurala mu azil i zaštitu i pomogla rušenje Gadafija. Malo je čudno da se sad Gadafijev sin pojavljuje s dokumentima o navodnim milijunima danim Sarkozyu, što je pariški sud odbacio, jer nema nikakvih dokaza da su ti novci došli do Sarkozya ili računa kampanje. 

Istovremeno, Francuska koja je jedina EU stalna članica vijeća sigurnosti od 2020. kad je njen ratni brod Courbet koji djeluje u sklopu NATO projekta SEA GUARDIAN za sigurnost mediterana u dva navrata bio presretan od turskih brodova koji su pratili tanzanijski brod za koji se sumnja da Libiji prevozi oružje, zatražila ponovno uvođenje strogog embarga Libiji i zaprijetila povlačenjem iz projekta sigurnosti Mediterana, a Pariz i Ankara su razmijenili stroge diplomatske note, u kojima se Ankara pravdala da je nepravedno optužena, sasvim je izvjesna politička pozadina ove priče s Gadafijevim novcem.  

Na proljeće ove godine, u Mentonu, mladi Louis Sarkozy, sin bivšeg predsjednika Sarkozya, vojnik s dva magisterija iz povijesti i filozofije, politički komentator, esejist i historičar literature, koji je u Mentonu iznajmio stan, predstavlja svoju monografiju ”Napoleon-carstvo knjiga”, koja je i dio pripreme njegovog doktorata, a odnosi se na Napoleonov kulturološki utjecaj koji je promijenio lice Europe, primarno posvećijući istraživanje knjižnicama koje je Napoleon osnovao i njihovom literarnom opusu.

Na mentonsku adresu doselio je sa svojom trudnom suprugom Natali Husić Sarkozy, no tada nije bilo govora o kampanji. Oni su se i vjenčali na francuskom jugu i došli su pružiti svom djetetu sunčan i miran život.

Tada se, prema njegovim riječima, našao u društvu mladih intelektualaca koji su se par puta pokušali kandidirati i dovesti projekte bitnije za mlade u Menton (koji je jedan od 3 najmlađa grada Azurne obale) ali im nije uspjelo i tražili su ga da se angažira.

Nakon što sam izmijenila osobne poruke s njim, ne vjerujem baš da je to tako bilo, djeluje mi kao čovjek koji zna što želi i kamo ide. Ali i kao iskrena i pristupačna osoba. 

Do prije mjesec dana nije bio decidiran oko kandidature, očito su ga nagovarali i LR (republikanci) no on je ostao pri toma da ide na izbore kao nezavisni. Jasno je izrekao da su republikanci njegova politička obitelj, da je desni centar, dakle liberalni konzervativac, i da želi zagovarati ”politique douce” – nježnu, uključivu politiku u svijetu punom konfrontacija.

Na Azurnoj obali tradicionalno biračko tijelo je republikansko, uz pojavu krajnje desnice posljednjih godina kad su republikanci izbacili iz stranke svog predsjednika koji je zagovarao suradnju sa RN. Tada je dosta republikanaca iz protesta prešlo u RN, pa i Alexandra Masson, odvjetnica iz Nice koja je postala u toj kvoti i senatorica Azurne obale u parlamentu, i taj posao obavlja dobro.

Bila je i favoritkinja do pojave mladog Sarkozya koji joj ozbiljno drma poziciju pa sada analitičari situaciju smatraju neizvjesnom, jer se zapravo radi o bitci između njih dvoje za isto biračko tijelo a Louis Sarkozy ima ogroman odaziv.

Iako je temperamentan na oca, i imao je par kontroverznih izjava, ako se izvade iz konteksta – primjerice nakon Hammasovog napada i izraelskog odgovora – da Izrael radi humanitarni posao i da Hammas i Hezbollah treba uništiti, svi trebaju biti mrtvi, kasnije je rekao da ničije pravo na obranu ne uključuje ubijanje civila.

U Mentonu je posjetio i talijansku lokalnu zajednicu, pretežno plantažere, i židovsku, i marokansku i sve redom – istaknuvši kako se na gradskoj vijećnici ne smije vijoriti nikakva druga zastava osim francuske – jer stavljanje tuđih zastava, kao znak političke podrške zagađuje politički dijalog i vodi u ideološke konfrontacije, a Menton mora čuvati i svoje  Židove, i Talijane, i Palestince i Marokance jednako.

Iako se u Hrvatskoj pozicioniram kao lijevi centar – socijalno liberalno, u Francuskoj je politički okvir Pete republike ustavno definiran kao nadstranački, socijalni, unitarni i laički, nemam potrebe naglašavati da dolazi prvo javno dobro pa onda profit u gradu sa pomno čuvanom ahitekturom i širokom lepezom socijalnih usluga prilagođenoj svakoj kategoriji stanovništva posebno.

Isto tako, obzirom da se odanost naciji izražava kroz ljubav prema jeziku i kulturi a državljanstvo je političko, ne etničko, nemam potrebe voditi bitke s etnikim nacionalizmom.

Isto tako, odlučnost desnog centra da ne koketira s krajnjom desnicom i njihov uključiv stav prema svim građanima Francuske uz naglasak na prihvaćanje i asimilaciju u francuski način života, kao i čvrst okvir državnih institucija, mi u francuskom ozračju sasvim odgovara, pa bih se, da nemam prebivalište u Zagrebu, glasački sigurno preklonila mladom Sarkozyu. Za kojeg sam sigurna, da ima širu misiju, privlačenja odbjeglih natrag u desni centar.

Vjerujem da sam mnoge u Hrvatskoj iznenadila ovim očitovanjem – no ja nikad nisam i neću pripadati jednom političkom taboru. Jedino što kod mene nikad ne prolazi su krajnji dijelovi spektra i lijevog i desnog. A glasački okviri se mijenjaju ovisno o okolnostima i ponudi.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Vlada kao koordinacijsko tijelo između interesnih lobija
    •  Kriminal kao uzdarje Gospi od Staroga Grada
    •  Etnicitet i identitet
    •  Državna matura i muke po esejima
    •  Kanadski i francuski lov na američke sveučilišne profesore
    •  Thompson kao lakmus za ratnu traumu
    •  Ima li u nama snage za promjene i za rad za bolje društvo?
    •  Bečki solilokvij
    •  Bojkot, fanovi i trolovi
    •  Božićno putovanje u središte srca

> Svi tekstovi ovog autora