novinarstvo s potpisom

Ante Žderić
Dan(i) su sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje u Domovinskom ratu 1991. Žrtve i naša sloboda obvezuju nas njegovati kulturu sjećanja. Ta kultura mora uključivati i mrtve i žive.
U odnosu na mrtve ona se očituje u pijetetu prema njihovim grobovima i mjestima stradanja, spomenicima i studioznom promicanju istine o njihovoj žrtvi. Tu također uključujemo napore za otkrivanje posljednjih počivališta svih nestalih. To je posebno bolna tema za njihove bližnje.
U odnosu na žive ta se kultura očituje u stvaranju društvenih uvjeta koji građanima Vukovara i Škabrnje omogućuju dostojanstven i ekonomski siguran život, temeljen na kvalitetnom obrazovanju, transparentnosti trošenja poreznog novca, jednakim prilikama za zapošljavanje i samom radu.
Najdostojnija zahvala čovjeku je omogućiti mu da radi i stvara. To osigurava (samo)poštovanje i osjećaj vrijednosti i odgovornosti. Sućut mrtvima iz prošlosti ne smije (p)ostati zapreka (su)životu živima u sadašnjosti.
Sućutnost prema palima je cinična ukoliko ne uključuje pravednost i vladavinu prava među živima.
Kultura sjećanja je puno širi pojam od polaganja cvijeća na grobove, jednom u godini. Ona obuhvaća odnos prema čitavom životu jedne sredine (Vukovar, Škabrnja) u odnosu na njihove prošlosti i sadašnjost.
Vukovar i Škabrnja nisu (samo) grobnice i kolone. Oni su ljudi koji su tamo. I to živi ljudi. Njih mrtvih živi su spomen. Briga o dostojanstvenom životu i radu živih najveći je spomenik ratnim žrtvama.
Žrtvu koju se koristi za perfidne političke obračune i probitke ponovno se ubija. Tako ona i bez metka i noža nekom postaje objekt.
Ostaje nada da će Dan sjećanja o kojem razmišljamo nekad biti oslobođen takvog pristupa. Jednako tako, bol preživjelih za stradalima treba poštivati i zaštititi od medijskog iživljavanja. Bol traži diskreciju i privatno okružje.
Dan sjećanja je (p)ostao dio kolektivne memorije. Iz tragedija Vukovara i Škabrnje pozvani smo učiti i druge poučavati. Tko ne zna vlastitu povijest, bit će prisiljen ponoviti je.
Povijest je učiteljica života, ali ona ne smije biti sredstvo za pripremu revanša, nabijanja kolektivne krivnje i transgeneracijske odgovornosti. Upravo je tako izvitopereno shvaćanje i dovelo do rata i stradanja u njemu. Krivci i krvnici u svakom ratu imaju ime i prezime.
Vukovar i Škabrnja su trajni zadatak u procesu naše osobne izgradnje, kao i izgradnje našeg društva. Oni potiču i opominju. Nije važno je li Hrvat ili Srbin onaj tko zaista voli svoju domovinu Hrvatsku. Neka bude što hoće. Ovdje nema mjesta nametanju niti likovanju nad poraženima.
To bi bio naš poraz.
Pijetet zaslužuje svaki grob. Ovdje se spominjemo i grobova onih koji su jurišali na Vukovar i Škabrnju. Ne osporavajući krivicu onih koji su krivi, svima molimo vječni pokoj i oproštenje grijeha. I za takvima su naricale žene i majke.
Društvo i politika velikosrpske ideje koji su potaknuli te ljude da ubijaju i protjeruju druge i drugačije još, na žalost, nisu prošli nužno potrebnu katarzu. No, moliti za njih i poštivati grobove, to je naša ljudska i kršćanska dužnost.
Tu smo na tragu Isusa Krista. Oproštenje znači osobno iscjeljenje, ali ne i prešućivanje istine.
Svim žrtvama Vukovara i Škabrnje vječni pokoj i hvala im za domovinu!
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.





















































