Divljenje redu ispred HNK: potonuli smo u ružnoću i prostotu

Prvi, šesti, četvrti, peti… Glazbenici i glazbeno obrazovani ljudi prepoznat će u ovim brojevima harmonijski obrazac, jedan od najjednostavnijih, kojim barataju svi autori popularnih i jeftinih pjesmuljaka. Izmjena durskih trozvuka na prvom, četvrtom i petom stupnju durske ljestvice, a među njima još i molski trozvuk na šestom stupnju. Čim svladate ta četiri zahvata na vratu gitare, već ste sposobni zasvirati i zapjevati u društvu. Četiri akorda poput četiri lego kockice.

Takvo nizanje suzvučja zove se harmonijska progresija. Jedno od prvih poglavlja glazbeno-teoretske nauke o harmoniji ovjekovječio je Leonard Cohen u jednom stihu svoje pjesme “Hallelujah”: “It goes like this, the fourth, the fifth, the minor fall, the major lift…”.

Cohen, jedan od genija koji je od tih nekoliko istih kocki izgradio toliko različitih pjesničko-glazbenih minijaturnih čuda, opisao je kako grešni i zbunjeni kralj David sklada psalam svom bogu: “ide ovako, četvti, peti, mol koji pada, dur koji diže…”.

Mnogi bi ljudi ostali začuđeni, zatečeni i razočarani kada bi neki filmski prizor koji im je inače najdraži, najdojmljiviji, najpotresniji, najtužniji ili na bilo koji drugi način najsnažniji, odgledali bez glazbe koja ga prati

Toliko znanja glazbene teorije dobar je temelj za svu nadogradnju i istraživanje bezobalnih mora glazbe na koje se ljudi u životu otiskuju, ovisno o svojoj mašti, znatiželji, ukusu, hrabrosti, ali i životnim i društvenim prilikama u kojima u žive.

Upravo zato, glavni cilj glazbenog obrazovanja u općim osnovnim školama trebao bi biti da nijedno dijete ne ode u svijet i život bez osobnog iskustva stvaranja glazbe u tih nekoliko najjednostavnijih koraka.

Naravno, neće glazbenik postati svatko tko to nauči, a pogotovo umjetnik.

Tu nema pravde, to je stvar dara koji se dobiva ili ne.

I ne samo dar stvaranja glazbe, nego već i samog prepoznavanja, sposobnosti da se osjeti to klizanje niz padine mola i uspinjanje po stepenicama dura, raspoznavanje i razlikovanje boja zvuka da bi se barem naslutio razgovor violina s flautama, violončela s klarinetima, da bi se moglo sluhom i duhom gledati gusto tkanje sličnih glasova u jednom gudačkom kvartetu…

Zato bi svakom djetetu, a i odraslom građaninu trebalo pružiti makar priliku da osjeti umjetnost glazbe.

Doduše, premda većina ljudi nije toga svjesna, svi upoznaju snagu glazbe gledajući filmove. Mnogi bi ljudi ostali začuđeni, zatečeni i razočarani kada bi neki filmski prizor koji im je inače najdraži, najdojmljiviji, najpotresniji, najtužniji ili na bilo koji drugi način najsnažniji, odgledali bez glazbe koja ga prati.

Tako je i s baletom.

Osobito s Orašarom Petra Iljiča Čajkovskog zbog kojeg su neki dan građani satima stajali u redu koji je vijugao oko zgrade zagrebačkog HNK.

Trebalo bi te iščuđavajuće vijesti i senzacionalne naslove ovako proširiti: usprkos svoj ružnoći i prostoti, svim banalnostima i vulgarnostima i svem promoviranju površnosti i neznanja kojima već godinama, mi, hrvatski i svjetski mediji, novine, televizije i portali, zasipamo ljude, eto, još uvijek ih ima na tisuće koji prepoznaju i traže nešto dobro, lijepo, plemenito i trajno

U skladu s bajkovitom pričom bajkovita je i scenografija. Kostimi i maske moraju biti raskošni da bi dočarali sva ta bića kojima su napučeni mašta i snovi jedne djevojčice.

Od balerina i baletana i u toj se predstavi, kao i u drugima koje plešu, traži da još jednom polete bez pomoći bilo kakvih naprava, trikova i digitalnih efekata, da prkose fizičkim zakonima kako bi postali samo utjelovljenje glazbe koja je potpuno bestjelesna i jednostavno prelijepa.

Glazbena partitura Orašara jedan je od najčudesnijih kataloga prelijepih melodija i skladateljskog umijeća. Od lakih poteza gudala ispod kojih izlijeću prvi tonovi uvertire, do veličanstvenih simfonijskih slika koje se grade, blistaju i nestaju.

Valceri cvijeća i snježnih pahuljica dio su vizija koje se izmjenjuju jedna za drugom, ne ostavljajući slušatelju ni trenutak da predahne, obriše oči i sabere se prije nego ga sustigne novi val čiste ljepote.

Kada sam ovaj tekst počeo harmonijskom brojalicom prvi, šesti, četvrti, peti u ušima mi je bio duboki pizzicato kontrabasa i dvije harfe na kojima se nižu ti akordi u tonalitetu G-dura i u tempu Andante maestozo. Tako počinje Pas de deux, ples vile i princa, za mene osobno glazbeni vrhunac čitavog Orašara.

Nad tim akordima u polaganom, otmjenom i profinjenom ritmu, genije Čajkovski spušta jednu običnu dur-ljestvicu. Silaznu. Onu koju djeca nauče u prvom razredu glazbene škole. Do, ti, la, so, fa, mi, re, do. I tako nekoliko puta. Najprije u violončelima. Pa onda u flautama i klarinetima. Pa u fagotu i basklarinetu. A orkestar se oko te jednostavne melodije polako budi i rascvjetava.

U nekoliko minuta izgradi se prizor silnog dramatskog naboja, s kulminacijom u tutnjavi trombona i tube. I odjednom, da ne znate ni kako, ni zašto, umiveni ste vlastitim suzama. Nađete su iznad prostora i vremena, iznad svega zlog i ružnog oko vas i u vama samima. Glazba vas zalijeva poput slapa, čisti vam oči, uši i dušu.

Baletne čarolije i glazba Čajkovskog su poput slapa koji čisti oči, uši i dušu (…) Od balerina i baletana i u toj se predstavi, kao i u drugima koje plešu, traži da još jednom polete bez pomoći bilo kakvih naprava, trikova i digitalnih efekata, da prkose fizičkim zakonima kako bi postali samo utjelovljenje glazbe koja je potpuno bestjelesna i jednostavno prelijepa

Mnoge se znanosti već desetljećima bave proučavanjem tog fenomena, ali mogu ga samo opažati i registrirati, ali ne i objasniti, jer to bi značilo proniknuti u samu tajnu stvaranja, vrijednosti i jedinstvenosti čovjeka.

Tko je barem jednom došao blizu takve ljepote, neće se iščuđavati, niti će nezapamćenim čudom nazivati ljude koji satima stoje u redu da bi kupili ulaznice za predstavu Orašara.

Trebalo bi te iščuđavajuće vijesti i senzacionalne naslove ovako proširiti: usprkos svoj ružnoći i prostoti, svim banalnostima i vulgarnostima i svem promoviranju površnosti i neznanja kojima već godinama, mi, hrvatski i svjetski mediji, novine, televizije i portali, zasipamo ljude, eto, još uvijek ih ima na tisuće koji prepoznaju i traže nešto dobro, lijepo, plemenito i trajno.

Blagajna HNK radila je tog dana do devet navečer, sve dok nije prodana i posljednja ulaznica za svih četrnaest predstava Orašara u prosincu i siječnju.

Nije to ništa neupamćeno. Tako je već godinama.

Rasprodano je već i svih devet predstava Labuđeg jezera. Tako je širom svijeta, tako je i u Zagrebu, u kojem će Orašar biti izvođen uz živu izvedbu orkestra, čije će disanje pod vodstvom izvrsnog maestra Čobanova bajku učiniti još snažnijom i ljepšom.

To je znak da još uvijek postoji civilizacija i kultura i da joj i mi pripadamo.

Dok god se ta ljepota uzdiže nad hrpama mentalnog smeća u kojem se gušimo, ima nade i života.

 

(Prenosimo iz Večernjeg lista).

    •  Andrej Plenković i HNK Zagreb
    •  Debakl u Afganistanu: sve je služilo nezasitnom profitu
    •  Pogorelić protiv pandemije zaborava umjetnosti i ljudskosti
    •  "Misa Mediterana" je blasfemija i dekadencija. Ali ne škodi
    •  Oplakati sve mrtve je ljudski, a biti radostan božanski
    •  Good Fest u Drnišu: prilika da (opet) budemo ljudi
    •  Utrka milijardera u svemiru
    •  Nigdje se publiku i umjetnike ne maltretira kao u Hrvatskoj
    •  Srećom, život i svijet nisu tako jednostavno crno-bijeli
    •  Vojni neboder "Vukovar" kao otirač i kamuflaža HDZ-a

> Svi tekstovi ovog autora