Dnevnik pisan noću

Dnevnik pisan noću, 1970 – 2000, izbor iz zapisa velikog europskog intelektualca Gustawa Herlinga-Grudzińskog (Disput, Zagreb, 2020.).

Prijevod izbora iz dnevničkih zapisa poljskog intelektualca, publicista, književnika, urednika, jednog među najznačajnijima kada su u pitanju sagledavanja iskustava – i onih političkih, i književno umjetničkih, kulturnih, 20. stoljeća na prostoru, ne samo poljskom, već i širem, srednjoeuropskom i europskom, Gustawa Herlinga-Grudzińskog, u našoj je kulturnoj javnosti prošao gotovo pa nezapaženo.

To više nije čudno, već, na žalost, gotovo pa redovita pojava, obzirom na to da se površnost društva spektakla, opsjednutog uspjehom i urešenim, svečarskim licima ”poznatih i javnih osoba”, već uvelike udomaćila i u rubrikama za kulturu domaćega tiska.

To samo dodatno pripomaže unutarnjem urušavanju jedne već i onako dobro atrofirane kulture, koja, misleći da na spomenute načine ”drži do sebe”, u stvari uvelike umanjuje, umrtvljuje vlastite mogućnosti, već i same pomisli na činjenicu da je moguće raditi na vrjednijem i višem.

Tim više jer vrjednijih i viših poduhvata ima, ali se za njih gotovo i ne zna. Takav je, primjerice, slučaj s ovom knjigom, koju je prošle godine objavio zagrebački nakladnik Disput, a koja je, po svojoj ozbiljnosti i težini, posve sigurno jedna vrst kulturnog događaja godine.

Novina kao što je britanski The Guardian, smrti ovoga autora posvetila je veliku pažnju, pišući o njegovu životu i djelu s ozbiljnim uvažavanjem spram autora relevantnih i važnih djela.

Bilo bi sjajno za našu kulturu kada bismo ovu knjigu također jednoga dana mogli čitati i na našem jeziku, kao i ”Priče s Kolime”, Varlama Šalamova, jer su to knjige koje svojim svjedočenjima stavljaju značajan biljeg na jedno od najsramnijih, najstrašnijih mjesta u cjelokupnoj povijesti čovječanstva

No u nas je opći ton omalovažavanja prisutan i trajno usmjeren ne samo k nama samima, već i k našim istočnoeuropskim kolegama, onima koji, dijelom, dijele naša novija iskustva i sudbine.

Prevoditelj Adrian Cvitanović načinio je jedan izbor dnevničkih zapisa koje je Gustaw Herling-Grudziński vodio između 1970. i 2000., do godine svoje smrti. Taj je izbor odličan, prevoditelj je pazio na ritam izmjena tema kojima se autor bavio, tako da se čitalac najmanje može nadati tome da će se, čitajući ovu knjigu, dosađivati.

Životni put Herlinga-Grudzińskog, Poljaka iz obitelji asimiliranih Židova, uvelike je određen početkom Drugog svjetskog rata. U to vrijeme studirao je u Varšavi polonistiku, u jesen 1939. zajedno s prijateljima oformio je podzemnu organizaciju Poljska narodna slobodarska akcija.

Uskoro, u osvit Drugog svjetskog rata, uhitio ga je NKVD, pod optužbom da je špijun. Tako je skončao kao logorski zatočenik sovjetskog logora, što je opisao u svome poznatom memoarskom djelu, koje se smatra jednim od važnih svjedočanstava zločinima što ih je činio ruski komunizam, ”Drugi svijet”.

Bilo bi sjajno za našu kulturu kada bismo ovu knjigu također jednoga dana mogli čitati i na našem jeziku, kao i ”Priče s Kolime”, Varlama Šalamova, jer su to knjige koje svojim svjedočenjima stavljaju značajan biljeg na jedno od najsramnijih, najstrašnijih mjesta u cjelokupnoj povijesti čovječanstva.

Herling-Grudziński se nakon oslobođenja iz logora prebacio s poljskom vojskom iz Kazahstana na Bliski istok; pridruživši se postrojbama generala Andersa, s kojima je sudjelovao u borbama na talijanskom bojištu, nakon čega ostaje živjeti van Poljske, kao politički disident, tijekom cijelog vremena komunističkog sustava u Poljskoj, i nakon toga…

Godine 1946. postao je jedan od suosnivača poljskoga Književnog instituta u Parizu, kao i značajnoga časopisa Kultura. Između 1948. i 1952. godine bio je suradnik jednog poljskog časopisa u Londonu, a potom je u Münchenu bio urednik Radija Slobodna Europa.

Od 1955. živio je u Napulju. Kao njegova istaknutija književna djela bilježe se zbirka pripovijedaka ”Krila oltara”; kao i u nas prevedena dulja novela ”Bijela noć ljubavi” (Disput, 2015., s poljskoga preveo Mladen Martić). Objavio je i više knjiga ogleda o poljskoj i ruskoj književnosti.

Veoma osobno i traumatično iskustvo obaju velikih totalitarizama 20. stoljeća, a napose onog ruskog, komunističkog, stavlja značajan pečat na oblikovanje ličnosti ovoga velikog poljskog intelektualca, i sva su njegova razmišljanja, dnevnička esejiziranja – bilo da piše o svome čitanju i razumijevanju Staroga zavjeta, Životopisa svetog Franje, o romanu Turgenjeva ”Očevi i djeca” ili o slikarstvu Cimabuea, Giotta, ili Piera della Francesce, propuštena kroz gustu mrežu ovih fundamentalnih iskustava, koja stoje u istoj ravni, ako naposljetku ipak ne i znatno dublje, s obrazovanosti, načitanosti, erudicijom autora.

To potvrđuje ovaj izbor dnevničkih zapisa, koji donosi i neke konkretne slike, sjećanja na tragična i teška događanja iz vremena tijekom, i veoma brzo, po svršetku Drugog svjetskog rata, a obiluje i katkada bizarnim i neobičnim, u suštini veoma tegobnim osobnim sudbinama pojedinaca, tijekom godina teške represije SSSR-a u komunističkim zemljama Istočne Europe.

Veliki poznavatelj, ljubitelj ruske književnosti, naročito one koju je pisao Dostojevski, ali i vrlo pomni proučavatelj djela Franza Kafke, dobio je tako životni temelj kroz kojega će na jedan primordijalan, po svemu utemeljen i argumentiran način, moći graditi svoja estetska, a dakako, s time u neraskidivoj vezi i etička tumačenja umjetničkih djela, što mu je, uz praćenje političkih događanja, bilo trajnom opsesijom.

Takav će temelj, sazdan od teških iskustava, no istovremeno i velike posvećenosti i trajnoga proučavanja, dati tonalitet njegovu životnome djelu – ovim dnevničkim zapisima, koji su u cjelini, u šest svezaka, u Poljskoj tiskani tek padom komunizma – kao uostalom i druga djela ovoga pisca, koji je za zemlje Istočnoga bloka do tada bio proskribiran, dok su se njegovi radovi mogli čitati tek u nekoj vrsti podzemnoga, ne i službenoga, javnoga tiska.

Stoga se ovi tekstovi, sazdani od sjećanja, svježih dojmova, analiza, pravih manjih eseja, katkada i blagih polemika, čitaju i doživljavaju s povjerenjem prema autoru kao osobi čiji moralni i intelektualni autoritet izbija iz gotovo pa svakoga retka, koji nije sklon jeftinim i brzim zaključcima, i koji, uglavnom, izvanredno odmjereno kontrolira vlastite strasti, trudeći se da teme koje razmatra sagleda što objektivnije, sa što je više uglova moguće, kako bi se tim načinom što više približio istini, kao cilju svojih traganja.

Osobna se autorova involviranost u vlastito mišljenje i rad sretno prenosi na čitatelja onim načinom kojim je samo iznimna vrsnoća pisanja (a ovdje je riječ o iznimno vrsnoj publicistici i esejistici) sposobna posredovati druga vremena, događaje, ljude, prostore…

Ovi se tekstovi, sazdani od sjećanja, svježih dojmova, analiza, pravih manjih eseja, katkada i blagih polemika, čitaju i doživljavaju s povjerenjem prema autoru kao osobi čiji moralni i intelektualni autoritet izbija iz gotovo pa svakoga retka, koji nije sklon jeftinim i brzim zaključcima, i koji, uglavnom, izvanredno odmjereno kontrolira vlastite strasti, trudeći se da teme koje razmatra sagleda što objektivnije, sa što je više uglova moguće, kako bi se tim načinom što više približio istini, kao cilju svojih traganja

Gusta je i složena mreža značenja što je uspostavljaju tekstovi Herlinga-Grudzińskog, o njima je potrebno razmišljati, raditi pauze u čitanjima, i ponovno im se, s tihom nutarnjom privrženosti, kakva se osjeća spram ljudi koji pobuđuju naše trajno poštovanje, vraćati.

Ona ocrtava intelektualnu pojavu rijetku po svojoj kvaliteti, koja nije bila sklona brzopletim konstatacijama koje bi služile u cilju prilagodbe nekoj trivijalnoj i vlastitoj dobiti, jer je jedina suštinska dobit, kakvoj je čovjek formata Herlinga-Grudzińskog mogao težiti, samo što dublja, što temeljitija, što istinitija spoznaja, odnosno znanje.

To znači da su i njegovi pristupi temama kojima se u dnevnicima bavi takvi – a bavio se mnogim, po duh suvremenog čovjeka važnim temama, i onim povijesnim i političkim, i umjetničkim.

Primjerice, dugi izgnanički život u Italiji, kojega je proveo u snažnoj povezanosti s Lidiom Croce, talijanskom povjesničarkom, kćerkom čuvenog filozofa Benedetta Crocea, omogućio mu je ono što je san mnogih – da potanko i postepeno upoznaje mnoge talijanske gradove i pokrajine, mala mjesta koja obiluju povijesno arhitektonskim i likovnim bogatstvima, uživo proučavajući djela nekih od najvažnijih majstora kada je općenito riječ o umjetnosti srednjega vijeka, rane renesanse i na dalje…

No temelj života djelovanja oboje intelektualaca bila je misao koja danas stoji ispisana na poljskom i talijanskom jeziku u vrtu pored kuće u kojoj su živjeli – ”Slobode za koje se borimo nisu osobne, već su slobode za druge”.

Suviše je složena i bogata ličnost bio Gustaw Herling-Grudziński, da bismo ga mogli sabiti u jedan ovakav površan, brzinski prikaz.

Može se još na koncu dodati da je bio čovjek koji je, sudeći po ovome izboru kojega konačno imamo prigodu čitati na našem jeziku, jednim svojim dijelom živio i u vremenima koja je i na terenu proučavao, baveći se biografijama i djelima čuvenih graditelja crkava i palača, slikarskih majstora, slabo poznatih pjesnika ili crkvenih otaca i papa, zapravo djelima značajnih, nadarenih, učenih ljudi, djelima koja, su, ostavljena nam u nasljeđe, bezuvjetno oblikovala kulturnu povijest talijanskog i europskog srednjovjekovlja i rane renesanse, upravo kao što i djelo Herlinga-Grudzińskoga, magnum opus cjelokupna njegova rada, ”Dnevnik pisan noću”, oblikuje, ucrtava jedno od nezaobilaznih mjesta, kada je riječ o kulturnome naslijeđu što ga nepovratno ostavlja za nama nedavno prohujalo 20. stoljeće.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Dnevnik Witolda Gombrowicza
    •  Naši ''europejci''
    •  Duh starog europskog slobodarstva: priče Sławomira Mrożeka
    •  Stranci na privremenom radu kao naš domorodački spas i nada
    •  Camusova ljeta u Alžiru
    •  Sanatorij pod klepsidrom
    •  Osam i pol, jedne ljetne večeri
    •  Kakva sada MORA biti naša domovina?
    •  Hrabrost nijanse Jeana Birnbauma
    •  Sitni prevaranti i vrijeme Divljeg zapada

> Svi tekstovi ovog autora