Dobro je i važno birati šefa države na neposrednim izborima

Tko je Japa?

Prijateljevanje s Ivicom Račanom bilo je privilegija i kad smo se slagali i kad smo se razilazili, pa ponovo nalazili. Ne samo jer sam imao prilike vidjeti kako radi i razmišlja jedan od naših najvažnijih političara nego i zbog brojnih, uzbudljivih partija preferansa. Kako je vodio politiku, tako je igrao preferans: oprezno, ali i mudro. Ipak, možda malo preoprezno. Zato, njegovi dobici, ali i gubici, nisu bili preveliki.

Najveći dobitak tih partija bili su razgovori o društvu i politici koji su se vodili i u kojima je Ivica znao izaći sa zanimljivim tezama. Posebno je bio inspiriran kad se pref događao u njegovu, knjigama i slikama prekrcanom, pomalo boemskom stanu, uređenjem i standardom bližem skromnom profesoru književnosti ili filozofije, manje jednom od vodećih političara kroz dugi period naše novije povijesti.

U sadašnjoj (jednodomnoj) strukturi parlamenta i u našoj političkoj kulturi sigurno je da bi izbor predsjednika/predsjednice ovisio o volji premijera te time praktično svu izvršnu vlast koncentrirao u njegove ruke. Ako se to dogodi, Ivica Račan bi, da je s nama, sigurno rekao: ”Vratio se Japa!”

Sigurno se pitate tko je Japa. Nije to treći u preferansu, bio je to imaginarni lik kojeg je Račan često spominjao u našim političkim raspravama.

Mitski strogi otac nacije, gazda i zaštitnik, vlastodržac nedemokratska stila, neupitni autoritet. Politički lik koji, govorio je Račan, dobar dio hrvatskog naroda hoće i traži. Jer Japa efikasno rješava probleme, zapošljava, liječi, pomaže pri upisu na fakultet, posreduje kod poslova, odlučuje o svim državnim poslovima, o tome kome je gdje mjesto u politici, biznisu, znanosti…

Nema nesigurnosti, nema straha, nema neizvjesnosti.

Naravno, za one koji poljube prsten. Kaže, takav je bio Tito, takav je bio Tuđman, Sanader mu se približio. Jednom riječju, pater familias nacije. Japa kažu Zagorci, Ćaća rekli bi Dalmatinci. Za Japu Titova profila prošlo je vrijeme. Nema socijalizma, nema Jugoslavije, ne može biti ni Tita. Osim u fantazmagorijama ljutih desničara i desnih populista koji narod plaše jugokomunističkim nostalgičarima, kako su nekada djecu plašili vampirima i zlim vješticama.

Japa-Tuđman izašao je, barem privremeno, iz mode kada je dovršena konstitucija nove države i njena obrana u krvavom ratu. Hrvatska koja je slobodu platila životima svojih branitelja, ali i lopovskom pretvorbom i privatizacijom, kršenjem ljudskih i manjinskih prava te autoritarnošću vlasti, zaželjela je više demokracije.

Zato je ustavnim promjenama 2000. godine lik predsjednika-Jape zamijenjen sustavom parlamentarne demokracije u kojemu predsjednik ili predsjednica nema puno izvršnih ovlasti, gotovo nikakve. Polupredsjednički je sustav zamijenjen novim, parlamentarnim, iz kojega su mnogi čitali više demokracije, participativnosti i podjele vlasti.

Je li Japa otišao u povijest?

Ali, Japa je još tu. U mnogim glavama običnih ljudi i političara, novinara, analitičara. I ja sam ga se sjetio, hvala predsjednici Grabar-Kitarović i prvom SDP-ovcu Davoru Bernardiću. A, ne, nisu oni jape, dapače! Sjetih ga se zbog njih, jer se preko njihovih leđa zaziva neki novi Japa, sustav u kome ćemo opet imati jakog Ćaću ili Japu, kako vam milo, ne samo faktično, već i na institucionalnoj razini.

I Račan je, smješkajući se zbog sanca u rukama, jednom rekao: Japa je tu, u našim glavama, mnogi ga traže i zazivaju i u realnoj politici.

Ali, Japu se ne zaziva samo na nacionalnoj razini. Najdugovječniji načelnici, gradonačelnici i župani su upravo oni u kojima građani na lokalnoj razini prepoznaju Japu. Japa odlučuje o svemu, sve ga se pita, neposluh se nemilosrdno kažnjava. On suvereno kreira prostorne planove, zapošljava i otpušta administraciju, očinskom rukom dijeli novce iz lokalnog proračuna, ne svima, samo njima, onima koji znaju gdje se i kako pokloniti.

I u političkim je strankama isto. Unutarstranačka demokracija, uglavnom na papiru. Japa otišao s vrha SDP-a. Bernardić kaže, prvi sam među jednakima. Užas, krešte mediji, viču stranački sljedbenici ex-Jape! Pa, SDP treba vođu, treba čvrstu ruku, nikako nekakvog-prvog-među-jednakima! Bernardiću, bit ćeš Japa il’ te neće biti!

Mitski strogi otac nacije, gazda i zaštitnik, vlastodržac nedemokratska stila, neupitni autoritet. Politički lik koji, govorio je Račan, dobar dio hrvatskog naroda hoće i traži. Jer Japa efikasno rješava probleme, zapošljava, liječi, pomaže pri upisu na fakultet, posreduje kod poslova, odlučuje o svim državnim poslovima, o tome kome je gdje mjesto u politici, biznisu, znanosti…

Napalo i predsjednicu Grabar-Kitarović. Kažu, složio bih se, ne radi dobro svoj posao. I što žele kao lijek? Ni više, ni manje, nego da joj se oduzme i ono malo ovlasti, da se predsjednica ili predsjednik biraju u Saboru, da o njenom ili njegovu izboru ne odlučuje narod već parlament, čitaj: stranke, još bolje, da odlučuje Japa.

Teza kako bi institut predsjednika ili predsjednice Republike trebalo birati u parlamentu, dakle učiniti ga potpunim fikusom samo zato što postoji nezadovoljstvo radom sadašnje predsjednice potpuno je pogrešna. Istom bismo logikom mogli zagovarati ukidanje ili ograničenje ovlasti Ustavnog suda (Japa Orban je to i proveo!) nezadovoljni njegovim radom ili, ne daj, Bože, razmisliti da ukinemo pernarizirani Sabor ili vladu kad bismo trenutnu smatrali nesposobnom.

Kriptopredsjednički sustav: zašto predsjednik smeta Japi

Ako predsjednički, pa i naš nekadašnji polupredsjednički sustav označimo kao onaj u kojemu predsjednik ima ogromnu i gotovo nekontroliranu moć, kako je to bilo s Hrvatskom za Tuđmana, možemo reći da je institucija predsjednika u našoj političkoj kulturi i društvenim odnosima bila institucionalizirani Japa.

Ako se zapitamo tko u našoj političkoj kulturi i faktičnim političkim odnosima ima nekontroliranu ili slabo kontroliranu moć, onda sigurno Japu, istina, ne onog institucionalnog, možemo prepoznati u liku premijera.

Praksa Sanaderove i Milanovićeve vladavine (bez stavljanja znaka jednakosti u pogledu moguće korupcije ili vrijednosnog sustava koje su zastupali, bio bih jako nepravedan prema Milanoviću) to potvrđuje. Sve ustavne norme o parlamentu kao najvišem političkom tijelu i tijelu vlasti, njegovoj načelnoj supremaciji u odnosu na vladu ili odredbe o vladi kao kolektivnom tijelu vlasti naprosto su floskule.

Premijer odlučuje, ako i kada to želi, o svemu. Upravo onako kako je to činio predsjednik u predsjedničkom ili polupredsjedničkom sustavu koji smo imali. Iako to ne proizlazi iz Ustava, i Sanader i Milanović su de facto bili kancelari. Istina, Račanov i kratkotrajni Oreškovićev mandat bili su iznimka.

U njihovim se mandatima odluke moralo usuglašavati u vladajućoj koaliciji, što su japcoljupci označavali njihovom slabošću. Iako usporedba ta dva mandata možda i nije moguća. Orešković je bio premijer bez ikakva legitimiteta i rezultata, Račanov je mandat ostavio traga u našoj političkoj povijesti. Vidjet ćemo hoće li i Plenković postati kancelar (ukoliko preživi, naravno); mogao bih se kladiti da hoće. Možda ne zato što to želi, već zato što bi ga naša politička kultura, potreba za Japom na to mogla uputiti.

Naši de facto kancelari, za razliku od njemačkih, nemaju one suptilne, praksom i političkom kulturom razvijene mehanizme kontrole i ograničenja svevlasti.

Zato, ovakav parlamentarni sustav, u kojemu de facto ne postoji podjela i međusobna kontrola vlasti u odnosima izvršne i zakonodavne vlasti, treba označiti kriptopredsjedničkim sustavom.

A u kriptopredsjedničkom sustavu Japa (premijer i kriptopredsjednik) ne trpi političku konkurenciju, makar objektivno puno slabijeg lika – predsjednika.

Japa je još tu. U mnogim glavama običnih ljudi i političara, novinara, analitičara. I ja sam ga se sjetio, hvala predsjednici Grabar-Kitarović i prvom SDP-ovcu Davoru Bernardiću. A, ne, nisu oni jape, dapače! Sjetih ga se zbog njih, jer se preko njihovih leđa zaziva neki novi Japa, sustav u kome ćemo opet imati jakog Ćaću ili Japu, kako vam milo, ne samo faktično, već i na institucionalnoj razini

Najveći je grijeh predsjednika ili predsjednice što ima neusporedivo veći politički legitimitet nego premijer. U konačnici za predsjednicu je glasala većina svih birača.

Premijer se postaje voljom većine u parlamentu sastavljene od koalicija koje su, svaka za sebe, a i ukupno, dobile osjetno manje glasova u odnosu na glasove predsjednice Republike na predsjedničkim izborima. Ista je situacija bila i s vladom i premijerom Kukuriku koalicije.

Po broju glasova ta je dobitna koalicija, skupa sa svim opcijama koje su je podržale u parlamentu, imala osjetno manje glasova od onih koje sam dobio na predsjedničkim izborima 2010., pa čak i 2015. godine kad sam izbore izgubio.

Da, različite je vrste izbora teško uspoređivati pukim brojkama, ali zaključak je jasan: u našem sustavu predsjednica ima veći demokratski legitimitet od premijera. Premijer ima neusporedivo veću vlast od predsjednice, institucionalnu i realnu.

Još nešto. Sasvim sigurno i zato jer nema realnu moć, pa ni odgovornost, predsjednik ili predsjednica su redovito znatno omiljeniji u javnosti od premijera. Prva iznimka je trenutna predsjednica koja uživa manju podršku od premijera sa, za šefa države, iznenađujuće niskim rejtingom.

Predsjednik ne donosi na dnevnoj osnovi odluke koje mogu generirati nezadovoljstvo birača. Premijer to mora činiti gotovo svaki dan, uz to i nosi breme nepopularnih odluka cijele vlade. Očito, moć ima svoje lice i naličje.

A premijeri, koji objektivno nose puno veći teret upravljanja državom nego predsjednici, sigurno ne gledaju sa zadovoljstvom kako predsjednici uživaju veću naklonost javnosti. I tu ih možemo razumjeti.

Možda upravo zato što vlast tendira ne biti ograničena, nemati institucionalni ili izvaninstitucionalni osigurač, premijeri su uvijek s podozrenjem gledali na predsjednike. Iako s malo ili nimalo ovlasti, činjenica da su izabrani neposredno daje im politički kapital koji mogu i ne moraju znati iskoristiti.

Ali, opasnost je tu!

Premijer Milanović je davao naznake kako bi rado da se predsjednik bira u parlamentu upravo zato da ga delegitimira. U praksi je izbjegavao čuti prijedloge s Pantovčaka smatrajući to zadiranjem u njegovu vlast.

Za 20 mjera koje su mu predlagane da bi se olakšala dužnička kriza nije htio ni čuti samo zato jer su dolazile s ”drugog brda”, jer kao predstavlja nasrtaj na ingerencije Vlade.

Naravno, teško je očekivati da predsjednik neće zastupati političke vrijednosti koje je zastupao prije izbora i da će izborom postati politički lobotomiran. Dakako, u određenoj mjeri to ga ideološki povezuje s nekom političkom strankom ili više njih

Zato je bio sačinjen nacrt novog Zakona o obrani koji je de facto kao vrhovnog zapovjednika u miru statuirao ministra obrane od kog se odustalo zbog prijetnje Ustavnim sudom.

Zato Vlada nije htjela da se promijeni disfunkcionalni Zakon o pomilovanju, jer je inicijativa dolazila s Pantovčaka. Ista je sudbina bila i mnogih drugih prijedloga koji su dolazili iz Predsjedničkog ureda.

Zato su premijeri znali zabranjivati svojim ministrima da dolaze na konzultacije predsjedniku, čak i da mu budu izaslanici na pojedinim događajima.

Uz to i paradoks, ne samo naš: predsjednica Republike ima ograničen mandat (najviše dva), a premijer teoretski može biti na toj dužnosti neograničeno. Zašto paradoks? Zato jer je ograničenje mandata u funkciji ograničenja moći i sprečavanja da jedna osoba ne prigrabi vlast na predug period.

Paradoks je da figura s relativno malo moći (predsjednik) ima ograničen mandat, a figura sa gotovo svom mogućom moći (premijer) ne. Naravno, ne zagovaram ukidanje ograničenja mandata za predsjednicu, kao ni ograničenje mandata za premijera.

Uostalom, takva rješenja, očito povijesno uvjetovana, ali disfunkcionalna s obzirom na svrhu (ograničenje moći) imaju i druge zemlje.

Nadam se da nova politička vremena u Europi na primjeru nekih sadašnjih autoritarnih premijera neće pokazati da izbori nisu jamstvo istinske demokracije.

Uostalom, u komparativnoj smo političkoj praksi viđali kako su snažne i autoritarne vođe zaobilazile ograničenje mandata institucionalnom promjenom moći na relaciji predsjednik-premijer seleći se na onu funkciju gdje više nemaju ograničenje i za koju su (zapravo, za sebe) kreirali novu, moćniju ustavnu poziciju.

Čemu služi predsjednik Republike u parlamentarnom sustavu

Legitimno se postavlja pitanje, posebno u parlamentarnom sustavu, zašto uopće biramo predsjednika ili predsjednicu i koja im je funkcija. To se pitanje posebno postavlja u kontekstu sustavnog rješenja koje politički život i odlučivanje kanalizira kroz stranke, u kojemu vlada, kako kaže Ustav, obavlja izvršnu vlast i vodi vanjsku i unutarnju politiku, uz nabrajanje i drugih ovlasti koje se mogu podvesti pod ove dvije najopćenitije.

Pogledajmo najvažnije ustavne ovlasti predsjednika/predsjednice.

Legitimno se postavlja pitanje, posebno u parlamentarnom sustavu, zašto uopće biramo predsjednika ili predsjednicu i koja im je funkcija. To se pitanje posebno postavlja u kontekstu sustavnog rješenja koje politički život i odlučivanje kanalizira kroz stranke, u kojemu vlada, kako kaže Ustav, obavlja izvršnu vlast i vodi vanjsku i unutarnju politiku, uz nabrajanje i drugih ovlasti koje se mogu podvesti pod ove dvije najopćenitije

Prvo, predsjednik Republike predstavlja i zastupa državu u zemlji i inozemstvu (članak 93, stavak 1 Ustava). Predstavljanje države je simboličke naravi i proizlazi upravo iz najšireg demokratskog legitimiteta. Predstavljanje države kao cjeline podrazumijeva da predsjednik ili predsjednica ne reprezentira neki parcijalni interes, pa iz toga često, pa i u Hrvatskoj, proizlazi zabrana stranačke pripadnosti predsjednika.

Ta zabrana na dnevnopolitičkoj razini implicira i odvojenost predsjednika od stranačke politike bez obzira na to je li njegova bivša stranka na vlasti ili u oporbi.

Naravno, teško je očekivati da predsjednik neće zastupati političke vrijednosti koje je zastupao prije izbora i da će izborom postati politički lobotomiran. Dakako, u određenoj mjeri to ga ideološki povezuje s nekom političkom strankom ili više njih.

Predstavljanje države ”u zemlji” manifestira se, između ostalog, u državnom protokolu u kojemu predsjednik ima poseban položaj: protokolarno je ”najvažniji”, njemu se odaju posebne počasti i državni rituali predsjednika ističu kao prvu osobu države bez obzira na to što je po realnoj moći daleko iza premijera, predsjednika Sabora, pa i članova vlade. Predstavljanje države u inozemstvu također pretpostavlja poseban protokolarni položaj.

Sa zastupanjem države stvari stoje nešto drukčije. Sadržaj zastupanja sadržajno znači ovlast sklapanja međunarodnih ugovora te sklapanja ugovora u ime države u zemlji s različitim pravnim subjektima.

Načelno određenje Ustava o tome da predsjednik zastupa državu (članak 93, stavak 1 Ustava), iz čega bi proizlazila ovlast zaključivanja ugovora u ime države u zemlji i da je nadležan za sklapanje međunarodnih ugovora (članak 138 Ustava), gotovo je ispražnjeno od sadržaja drugim ustavnim normama te zakonima.

Međunarodne ugovore koji traže zakonodavnu intervenciju, ugovore vojne i političke naravi i međunarodne ugovore koji financijski obvezuju Republiku Hrvatsku potvrđuje Sabor. Takve ugovore Saboru na potvrdu (ratifikaciju), jer se potvrda daje zakonom, podnosi vlada koja uz to, pretpostaviti je, ima podršku većine u Saboru.

Dakle, bez obzira na to što Sabor ratificira međunarodne ugovore, ključna je uloga vlade. Predsjednik nema pravo zakonodavne inicijative, pa i ne može Saboru mimo vlade predložiti neki međunarodni ugovor na ratifikaciju.

Jedini međunarodni ugovori koje predsjednik može zaključiti su oni koji ne zahtijevaju ratifikaciju. Pri tome, teško je zamisliti međunarodne ugovore koji ne traže zakonodavnu intervenciju, koji nisu vojne prirode, koji nisu političke prirode i koji ne proizvode nikakve financijske obveze za državu. A i takve ugovore predsjednik zaključuje isključivo na prijedlog vlade (članak 139, st. 4 Ustava).

U našoj praksi ne mogu se sjetiti ni jednog takvog ugovora koji je zaključio predsjednik Republike, iako ih je možda i bilo. Iznimka je potpis na ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji koju smo zajedno potpisali premijerka Kosor i ja kao predsjednik. Dakle, praktično predsjednik Republike Hrvatske ne zastupa državu, iako prva odredba Ustava o predsjedniku to navodi bez ikakvih ograda.

Predsjednik ili predsjednica je vrhovni zapovjednik/zapovjednica oružanih snaga. Iako je i ova ovlast u mnogim aspektima podijeljena (što je politički dobro) s vladom i Saborom, dijelom (uporaba oružanih snaga, obligatorna suglasnost ili prijedlog vlade na pojedine odluke) i deoperacionalizirana načinom na koji vrhovni zapovjednik izdaje zapovjedi (putem načelnika glavnog stožera), te ”zamućena” odredbama Zakona o obrani u kojemu vlada nije odoljela da odredbama sumnjive ustavnosti ograniči funkciju vrhovnog zapovjednika, ipak je riječ o vrlo važnoj ovlasti predsjednika Republike.

Štoviše, unutar oružanih snaga postoji osjećaj lojalnosti prije svega prema vrhovnom zapovjedniku upravo zbog činjenice da je izabran/izabrana neposredno od građana.

Posebno funkcija vrhovnog zapovijedanja dobiva na snazi i postaje gotovo isključiva ovlast predsjednika u doba rata. Naime, u situaciji kada se donose brojne odluke vojne naravi, često i s mogućim dramatičnim posljedicama, prednost, po prirodi stvari, ima ona državna institucija koja može brzo odlučivati i koja ima najširi legitimitet.

U našoj praksi ne mogu se sjetiti ni jednog takvog ugovora koji je zaključio predsjednik Republike, iako ih je možda i bilo. Iznimka je potpis na ugovor o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji koju smo zajedno potpisali premijerka Kosor i ja kao predsjednik. Dakle, praktično predsjednik Republike Hrvatske ne zastupa državu, iako prva odredba Ustava o predsjedniku to navodi bez ikakvih ograda

Za funkciju vrhovnog zapovjednika iznimno je važan legitimitet dobiven neposrednim izborima, a izbor u parlamentu, uz odlučni utjecaj vladajuće stranke (čitaj: premijera), drastično umanjuje autoritet vrhovnog zapovjednika.

Nadalje, predsjednik s premijerom dijeli ovlast upravljanja tzv. tajnim službama. Iako bi se zbog zakonskih rješenja moglo reći da taj sustav upravlja dobrim dijelom sam sobom, podjela nadležnost upravljanja tajnim službama između dva vodeća izvršna politička tijela (premijer i predsjednik) sasvim je sigurno dobrobit za demokraciju i ljudska prava.

Naime, koliko god predsjednik i premijer kontroliraju rad tajnih službi, toliko kontroliraju jedan drugoga i umanjuju opasnost da jedan od njih službe (mimo zakona) stavi u funkciju svojih političkih ambicija. Taj je međusobni nadzor i podjela ovlasti realno moguć samo ako su obje figure (premijer i predsjednik) međusobno neovisni.

Konačno, zadaća je predsjednika Republike da u kriznim momentima funkcioniranja demokracije omogući funkcioniranje sustava. Riječ je o slučajevima kad institucije vlasti ne mogu uredno funkcionirati zbog toga što ne djeluju Sabor i vlada (ni jedna stranka ili koalicija ne može dati mandatara i sastaviti vladu), odnosno kad treba osigurati tranziciju s jedne na drugu vladu (raspuštanje Sabora, raspisivanje izbora, davanje mandata pobjedniku, eventualno imenovanje nestranačke privremene vlade).

Za demokraciju i funkcioniranje države uz ovu je ovlast (funkciju) predsjednika iznimno važna i potpuna nepristranost i politička neovisnost predsjednika/predsjednice.

Predsjednik koji je na dužnost došao voljom vladajućih u Saboru (čitaj: premijera) i koji isto tako može voljom premijera (Jape!) izgubiti funkciju sigurno ne udovoljava kriterij nepristranosti i neovisnosti.

Zašto je dobro birati predsjednika/predsjednicu na neposrednim izborima ili ne dajmo da se Japa vrati!

Neovisno obavlja li predsjednik/predsjednica dužnost na način koji odobravamo ili ne, njegov/njen izbor ima važne prednosti pred izborom u Hrvatskom Saboru.

Kao prvo, izbor od strane svih građana simbolično, ali ne samo tako, uspostavlja državnu instituciju koja je dobila povjerenje svih građana. Takva pozicija ne samo da pridonosi osjećaju jedinstva i kohezije u državi (posebno ako predsjednik obavlja dužnost na način koji građani većinski, bez obzira na stranačku pripadnost, prepoznaju kao integrativnu). Promjena načina izbora potpuno bi marginalizirala ulogu predsjednika, učinila ga ovisnim o vladajućoj stranci (čitaj: premijeru) i dodatno ojačala inače (pre)snažnu figuru premijera.

Drugo, neposredno izabrani državni poglavar može dužnost, posebno kada je riječ o kriznim odlukama, obavljati neovisno i nepristrano, bez mogućnosti da mu vlada (čitaj: premijer) prijeti smjenom.

Treće, neposredno izabrani predsjednik/predsjednica, iako male operativne vlasti, zbog širokog legitimiteta i podjele vlasti u području vanjskih poslova, obrane i državne sigurnosti, može biti brana eventualnim zlouporabama i svevlasti premijera te biti demokratski korektiv (na političkoj razini) drugih državnih tijela. Predsjednik izabran u Saboru to sigurno ne može biti, čime bi se anulirala garantivna funkcija predsjedničke pozicije.

U svim dosadašnjim ispitivanjima javnog mnijenja građani su se uvjerljivo izjašnjavali u prilog izbora predsjednika na neposrednim izborima. Eventualnu promjenu načina izbora predsjednika (prelazak na izbor u parlamentu) odgovorni bi političari zbog toga, nakon široke javne rasprave, trebali testirati na referendumu

Ne treba zanemariti ni osjećaj i želju građana da sami, neposredno biraju dužnosnika koji predstavlja i zastupa državu i simbolizira državno jedinstvo.

U svim dosadašnjim ispitivanjima javnog mnijenja građani su se uvjerljivo izjašnjavali u prilog izbora predsjednika na neposrednim izborima. Eventualnu promjenu načina izbora predsjednika (prelazak na izbor u parlamentu) odgovorni bi političari zbog toga, nakon široke javne rasprave, trebali testirati na referendumu.

Konačno, u sadašnjoj (jednodomnoj) strukturi parlamenta i u našoj političkoj kulturi sigurno je da bi izbor predsjednika/predsjednice ovisio o volji premijera te time praktično svu izvršnu vlast koncentrirao u njegove ruke. Ako se to dogodi, Ivica Račan bi, da je s nama, sigurno rekao: ”Vratio se Japa!”.

Ne dajmo Japi da se vrati!

    •  Muftija Ševko ef. Omerbašić bio je simbol vjere i poštenja
    •  Fred je bio čovjek mira i ljubavi
    •  Genocidna politika NDH: jasenovačke žrtve opominju
    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Politika i moral u Hrvatskoj
    •  Kvartet za kraj vremena
    •  Zaprepašten sam brojem ljudi koji se ne žele cijepiti
    •  Zlata Đurđević junakinja je našeg doba
    •  Onima koji slave ustaštvo ili četništvo mjesto je u zatvoru

> Svi tekstovi ovog autora