Dogodilo mi se: opraštanje, smrt i tugovanje u doba korone

Prije šest godina počela sam učiti o palijativnoj skrbi: bilo mi je ponuđeno vođenje interdisciplinarne supervizijske grupe (medicinskog i drugog osoblja) koji radi s teško bolesnim i umirućima.

Osim unutrašnjeg profesionalnog glasa koji je propitivao moje kompetencije, načas se javio moj praznovjerni dio pitajući znam li u što se upuštam, prizivam li neku nevolju.

Ovaj početak se razvio u iznimne susrete i suradnju s osobama duboko posvećenim svome pozivu (unatoč svemu oko njih), koji me obogaćuju.

Nedavno je protekla godina od kako sam saznala za bolest moje sestre (i njezin vjerojatni ishod te približno preostalo vrijeme).

U uvjetima COVID-19 pandemije (i života moje primarne obitelji u jednoj od post-jugoslavenskih zemalja), susrela sam se sa starenjem, bolesti, umiranjem i smrti dviju osoba koje najduže poznajem i koje najduže znaju mene: moje majke i sestre.

O smrti

U meni najdražem romanu ”Rat i mir” opisuje se scena umiranja starog grofa Bezuhova: u kući se okupljaju ljudi… čeka se smrt… preispituju se i preslaguju dotadašnji odnosi…

U djetinjstvu i mladosti nisam imala priliku doživjeti slično iskustvo. Poštujući korijene, ali živeći udaljeno od šire obitelji, tradicija sredine i cjelovitosti života od rođenja do smrti nije bila dio moga iskustva odrastanja.

Dobro je informirati se o mogućim osjećajnim, ali i tjelesnim reakcijama vezanim uz proces tugovanja. Nizat će se lošiji i bolji dani, javljati osjećaji tjeskobe, tuge, straha, ljutnje, krivnje, ali i radosti, lijepih sjećanja ili nove nade… Najbitnije je prihvaćanje vlastitih osjećaja bez prosuđivanja, kao očekivanih i normalnih

Ipak, pamtim sažet opis naše strine kako je baka (po ocu) umrla od starosti, pri čemu mi je najvažniji osjećaj koji sam prepoznala i zapamtila bio da je smrt bake u njihovom zajedničkom domu doživljena kao normalni dio života.

U današnje vrijeme ideala napretka, mladosti, zdravlja i sreće kao imperativa (u zapadnom svijetu), starenje, umiranje i smrt su gotovo tabu teme (do poricanja?). Smrt je sve više premještena u sferu znanosti i medicine, nasuprot prihvaćanju smrti kao neizbježnog dijela života.

U zborniku radova ”Čovjek i smrt” (glavni urednik Ivan Markešić, 2017.) Marijan Kirin navodi kako je u današnje vrijeme smrt preseljena u bolnice, za razliku od prijašnjih vremena kada su ljudi dijelili prostor s pokojnikom.

Ističe kako sve više raste strah i tjeskoba pred takvom blizinom zbog sveprisutnog pitanja značenja života, te da suvremeno društvo prije doživljava smrt kao patološko stanje nego kao prirodni i normalni dio života. Također smatra da je smrt uvijek neočekivani događaj bez obzira na zdravstveno stanje umirućeg.

Marija Gačić ističe kako ljudi sve manje i manje imaju iskustvo smrti bivanjem uz umirućeg jer se smrt iz kućne postelje preselila u bolnice i druge ustanove.

Zanimljivo je ukazivanje na paradoks smrti u kome je smrt tabu tema (događa se negdje, iza zavjese), ali budi i potrebu kod ljudi da o njoj obavijeste na frekventnim mjestima kao što je otvaranje ”profila pokojnika” (simulira tradicionalno groblje) na internetu.

Ovo ukazuje na ambivalentan odnos prema smrti gdje vidimo strah i izbjegavanje, ali i potrebu obilježavanja gubitka kao i pojave novih načina i rituala opraštanja.

Dok za filozofa (Emmanuel Levinas) smrt nije tako strašna ako je bilo smisla zbog kojeg se isplatilo živjeti, teolog zaključuje kako ljudska mudrost nema uvjerljivog odgovora na strah od smrti (Mijo Nikić), te da je za čovjeka kao biće zajedništva religiozni život (život u Crkvi) jedini način nadilaženja straha od biološke smrti (Porfirije Perić).

Psiholozi istražuju faktore koji utječu na doživljaj smisla života. U objašnjenju smisla života ispituju se različite odrednice među kojima je, između ostalog, važan odnos religioznosti i stavova prema smrti (npr. Lucija Bijelić, Ivana Macuka, 2018. Smisao života: Uloga religioznosti i stavova prema smrti).

Procjena svrhovitosti vlastitog života utječe na postavljanje ciljeva u životu, što je povezano s psihološkom dobrobiti osobe. Sažeta definicija doživljaja smisla u životu kaže da je to “stupanj u kojem ljudi razumiju, daju značenje ili vide značaj u svom životu, zajedno sa stupnjem u kojem vide sebe kao osobe koje imaju svrhu, misiju ili sveobuhvatni cilj u životu”.

Istraživanja (i iskustvo) potvrđuju kako oni koji se manje boje smrti, te koji smrt više vide kao nastavak života, izvještavaju o većem doživljaju smisla života, čime se lakše mire s njenom neminovnošću.

Kako se oprostiti?

Jedno od najpoznatijih djela o umiranju i smrti je ”Razgovor s umirućima” autorice Elizabeth Kübler-Ross (2007.).

Prije šest godina počela sam učiti o palijativnoj skrbi: bilo mi je ponuđeno vođenje interdisciplinarne supervizijske grupe (medicinskog i drugog osoblja) koji radi s teško bolesnim i umirućima

Ona je utvrdila kako se doživljaj teške bolesti i smrti odvija kroz pet faza: nevjerica i negiranje, osjećaji ljutnje i ogorčenosti koje postupno prelaze u cjenkanje, pogađanje u pokušaju odgađanja suočavanja s neminovnosti smrti i gubitka, nakon čega slijede depresivni osjećaji, beznađe i napokon prihvaćanje, mirenje s neminovnim.

Poznavanje načina suočavanja sa smrti i gubitkom izuzetno je važno za pogođene osobe, i one koji boluju ili im se bliži prirodni kraj, i njihovu okolinu (ovamo ulaze i profesionalci koji se brinu o umirućima). Radi se o složenim procesima za koje je potrebno vrijeme i razumijevanje te podrška okoline (ponekad i stručna pomoć).

Naša iskusna zagovornica palijativne skrbi Renata Marđetko (Narodni list, god. LX, br. 696/697., 2018.) daje sljedeće upute i uočava što je bitno za oboljelu/umiruću osobu: ”Razumijevanjem, ljubaznošću i empatijom prema palijativnom bolesniku možemo biti njegova podrška i kod svih drugih osjećaja koje donose tijek bolesti i suočavanje sa smrtnošću, ovisnost o drugima, kao i posebna vrsta gubitka koju najteže bolesti nose sa sobom, a to je gubitak sebe kao osobe kakva je bila prije bolesti”.

Iskusna i posvećena svome poslu, sestra Nataša Dumbović ističe dostojanstvo na kraju života kao osnovno ljudsko pravo, te savjetuje da je poželjno ispuniti želju umirućega o tome gdje i s kim želi provesti posljednje dane svoga života (ako je to moguće).

Pri tome naglašava možda najvažniji moment u odnosu s umirućima: tek prihvaćanjem vlastite smrtnosti lakše ćemo se nositi s umiranjem svojih bližnjih.

U svemu tome podrška i edukacija o procesu umiranja pomaže objema stranama, te sprečava uzaludno provođenje određenih medicinskih postupaka koji produžuju proces umiranja, patnju umiruće osobe i njene obitelji.

Budući da su nam umiranje i smrt emocionalno teški (ponekad do neprihvaćanja), na različite načine nastojimo umanjiti vlastiti strah od smrti i nelagodu susreta s onima koji pate. Iz tih razloga kod nekih izostaje (stvarno, iskreno) opraštanje s umirućim.

Zbog toga se javljaju osjećaji krivnje, ostaju nezavršeni odnosi, pojavljuju se odgođeni ili patološki oblici tugovanja (osobito kod od ranije teških odnosa). Zbog svega toga mogu nastati različiti psihološki problemi (ponegdje i ozbiljni psihički poremećaji…).

Stoga je važno imati na umu preporuku E. Kübler-Ross: ”Ako stvarno volite tu (umiruću) osobu i želite joj pomoći, budite uz nju kada kraj dođe blizu. Sjedite pored nje, ne morate čak ni razgovarati. Ne morate učiniti ništa, samo budite tu”.

Ovaj savjet primjeren je i za mnoge druge traumatske situacije. Ponekad najviše što možemo učiniti jest svojim prisustvom podržati osobu u patnji.

Proces tugovanja za bliskom osobom traži vremena, ali znamo (kao i kod drugih gubitaka i trauma) kako može pomoći obnavljanju osjećaja smisla, svrhe i usmjerenja u daljnjem životu.

U mojoj situaciji, s mojom dragom sestrom, imale smo gotovo godinu dana za razgovore u različitim fazama dijagnostike, liječenja, oporavka i bolovanja: za razmjenu informacija, sjećanja, odluka i dogovora, osjećaja… Na kraju nam je ostalo da budemo danima zajedno, da se i bez riječi razumijemo, prihvaćajući (na kraju mirno, strpljivo, začudo i bez straha) ono neminovno.

U današnje vrijeme ideala napretka, mladosti, zdravlja i sreće kao imperativa (u zapadnom svijetu), starenje, umiranje i smrt su gotovo tabu teme (do poricanja?). Smrt je sve više premještena u sferu znanosti i medicine, nasuprot prihvaćanju smrti kao neizbježnog dijela života

Sve to unatoč koroni, nemogućnosti i/ili otežanim putovanjima u drugu zemlju.

Nisam sigurna kako bih se nosila sa situacijom da nisam imala priliku učiti i dobiti podršku od iskusnih i stručnih osoba duboko posvećenih dostojanstvenom ispraćaju umirućih te bez podrške moje uže i šire obitelji.

Posebnu i duboku zahvalnost osjećam prema sestrinoj dragocjenoj stručnoj i prijateljskoj socijalnoj mreži, te dvjema osobama koje su mi dnevno pomagale pokazujući začudnu posvećenost i poštivanje bolesnice.

Pandemija i smrt

U okolnostima pandemije i mjera kojima se ona nastoji ograničiti (a vidimo kako se vraća u valovima) posebno je teško nositi se s problemima starenja, bolesti, umiranja, opraštanja…

Veliki broj tugujućih, nemoćnih, bolesnih i umirućih ljudi provode izolirani od obitelji, prijatelja, bliskih ljudi, što otežava njihovu ionako tešku situaciju. Teško je zamisliti kako se osjeća usamljena osoba prepuštena svojoj boli i strahu od smrti.

Među mojim klijentima i profesionalcima kojima pružam podršku kroz superviziju (u protekloj godini dana uglavnom se radilo o kontaktima na daljinu) češća tema su bila iskustva gubitka, tugovanja, nemogućnosti posjete bolesnima i oproštaja s umirućima, nemogućnost odlaska na sahranu i uobičajenih rituala opraštanja i tugovanja, izoliranosti starijih, bolesnih, umirućih…

U posebnom su položaju medicinski i drugi radnici u bolničkim odjelima i ustanovama koje rade po posebnom režimu zbog pandemije, svakodnevno se susrećući s patnjom i smrti.

Pružanje psihološke pomoći radom na daljinu pokazuje kako je u novim okolnostima i pružanje podrške otuđeno, te je trebalo naći nove načine doživljaja osjećaja povezivanja i onda kada nema fizičke prisutnosti, bliskosti.

S obzirom na to da smo često dijelili ista iskustva (pomagači i korisnici), prisjećam je jednog naslova u literaturi o radu s traumatiziranima ratom i torturom: ”Ranjeni iscjelitelj”, koji ukazuje na složenost i važnost stalnog promišljanja vlastite pozicije pomagača.

Što se može preporučiti u vezi opraštanja i tugovanja u uvjetima pandemije i mjera zaštite? Nužni oprez i restrikcije u socijalnim kontaktima čine suočavanje sa smrti i tugovanje puno težim.

– Jedan od osnovnih savjeta kod tugovanja je izbjegavanje povlačenja i potreba razgovora s bliskim osobama, što je sada mnogima nedostupno. Ipak, potrebno je naći načina za kontakte kakvi su mogući (uključujući pomoć telefonskih linija podrške).

– Izolacija čini tugovanje težim. Međutim, povlačenje se ponekad događa i kada je obitelj na okupu zbog složenih i često ambivalentnih osjećaja unutar nje, što može onemogućiti uzajamno davanje podrške.

– Briga o vanjskim događajima vezano uz opću situaciju korone i društva, preplavljenost dnevnim vijestima, neizvjesnost i briga za druge i osjećaj nemoći ometaju proces tugovanja koji traži okretanje sebi i proradu svojih osjećaja. Mnogi gubitkom bliske osobe ostaju bez praktične podrške koju je teško nadomjestiti u doba mjera ograničenja.

Znala sam za tvoj profesionalni, znanstveni i ljudski ugled kao i veliku skromnost. Toliko poštovanja, odanosti i ljubavi prema tebi kojoj sam svjedočila posljednjih mjeseci u Beogradu nenadoknadivo je iskustvo, za mene ponos i neka utjeha. Zbogom

– Odmor i briga o sebi, režim dana, izlazak u prirodu i drugo uobičajeni su i neophodni savjeti u mnogim teškim situacijama. Koliko god to može biti teško, važno je sebe prisiliti na to.

– Dobro je informirati se o mogućim osjećajnim, ali i tjelesnim reakcijama vezanim uz proces tugovanja. Nizat će se lošiji i bolji dani, javljati osjećaji tjeskobe, tuge, straha, ljutnje, krivnje, ali i radosti, lijepih sjećanja ili nove nade… Najbitnije je prihvaćanje vlastitih osjećaja bez prosuđivanja, kao očekivanih i normalnih.

Još se ne vidi kraj pandemije. O zdravstvenim posljedicama neprekidno se uči, rekla bih, u hodu. Iako se načelno od početka upozorava da će imati ozbiljne posljedice i na mentalno zdravlje, sve se više govori i o posljedicama infekcije COVID-19 u smislu psihijatrijskih komplikacija.

Sigurno je da će svijet nakon ovog iskustva u mnogo čemu biti drugačiji u mnogim područjima života.

***

Mojoj sestri, ovako javno:

Sekić moj, neću reći doviđenja.

Hvala našoj baki koja nas je naučila sestrinskoj ljubavi. Ti si mene čuvala posljednjih godina požrtvovno i samozatajno brinući o roditeljima. U tvojoj bolesti bila sam s tobom koliko se god moglo u okolnostima pandemije i koliko je trebalo. Nas dvije smo imale naše dragocjeno vrijeme.

Znala sam za tvoj profesionalni, znanstveni i ljudski ugled kao i veliku skromnost. Toliko poštovanja, odanosti i ljubavi prema tebi kojoj sam svjedočila posljednjih mjeseci u Beogradu nenadoknadivo je iskustvo, za mene ponos i neka utjeha.

Zbogom.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, PREKO PAYPAL-A, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA I PRECIZNE UPUTE KLIKNITE OVDJE.

    •  Problematični dječak: reagirati, ne izbjegavati problem
    •  Ljudi bez maske
    •  Boli me duša: što sve čeka Ukrajince nakon rata?
    •  Posljedice genocida se nose generacijama, na objema stranama
    •  Socijalna (ne)pravda
    •  Kakvo društvo želimo i što možemo učiniti da to postignemo
    •  Dokle god je nasilje izbor, tu nema empatije ni za svoje
    •  Prosvjetom umjesto osvete može se širiti razum, a ne sukob
    •  Kako danas općenito stojimo s povjerenjem u našem društvu
    •  Dragoljub Svilar – strastan, zaigrani stvaralac, Homo ludens

> Svi tekstovi ovog autora