novinarstvo s potpisom
Stihovi Tina Ujevića pojavili su se prvi put u izlozima zagrebačkih knjižara na dan sarajevskog atentata, 28. lipnja 1914. Pred 110 godina bila je to objava stihova ”Mlade hrvatske lirike” i pera poeta matoševskog kruga, mladih Augustina Tina Ujevića (tada 23. godišnjeg mladića, rođenog Vrgorčanina) i Ljube Wiesnera, uz to i Ive Andrića, kasnije velikana književnosti i velikog nobelovca s naših meridijana.
”Ekspresionizam rođen u Germaniji, a i u dijelovima podunavskog i balkanskog svijeta, koji su tu nekako na rubu, nije možda drugo ni htio nego da bude oslobođenje duše”, zapisat će Tin u svojim ”Esejima, kritikama i zapisima” u sklopu antologijskih ”Pet stoljeća hrvatske književnosti” izdane u Zagrebu 1970. godine.
Po punoljetstvu izdaje Ujević prvu pjesmu, osamostaljenjem od Matoša spreman i na polemiku s učiteljem. Uz studij filozofije, hrvatskog jezika i klasične filologije upisan 1909. godine brižno njeguje interes za jezik, misaono promišljanje i široke meridijane, geografske i filozofske (od bogumila, do hinduističke i perzijske tradicije).
Bogatstvo je njegovih misli u esejima, raspravama, feljtonima i duhovitim polemikama Ono po čemu ostaje prepoznatljiv i u internacionalnim okvirima, njegova je lirika.
Pita tako pjesnik i propituje, ponekad odgovara, ponekad promišljanje nudi čitaocu, ostavljajući mu vjeru u nadu. Bogatstvo stiha u zbirci ”Kolajna” (1920.) i ”Lelek srebra” (1924.), svjetlo dana vidjelo je u Beogradu, obje zbirke izdaje po iskustvu doživljaja umjetnički uzbudljivog i inspirativnog Pariza.
”Oslobođenje duše” za mene, studenticu, osamdesetih godina bilo je proći kultnom zagrebačkom Masarykovom ulicom, znajući da uvijek može se svratiti i u ”Blato”, na uglu s Gundulićevom, ugrijati i dušu i okrijepiti tijelo u ambijentu domaće atmosfere drage mi, fine gradske kavane poetskog ”šmeka” i tradicije kod Tina; uz tople lignje, najfiniju blitvu i čašu vina, lijepu riječ i ugodan ambijent.
I njega, pjesnika, koji na nas motri glavom, i šeširom. U velikom formatu fotografije u kutu pored vrata, u prostoru kavane sveprisutan bard.
U ”njegovoj” kavani, u mislima nas, koji smo voljeli i volimo i danas njegovu poeziju, i znali smo se godinama, posebno se pamte datumi i okupljanja uz njegov rođendan (5. srpnja) i poetska druženja ”pod palicom” Gorana Matovića u sklopu ”Sjećanja na Tina” od 1975. Godine.
Ni građanska inicijativa za spas kultnog mjesta ”Blata” (ili ”Tip-Topa”) nije urodila plodom te je sjete na dane uz Tinov rođendan (koji prolazi i ovih dana) izgovoreni stihovi uz gitaru, nezaboravni trenuci druženja, zamijenjen trenucima nedostajanja, koji me u prolascima Masarykovom, u 2024. godini, ispunjavaju tugom i mišlju da možda nekoj inicijativi povratka Tina kući dođe vrijeme.
Priča ide i dalje: seže do očevih sjećanja u 50-ih godina prošlog stoljeća kada je na relaciji Masarykova-Gundulićeva uz kavanu ”Blato” znao Tina, zaklonjenog velikim šeširom, zamišljenog, u kutu, ponekad viđati moj otac. Svestranog, angažiranog studenta, aktivnog na Sveučilištu u nizu studentskih inicijativa, nije zaobišla ni organizacija prigodnih programa za studente te ga je svugdje bilo.
Tih godina, objavljujući ”Žedan kamen na studencu” 1954. godine Tin je potvrdio svoje mjesto hrvatskog pjesničkog barda.
Uz starenje, razmišljanje o starenju, slabljenju sposobnosti i osamljenosti, nezaboravni su i posebno, vizionarsko značenje sadrže stihovi Tina Ujevića satkani u ”Božjoj jadikovki” objavljeni davne 1917. godine: ”Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad! I biti slab i nemoćan, i sam bez igdje ikoga i sam bez igdje ikoga, i nemiran, i očajan.”
Misli o samoći, slabosti, nemoći, posebno obilježavaju današnji tempo života, otuđenja i gubitka empatije i brige za drugoga.
I nakon svoje smrti, 1955., a od tada je puno ljeta, s iste slike kao da je veliki pjesnik i mislilac nastavio na nas budno gledati i motriti na balkansko i podunavsko okruženje.
Imao bi mnogo toga za reći i spjevati. No, kao da je odlučio ostati nijem. Nijem je ostao veliki pjesnik, esejista, prevodilac i boem sa zagrebačkih, pariških, beogradskih, sarajevskih, riječkih i splitskih adresa i na činjenicu da za života nije dobio nijedno književno priznanje.
No neki novi pjesnici, nakon što velikana više nema, primaju priznanje nazvanog njegovim imenom.
Evo je, tako, u Vrgorcu dodijeljena posljednja nagrada ”Tin Ujević”. Osvojio ju je, donosi vijest ”Dubrovački vjesnik”, naš ugledni pjesnik, književnik i stomatolog iz Župe dubrovačke Stanko Krnjić. Stočanin.
Njegova zbirka poezije ”Krljušti” prvo je ušla u uži izbor stručnog povjerenstva Društva hrvatskih književnika među 63 prijavljene knjige, a potom je i proglašena najboljom među 9 odabranih.
Uz obljetnice rođenja Tina Ujevića izdaše tako serije maraka u Hrvatskoj, u Srbiji, potom se zaredaše i brojne ulice koje nazivaju njegovim imenom; preko 120 ih je u Hrvatskoj, čini se šest u Srbiji, grade se spomenici pjesniku boemu, uvijek je teže priznanje odati veličini za života.
Neki novi pjesnici, kao i neki novi šetači i studenti, prolaze ovih dana i Varšavskom ulicom u centru Zagreba. Na njih pogled upućuje 3.5m visoki brončani spomenik Tinu, Vucin rad, postavljen uz obilježavanje rođendana pjesnika 1991. godine.
Neki novi putnici putuju i autoputom prema jugu, ili starom magistralom, i pitanje je znaju li kako je lijepo odmoriti skretanjem bar načas, u Vrgorac, u tursku kulu u Tinovu kuću, i u hladu, uz okrjepu, u putu na jug uputiti misao velikom a skromnom čovjeku, pjesničkom bitniku sinonimu boemu i vrhunskom hrvatskom pjesniku o kojem ode pišu i strani kritičari.
U svojim odlascima na jug i putem vlastitih korijena, u mislima uvijek na pokojnog oca, uz nas i Tin i stihovi ”Odlaska”: ”U slutnji, u čežnji daljine, u srcu, u dahu planine, planine. Malena mjesta srca moga, spomenak Brača, Imotskoga. I blijesak slavna šestopera, i miris (miris) kalopera. Tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem; da čujem one stare basne, da mlijeko plave bajke saspem; da više ne znam za sebe sama, ni dima bola u maglama.”
Ni Ženu nije pjesnik zaboravio: u pjesničkoj zbirci ”Kolajni” trubadurski pjeva i njoj. U ”Desetogodišnjici vlažnoga humka” bavi se dalekim povijesnim i zemljopisnim mjestima; Teheranom, nordijskim prostorima, Kartagom, potvrđuje širinu interesa, znanja i zova erudite i eklektika.
Surove 2012. godine potpisom na dokument prijenosa vlasništva zatvaraju se vrata kultnog Tinovog mjesta ”Tip-Topa” (ranije ”Blato”) nakon čega je kultna pjesnička oaza u Masarykovoj zatvorena i nestaje u dimu svakodnevne zagrebačke rutine pretvorbi i preimenovanja.
Zagrebačka adresa koja je trebala biti pretvorena u zaštićeno kulturno dobro, ne ”steak-house”, riječju-tuđicom zabit će križ na lokaciju poznatu po duhu filologa, znalca hrvatskog jezika i lijepe riječi i majstora stiha – Augustina Tina Ujevića.
Svima nama, svjesnima koliko je važno njegovanje kulturnog dobra, pjesničke tradicije i umjetnosti, atmosfere boeme kojom se Pariz, Beč i London, Venecija i ini ponose, zagrebačka uprava nije odgovorila razumijevanjem za održanje tradicije i spasa pjesničkog okupljališta, već joj zabiše nož u srce.
”Blato” d.o.o. koje je desetljećima održavalo ovaj lokal, izbjeglo je tom prilikom dati izjavu. Pod nazivom ”Zatvara se Blato! Novi gazda na kultnoj adresi” novine su popratile komentarom o najmu od 20 000 kuna i spomeničkoj renti uz neisplativost rada lokala u uvjetima visokih gradskih nameta i gradske(vlasničke) nezainteresiranosti da se zahtjev sretnije riješi. Steak – bar u nastavku na portalima bilježi pretežno loše ocjene.
Prolaskom kroz Masarykovu danas osjetim fizičku bol uz pogled na ”steak-house” koji ničim nije opravdao razlog zbog kojeg je pred 12 godina potpisana odluka o pretvorbi zagrebačkog kultnog, prepoznatljivog ugostiteljsko-umjetničkog-pjesničkog mjesta, uz koji je trebalo postaviti spomen ploču vrhunskom hrvatskom pjesniku, izboriti dotaciju gradske podrške, osmisliti projekte dovoljno atraktivne da privuku sredstva pripadajućih fondova kulture, domaćih i inozemnih, a ne bude zamijenjen (bezličnim) modernim lokalom kakvih je na izvoz i ne odišu prepoznatljivošću.
Nisam odoljela jednom i u prolasku uđoh da po navici potražim Tina: i slika bila je tamo mada se najavljivalo da će po zatvaranju Tip-Topa: ona svoje mjesto naći u Muzeju na Korčuli. I na slici kao Tin da se pita.
Samo i da je stihove ”Svakodnevne jadikovke” Ujević napisao, evo razloga da gradska vlast preispita odluku i obustavi visoku rentu na lokal i smanji zahtjev za davanjima onima koji bi tada možda našli načina da u lokal se vrate i vrate Tina Zagrebu, svima nama kojima nedostaje nešto što predstavlja istinsko obilježje Zagreba.
Vratili mjesto poeti, bardu, kao i sva naša prepoznatljiva mjesta, od ”Kavkaza”, ”Zvečke” do ”Tip Topa” (”Blata”) i koje bismo trebali ljubomorno čuvati i sačuvati kao i ostali pametni, i ponosni na svoje, i kavane i umjetnike.
MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.