Dorta Jagić: jezika glas

Prošle zime, u Varšavi, netko me je pred književnu večer pitao poznajem li Dortu Jagić, jesam li čitao njezine pjesme? Iznenadio sam se, znaju pitati za Andrića, Davida Albaharija, Selimovića, Kusturicu, Hemona, Kiša, ali Dortino se neobično ime – samo po sebi pjesnička kreacija, očinski neologizam, milošta – baš čudno uvuklo među zidove podrumskoga kluba kao da je izgovoreno prvi put.

 

Zbog nečega što ću kasnije ispričati bilo mi je drago odgovoriti, mnogo draže nego ponovo govoriti o onima za koje se često pita. Tada sam prvi put čuo za bijenalnu nagradu međunarodnoga pjesničkog festivala u Gdanjsku, koja u reklamnome engleskom ima naziv ‘‘The European Poet of Freedom”. Nastala kao inteligentan i kreativan izraz frustracije ‘‘neprevodivošću” poezije na druge jezike i njezinom marginalizacijom u europskome književnom svijetu, pjesnici se nominiraju po vrlo temeljito postavljenoj proceduri, u suočavanjima prevoditelja, i iz sedam izabranih europskih zemalja.

Nekoga se, osim Dorte, ova (njena) nagrada, ipak, tiče. Netko ju je doživio kao vlastitu čast, kao kompliment koji mu nenadano stiže iz Gdanjska. Recimo, čitatelj njezinih knjiga

 

Nagrada se dodjeljuje bijenalno, a to što se među sedam promatranih, čitanih i prevođenih našla i Hrvatska, ne znači ama baš ništa. Ali to što je 2013., kao predstavnica živoga hrvatskog pjesništva nominirana Dorta Jagić, znači već jako mnogo. Više nego bilo koja hrvatska pjesnička nagrada, jer su je izabrali oni koji nemaju baš nikakav odnos prema socijalnoj dinamici hrvatske književnosti, ali imaju odnos prema golom tekstu, prema poeziji, njezinom jeziku i smislu.

 

Nakon što je Dorta Jagić na osnovu ogledno prevedenih pjesama nominirana, njezina prevoditeljica Małgorzata Wierzbicka je, u skladu s propozicijama, prevela cijelu knjigu ‘‘Kauč na trgu” i onda je, u konkurenciji ostalih šest nominiranih pjesnika i njihovih knjiga, sedmeročlani žiri dodijelio nagradu hrvatskoj pjesnikinji. U tom žiriju su, recimo, bili pisac, esejist i osnivač Fundacije Pogranicze te jedna od kultnih figura poljske tranzicije u slobodu Krzysztof Czyżewski, veteran ilegalnog pokreta iz vremena ratnog stanja, europski poznati i u Hrvatskoj prevođeni romanopisac Pawel Huelle te Agnieszka Holland, filmska redateljica i jedan od živih klasika europskoga filma…

 

I onda, čemu ovo nabrajanje i kićenje velikih imena, objašnjavanje propozicija jedne književne nagrade, spominjanje procedure? Ničemu, tek da se kaže kako je Dorta Jagić dobila jednu vrlo ozbiljnu europsku književnu nagradu.

Svaki takav, dakle, čitatelj imao je neki dan ozbiljnoga razloga biti počašćen kad ga je zapljusnulo more, Sjeverno more, poljskih sajtova s viješću da je Dorta Jagićeva osvojila nagradu. To što je pjesnikinja Chorwatka šugav je razlog sreći

 

Ali za razliku od prvaka u športu i gombalaštvu, u trku, skoku ili šaketanju koji pobjeđuju u ime svih nas, razgaraju nacionalni duh i potiču odlučnost da za Hrvatsku i krvcu svoju i život damo, pjesnikinja je nagradu zaslužila sama. Dobila ju je u svoje i u ničije više ime. Treba li netko biti na nju ponosan? Ne.

 

Je li nagrada u Gdanjsku način da se o Dorti Jagić nešto sazna u Hrvatskoj, da ju se smatra važnom književnicom, uglednom građankom koju ćemo od sele pozivati na svoje svečanosti? Nipošto. Sve bi to bilo uvredljivo po pjesnikinju, čiju nijednu knjigu niste čitali, nijednu njezinu pjesmu ne znate. I više bi na nju mogla biti ponosna ili bi je mogla smatrati svojom gospođa Agnieszka Holland, nego nešto manje od četiri i pol milijuna vas. Kojih nas? Dobro vi znate kojih vas.

 

Ali nekoga se, osim Dorte, ova nagrada, ipak, tiče. Netko ju je doživio kao vlastitu čast, kao kompliment koji mu nenadano stiže iz Gdanjska. Recimo, čitatelj njezinih knjiga, onaj koji sad, evo, može okrenuti glavu prema polici i među stotinama hrbata u trećem redu odozgor prepoznati tanjušan, skoro nevidljiv i već stari naslov polomljene kičme ‘‘Tamagotchi mi je umro na rukama” i može parafrazirati barem jedan Dortin stih, recimo: “u svakom nespašenom čovjeku živi barem jedno sivo čudovište”, svaki takav, dakle, čitatelj imao je neki dan ozbiljnoga razloga biti počašćen kad ga je zapljusnulo more, Sjeverno more, poljskih sajtova s viješću da je Dorta Jagićeva osvojila nagradu.

Veličina jezika mjeri se poezijom, mjeri se romanima i pripovijetkama, veličina jezika mjeri se isključivo književnošću. Albanski bi, tako, bio mali jezik e da nije Ismaila Kadarea, koji albanski čini većim od mnogih europskih jezika. Ili madžarski, najusamljeniji jezik u Europi koji se ne razumije ni s jednim drugim, ujedno je i jedan od najvećih europskih jezika. Neka se ne iznenadi nitko: u Europi madžarski je danas veći od engleskog

 

To što je pjesnikinja Chorwatka šugav je razlog sreći, ali to što je pjesme pisala na ovome jeziku, na kojemu o njoj mislimo i razgovaramo, mi koji smo te pjesme čitali, ozbiljan je kompliment.

 

Veličina nekoga jezika ne mjeri se njegovom frekventnošću, to jest brojem živih i aktivnih govornika. Veličina jezika mjeri se poezijom, mjeri se romanima i pripovijetkama, veličina jezika mjeri se isključivo književnošću. Albanski bi, tako, bio mali jezik e da nije Ismaila Kadarea, koji albanski čini većim od mnogih europskih jezika. Ili madžarski, najusamljeniji jezik u Europi, koji se ne razumije ni s jednim drugim, ujedno je i jedan od najvećih europskih jezika. Neka se ne iznenadi nitko: u Europi madžarski je danas veći od engleskog.

 

Ili, na primjer, norveški, švedski, danski? Koliko su veliki ti jezici? I koliki bi bio srpskohrvatski, da nije bilo Ive Andrića ili Danila Kiša? Obojica su svoj jezik zvali tako i smatrali ga tolikim, a danas ih svatko tko ne želi prihvatiti njihovo ime i sadržaj jezika s razumijevanjem može čitati samo u prijevodu na, recimo, madžarski, turski, hebrejski…

 

S Dortom Jagić hrvatski jezik malo je veći, širi i mudriji od današnje Hrvatske, što služi na čast, kompliment je, svim Dortinim čitateljima. Njima je neki dan iz Gdanjska stigla potvrda da je tako.

Koliki bi bio srpskohrvatski da nije bilo Ive Andrića ili Danila Kiša? Obojica su svoj jezik zvali tako i smatrali ga tolikim, a danas ih svatko tko ne želi prihvatiti njihovo ime i sadržaj jezika s razumijevanjem može čitati samo u prijevodu na, recimo, madžarski, turski, hebrejski…

 

Dorta Jagić rođena je u Sinju 1974. Piše i kratke priče ili kratke prozne komade, a lani joj je, oko Interlibera, objavljen ‘‘Mali rječnik biblijskih žena”. Izdavač su Mala zvona, tako da ni vijest o tome nije mogla biti dana na velika zvona. A riječ je o jednoj od onih tako rijetkih knjiga, rječnika, leksikona, imenika, atlasa koje iz erudicije uspijevaju derivirati – sitnice.

 

Takva sitna erudicija mnogo je rjeđa, pa samim tim i dragocjenija, neobičnija od one krupne, gromoglasne i raskošne, jer zašto bi čovjek od nečega što je po definiciji veliko i kabasto i do čega je teško doći, a takva je svaka erudicija, velika, kabasta i teško se stekne, stvarao nešto sitno, a ljupko? Pored svega drugog, za takav je postupak nužna ozbiljna samokontrola. Pisci koji imaju samokontrolu, oni su još jedna rijetka vrsta.

 

Pišući o svojim ženama, njih tek stotinjak, Dorta Jagić ne iznevjerava sveti tekst, ona doista slijedi ono što u Bibliji piše, ali upisujući slojeve kojih u Bibliji nema, jer se obično tiču onoga što se događalo nakon Biblije. Ali ono što je u ovoj knjizi najuzbudljivije jest poigravanje metaforikom i opisima likova u Svetome pismu i sjajno unošenje vlastite metaforike, kao neke vrste tekstualnog zrcala. I sve to tako nekako bezazleno, lako, sitno… Na kraju, pročitavši knjigu, čitatelj pojma nema je li autorica uopće religiozna. Može biti da jeste, može biti da nije. A zašto vas to zanima?

 

Prije nekoliko dana u Gdanjsku, hrvatski jezik imao je Dortu Jagić. I najednom to više nije bio jezik uvreda, psovki i protjerivanja, nego je, onako lijep i sređen, imao svoju poeziju, svoje mjesto i svoj glas. Takva se čuda zbivaju u Bibliji.

 

(Prenosimo s autorova portala)

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora