Drago Pilsel: Kršćanin sam na ljevici

(Opaska uredništva: U dogovoru s novinarom Damirom Pilićem prenosimo intervju Drage Pilsela koji je objavljen u Slobodnoj Dalmaciji u subotu 15. studenog 2025. a koji je imao puni naslov: ”Bio sam filoustaša, a sad sam kršćanin na ljevici”).

Hrvatski teolog, novinar i aktivist Drago Pilsel prošlog je tjedna u Splitu predstavio novo izdanje svog ”Argentinskog romana”, u kojem opisuje vlastito odrastanje u miljeu ustaške emigracije u Argentini, kao i svoju metamorfozu od filoustaše do antifašista. Dan uoči promocije maskirani torcidaši napali su srpske folkloraše u Splitu – uzvikujući pritom ustaški pozdrav ”Za dom spremni” – a četiri dana nakon promocije Torcida je na Rivi održala prosvjed u slavu nasilnika. Time je ”Argentinski roman” dodatno dobio na aktualnosti.

Htjeli smo razgovor započeti pitanjem kako iz Zagreba gledate na ovo splitsko nasilje prema srpskoj manjini. Međutim, vi ste prošlog tjedna boravili u Splitu te ste na dan Torcidina prosvjeda i sami imali neugodnosti na Rivi. Možete li nam to ispričati?

Vraćao sam se s liturgije s prijateljem, pravoslavcem, i blizu Bobisa, na Prokurativama, vidim dva čovjeka koji idu prema nama. Jedan od njih je viknuo, govorim po sjećanju: ”Vidi ovo četničko govno, došao nas je špijunirati da kaže koliko nas se okupilo na Rivi.” Blizu je bio kordon interventne policije pa su ostali samo na uvredama i dobacivanjima.

Kažete da su vam dobacivali da ste četnik. Budući da ste u Argentini odrasli u ustaškom miljeu, da je Ante Pavelić bio kućni prijatelj vaše obitelji i da je vaš mlađi brat Branko kao hrvatski vojnik poginuo u Domovinskom ratu, a i sami ste 1991. i 1992. bili u Hrvatskoj vojsci, kako doživljavate takva dobacivanja?

Glupa su mi, ali razmišljam da fotokopiram potvrdu koju mi je dao brigadir Ante Kotromanović o stažu u borbenom sektoru HV-a i da to pokažem ovim velikim Hrvatima koji bi sa mnom raspravljali na ulicama i trgovima. Ili da nosim fotokopiju predgovora kojeg sam napisao za knjigu ”Čovjek i rat” pokojnog generala Ive Jelića, osnivača i prvog zapovjednika 4. Brigade, a koji mi je bio prijatelj. Možda ne bi bilo od koristi, ali bih ja to nosio kao svojevrsna odlikovanja.

Zadnjih desetak dana u Hrvatskoj se dogodio niz napada na srpske kulturne događaje. Tko je, po vama, najodgovorniji za takvo stanje? Slažete li se s tezom da je Thompsonovim koncertom na Hipodromu neoustaški duh pušten iz boce i da su sva ova zbivanja posljedica toga?

Svakako, da, slažem se time, ali i s prof. Šiberom koji je prošle subote u vašim novinama podsjetio na postavljanje HOS-ove ploče u Jasenovcu 2016. godine. Ipak, ja ovo pedantno pratim i arhiviram, i znam za mnoge druge prilike kada se hranilo neoustaštvo. U zadarskom ekstremno desnom ”Hrvatskom tjedniku” od 28. siječnja 2016. Igor Vukić je napisao tri stranice teksta kojem je sažetak grafički izdvojen u okvir i glasi: ”Smirena rasprava i daljnja istraživanja pokazat će da NDH i ZAVNOH u izvorišnim osnovama Ustava trebaju zamijeniti mjesto. U rečenici koja bi mogla glasiti da se, među ostalim, povijesno pravo hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost očitovalo: u razdoblju Drugoga svjetskog rata u proglašenju Nezavisne Države Hrvatske, nasuprot ZAVNOH-u, ili još jednostavnije: u Ustavu ZAVNOH uopće ne treba ni spominjati.”

Stjecajem biografskih okolnosti, vi ste ekspert za pitanje neoustaškog duha. U ”Argentinskom romanu” navodite da je vaš hrvatski radikalizam u mladosti bio ”posljedica neoustaške indoktrinacije”. Osim što ste spavali pod Poglavnikovom slikom, kako je izgledala ta indoktrinacija?

Moj pokojni otac mi je pripovijedao o predavanjima koja su on i njegovi prijatelji slušali u Buenos Airesu direktno od Poglavnika. Ja sam rođen nakon Pavelićeve smrti pa sam slična predavanja slušao i shodnu literaturu čitao od Pavelićevih nešto mlađih suvremenika pristiglih u Argentinu. Dopunu sam imao prilike slušati u hrvatskom domu u São Paulu, u Brazilu, gdje sam živio 1985., ali tada sam već počeo ozbiljnije shvaćati koliko je ta ustaška priča na staklenim nogama.

Ipak potpunu deustašizaciju sam proveo kao član HHO-a, 1993. godine, jer sam imao prilike razgovarati i prijateljevati s važnim ljudima kao što su bili Miko Tripalo, novinar Božo Novak, odvjetnik Slobodan Budak, fra Bono Zvonimir Šagi…, ali i s drugima koji nisu bili u Odboru, poput akademika Ivana Supeka, Vlade Gotovca, Slavka Goldsteina, don Ivana Grubišića… Elem, bilo mi je mirno iskustvo sve to slušati u Argentini, ali je zato moje konačno buđenje bilo iznimno bolno. Osobito kada sam izvještavao o ratnim zločinima nakon ”Oluje” i kada sam bio u prilici neke srpske žrtve s kolegama iz HHO-a i sahraniti. 

Počinju li društvene prilike u Hrvatskoj nalikovati okolnostima vašeg odrastanja u Argentini?

I da i ne. Da zbog intenziteta doživljaja, ali ne po masovnosti. Ipak smo mi u Argentini bili puno manja grupa. Najveći sam broj Hrvata na okupu vidio u listopadu 1986. kada nas je pohodio pokojni kardinal Franjo Kuharić, možda pet tisuća ljudi se tada okupilo u katedrali u Buenos Airesu. Mala digresija: on mi je tada posvetio jednu manju knjigu sa spisima svetog Franje Asiškoga i poručio ovako: ”Dragi Drago, gdje je tama, donesi svjetlo!” Toga se pokušavam držati, koliko mogu i znam.

Djed vam je bio Pavelićev bliski prijatelj, a vaš otac Adolf bio je Poglavnikov tjelohranitelj. A vi iz rodne Argentine u Hrvatsku dolazite 1989., baš u predvečerje demokratskih promjena. Jeste li svjesni da ste s takvom obiteljskom biografijom mogli biti jedan od lidera hrvatske desnice? Bude li vam ponekad žao što ste javnim odustajanjem od ustaške ideologije propustili tu priliku?

Bilo mi je ponuđeno da ostanem u HV-u. Da je tako bilo, možda bih imao jaku poziciju. Ili da sam ušao u HDZ… Vidite koliko je daleko dogurao moj drug tamburaš iz Argentine Davor Ivo Stier, pak si ja umišljam da sam verziraniji, načitaniji i okretniji od njega. Elem, nije mi žao što nisam u HDZ-u. Izdao bih sebe, svoje profesore novinarstva i teologije da sam postao ili bolje rečeno ostao nacionalistom. Ja sam kršćanin na ljevici i sasvim se komotno krećem. Što ne znači da mi je život lagan. Nije.

Umjesto da budete vođa desnice, vi početkom 90-ih sudjelujete u osnivanju Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) i postajete borac za ljudska prava, štiteći one koje je desnica proganjala. Kako su tu preobrazbu doživjeli članovi vaše obitelji, rodbina i prijatelji?

Mami je bilo najteže. Pogotovo slušati nedjeljom nakon mise idiotska prozivanja zbog mojih aktivnosti i članaka. Prijatelje Hrvate iz Argentine sam, nažalost, gotovo u potpunosti izgubio. Žalim što još uvijek slave 10. travnja i što misle da je NDH nešto najbolje što nam se kao naciji dogodilo. Brata sam izgubio u listopadu 1991. godine. Imam još sestru, ali ona se u potpunosti udomaćila u Patagoniji. Ipak sam ovdje dobio nevjerojatno dobre prijatelje i poznanike. Čast mi je predvoditi pedesetak vrhunskih intelektualaca kao glavni urednik portala Autograf te imati u kući, sa suprugom, kružok koji je nekako nastavak onog kružoka koji sam moderirao na Svetom Duhu u Zagrebu kod Porfirija. 

I na promociji ”Argentinskog romana” u Splitu govorili ste o svom prijateljstvu s Porfirijem, spomenuvši da se ipak ne slažete sa svim njegovim potezima. Što zamjerate srpskom patrijarhu?

Imam priliku s njime i dalje govoriti privatno, kao prijatelj prijatelju, ali što smo objavili to mogu i javno kazati: njegov nastup kod predsjednika Putina mnoge je razočarao, pa i povrijedio. 

U knjizi kažete da je ključni trenutak vaše metamorfoze iz ustaše u antifašista bio kad vam je 1978. godine, kao 16- godišnjaku, argentinski svećenik postavio sudbonosno pitanje: ”Drago, dokad ćeš radnim danom glumiti argentinskog borca protiv diktature i biti aktivist za ljudska prava, a vikendom se ponašati kao hrvatski fašist?” Što bi s vama bilo da vam tada nije postavljeno to pitanje?

Ki bi da bi…? Ha, ha. Pojma nemam, ali sam do neba zahvalan tom isusovcu, pa ocu Bergogliu, naime pokojnom papi Franji, jer su me ti isusovci izvukli na pošten put, put evanđeoskog bratstva svih stvorenja i poštivanja sirotinje i obespravljenih, gdje god da su i kako god da se zovu.

Tehnički, ustaša nisam bio niti sam mogao biti, ali filoustaša sam itekako bio. Žao mi je žrtava ustaša. Osjećam neko kozmičko bratstvo s ubijenim Srbima, Židovima, Romima, Hrvatima i drugima za doba NDH. Užasavam se mogućnosti da bih, da je život bio drugačiji, mogao postati čovjek koji ne suosjeća s obiteljima žrtava. Ali, pazite, zbog toga što imam brata nestalog hrvatskog branitelja, isto tako snažno mislim i molim za žrtve Ovčare i drugih stratišta novijih ratova. 

Pretpostavljam da vaša ideološka metamorfoza nije nastupila odmah nakon tog svećenikovog pitanja. Koliko je godina trajala?

Prvo veliko buđenje je bilo tijekom i nakon rata s Englezima 1982. na Falklandskim otocima, koje mi Argentinci zovemo Islas Malvinas. Tada sam „otkrio” moj latinoamerički identitet jer sam se prebacio na studij novinarstva. Bilo je više tih ”buđenja”. Mislim da sam skroz progledao nakon što smo u veljači 1996. u selu Komić blizu Udbine sahranjivali kostur Save Lavrnić, 92-godišnje srpske žrtve post-Olujnih događaja. Ja sam plakao i bio silno potresen, te su mi suze otvorile oči do kraja. 

Može li se i Hrvatska transformirati pa da u potpunosti odbaci endehazijsko nasljeđe i postane antifašistička zemlja u punini, a ne samo po preambuli Ustava?

Trebalo bi biti moguće da HDZ složi drugačiju većinu. Bez ekstremista. Da desnica evoluira. Trebalo bi biti moguće da Hrvatska biskupska konferencija iznjedri jedan cjeloviti pokajnički dokument o držanju Crkve u doba NDH i svakako bi trebalo izvući iz zaborava sve one svećenike, sveštenike i hodže koji su bili u partizanskim redovima. Inače, kako piše jedan moj prijatelj, katolički svećenik, trebamo biskupe koji će danas izgovoriti jednostavne, nekrivotvorive rečenice: ”Mržnja je grijeh. ‘Za dom spremni’ nije kršćanska molitva. Uznemiravati i napadati djecu jer su Srbi – to je sramota i zlo.” A trebalo bi nam drugačije školstvo… I drugačija opozicija. Ova griješi u mnogo čemu pa i u tome što ne želi uspostaviti dijalog s mnogim kršćanima u našoj zemlji kojima je dosta nacionalizma, korupcije i siromaštva. 

Treba li Hrvatska potpuno zabraniti ustaški pozdrav ”Za dom spremni”?

Baš kao što je u Njemačkoj kažnjivo izvikivati ”Sieg Heil” ili ”Heil Hitler”. 

Što je za vas osobno značio posjet Titovom grobu u Beogradu, o čemu pišete već na prvoj stranici ”Argentinskog romana”?

Bio sam tamo samo jednom, najviše iz znatiželje. Ali sam kasnije razmišljao i tako je krenuo ”Argentinski roman”, sâm iz sebe, napisao sam ga za osam dana. Sada, kada smo radili drugo, prošireno i revidirano izdanje, rudarili smo, naravno, duže, moja urednica i ja. Pišući knjigu shvatio sam da sam bio izmanipulirana budala, naveden da Tita mrzim najviše u životu, tamo u Argentini. 

Što danas mislite o Titu, Jugoslaviji i komunizmu?

Otprilike mislim, premda imamo drugačija iskustva, kao i pokojni Slavko Goldstein. Da je Tito ogromna povijesna figura, skoro pa uz bok Churchilla, na primjer, ali da mu se ne smiju gledati kroz prste one gadne, najgadnije godine našeg komunizma, nakon svibnja 1945. Moja majka je izgubila strica: mlađeg brata mog djeda Eriha Pavlineca je OZNA uhitila i ubila u lipnju 1945. u Zagrebu. Bio je konobar, apolitičan. Ne poznajemo mu grob. Mama je 1952. godine, vraćajući se iz škole, našla sve svoje stvari na ulici jer ih je deložirala komunistička vlast. Sva ta ubojstva, sve te jame, osobito ona ubijanja na teritoriju Slovenije, pa Goli Otok, pa politička ubojstva i politički zatvorenici… Razumijem prezir mnogih, pa i katoličke hijerarhije i svećenstva prema Jugoslaviji.

Mogu ponoviti dojmove iz knjiga ili iskazati ono kratko moje iskustvo u SFRJ s obzirom na to da sam ovamo stigao u svibnju 1989. godine. Međutim, upoznao sam i prijateljevao s Jugoslavenima koji su mi dali realnu sliku Jugoslavije, poput Predraga Matvejevića ili Budimira Lončara. Tako da je moje mišljenje podijeljeno i priznajem sve dobre strane Jugoslavije, osobito na području kulture, zdravstva i stanovanja. 

Kao teolog, dolazite iz latinskoameričke tradicije teologije oslobođenja, koja je politički bitno ljevija od dominantnih teoloških struja u Europi, pogotovo u Hrvatskoj. Niste baš ni neki miljenik ”Kaptola”. Kako gledate na političko djelovanje Katoličke crkve u Hrvatskoj?

Gledam tako što ću, ako me zdravlje posluži, doktorsku disertaciju na kojoj radim, inspiriran sociologom religije i velikim kršćaninom i mirotvorcem Željkom Mardešićem, iskoristiti da još jednom, možda glasnije, pitam gdje su crkveni glasovi kad treba govoriti o realnim ranama naroda: demografiji i egzodusu, zdravstvu koje ne funkcionira, pravosuđu koje ne djeluje, javnoj nabavi koja se napuhuje, nepotizmu koji izjeda povjerenje, korupciji koja je ušla u sve pore života, umirovljenicima koji žive u siromaštvu i bijedi, migrantima koji nemaju osnovnih ljudskih prava? 

Naš veliki emigrantski pjesnik Boris Maruna, ustaški sin poput vas, u jednoj je pjesmi napisao da mu ”Hrvati idu na jetra”. Kakvi ste vi s Hrvatima?

Priznajem, s manjinom koja nas muči često sam na ”pas mater”, ali s golemom većinom sam OK. Pomalo razočaran što ta većina šuti i dopušta glasnoj manjini da nam se država pretvori u cirkus, ali uvjeren sam da smo sposoban narod, s mnogo talenata, u prekrasnoj zemlji koja traži, kako nas je učio papa Franjo i ponavlja papa Lav, ekološko obraćenje. To nije prolazni ”zeleni” trend; to je promjena života i srca kako bismo se brinuli za stvorenja i težili pravdi.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Rat je omogućio da Netanyahu odgodi odlazak u zatvor
    •  Ivo Jelić: In memoriam – Domovinski je rat bio i građanski rat
    •  SFRJ i druge vražje sile
    •  Hrvat ste? Čitajte Krležu!
    •  Psihoanaliza Savske 66
    •  Imali smo građanski rat
    •  Tako je govorio Stipe Šuvar
    •  Boris Dežulović: ‘‘Jebe nas zapravo to svjetlo na kraju tunela“

> Svi tekstovi ovog autora