Društvo blagostanja i javno pamćenje (2)

Čini se da je ukinućem ideologija nestala prilika jasnog izbora vizija kako poboljšati stvarnost i stoga se događa neka medijevalizacija svijeta.

Stvaranje zapravo nekolicine koji vladaju svekolilikim novcem i moći svijeta, odumiranje srednje klase u svojevrsni prekarijat i porast krajnjeg siromaštva, nisu procesi koji će neometano teći.

Kao čovječanstvo smo po prvi puta pred višestrukim i dijaboličnim izborom vrsta nestanka. Geopolitička nas situacija može lakše nego ikad odvesti u nuklearnu katastrofu, a samo nešto polakše, duže, monstruozno i bizarno zvuče scenariji nestanka čovječanstva u nekontroliranom razvoju umjetne inteligencije i nekoj nad-orvelijanskoj postupnoj prevlasti robota i kiborga.

Ako su sva dosadašnja pozitivna nastojanja čovječanstva bila pokušaj  stvaranja boljeg, produhovljenog i plemenitog čovjeka, onda onda su inteligentni roboti ili možda doista kiborzi baš najružniji kraj tog nepisanog, neprogramatkog, a ipak puzećeg eugeničkog projekta.

Sad, kad znamo više nego ikad, manje smo no i ikad sigurni tko će biti stvarni vladar te Kule znanosti koju smo gradili tisućama godina.

Znanost nikad nije odlučivala o svojoj sudbini. Muzeji i ostale memorijske institucije su odvijek bila jedna od najboljih zamisli čovječanstva: njihov cilj je bio da duhovnom alkemijom iz znanja budu vazda sposobni izvući mudrost i proslijediti je dalje kao zalog uspješnog opstanka vrste. Ali, paradoksalno (jer se znanošću bave valjda najpšametniji među nama), doista nije teško dokazati da je bez morala i sustava vrijednosti znanje opasan potencijal.  

Kolikogod namjera poboljšanja ljudskog stanja, progresa, napretka ljudske vrste bila dio povijesnih dilema i zabuna, u kombinaciji s robotima i umjetnom inteligencijom može se očitovati onim što izgleda, što jedino i jest: ultimativna greška ambicije o boljem svijetu.

Kad zakaže znanost, obrazovanje, transfer kolektivnog iskustva, dakle sve memorijske institucije/ mi ćemo, umjesto da stvorimo plemenitijeg čovjeka stvoriti njegovu zamjenu od metala, plastike, čipova…. Robot ili, u konačnici kiborg, bit će sramotno svjedočanstvo da smo svoju ambiciju o stvaranju boljeg ljudskog bića ostvarili tako da obične ljude pretvorimo u inferiornu biološku masu, a svoju tehnološku zamjenu uspostavimo kao superiornu i vladajuću.

Da li je sudbina ”demokratske” većine, univerzalni osobni dohodak i besciljno bauljanje po mega-igraonicama stvarnim, burzovnim, imaginarnim (kao VR ili AR) za niža intelektualna bića koja ne znaju kako izaći na kraj sa svojim nagonima? Znamo valjda i bez lekcije Johnatana Swifta da je čovječja vrsta, u svojoj golemoj, golemoj većini dovoljno dobra samo za razmnožavanje; za razliku od drugih životinja, svako je doba godine vrijeme kopulacije i skoro svaka jedinka nosi genetske mane koje cijeloj vrsti ne služena čast.

Stvaraju se već dugo dileme koje su se odavno, ili bar sada trebale predočiti kao alarmantna upozorenja, i doslovno vidjeti, demonstrirati u našim institucijama i profesijama koje se njima služe. Naravno, više no neki drugi, imam na umu institucije javne memorije, arhive, muzeje i knjižnice, kao transfere kolektivnog iskustva. Inače nemaju smisla. Iskreno, koga briga za grofa X koji je slučajno zbog sreće i gramzivosti, ostavio naveću zbirku namještaja, oružja, umjetnina, ”curiosa”… (Usput, obično napljačkanih)? Takav muzej je posljedica okolnosti, ali ne i cilj.

Mi trebamo uputstva za preživljavanje u jednom dostojnom, zapravo sve dostojnijem kontinuumu, da se uspostavimo kao duhovna i solidarna bića obilježena ljubavlju za sebe, druge i prirodni ambijent koji nam izdašno daje gostoprimstvo.

Onda kad se i opredjeljenja interesa zajednice, a najviše njenih moralnih i mudrih, stvarnih elita, formuliraju u jasnim vizijama, to treba pokazati i dokazivati. Ovo najslijeđeno, izabrano, proučavano i čuvano znanje je dugotrajno, a ipak se mora uzeti u obzir za vizije ispred našeg vremena. Valjda bismo trebali prihvatiti i otrpjeti medijsko zanemarivanje tih vrijednosti, a poštovati institucije koje svojom profesionalnom odgovornošću daju upotrebljiv vrijednosni sustav za dužu upotrebu.

Rolland Barthes je tvrdio da je jedina vječnost koja nam je podarena ona ljudske vrste. Čim je uočeno da je čovječja najveća boljka strah od nepoznatog, nedokučivost smisla postojanja, svećenici su postali, čini se, prvi iza ratnih vođa. I oni su nudili sigurnost (valjda i superiornost) kao društvenu normu. Ne znanstvenici nego šamani i ratnici su prvi autoriteti zajednice, a ako im, u suvremenoj verziji, dodamo korporativne nasilnike i političare kao ministrante te, sve jače, ”Crkve Profita”, eto i ciničnog opisa sadašnjosti.

Memorijske institucije koje su tu da budu kao historija, učiteljice života, izgleda da su temeljito zakazale. Kao i sama historija, uostalom. Nisu postale najveći autoriteti zajednice. Kao ni znanost, nisu nam pokazali ništa osim da smo na zrncu svemirske prašine, na malom planetu, izgubljenom u beskraju svemira.

Umjesto da teleskopima dokučimo Principe života, dali su nam samo obeshrabrujuću beskonačnost. A, umjesto pogleda u vlastiti duh kao dio prirode, mikroskopima su nam podarili još jedan beznadan beskraj. Jest, na putu smo dosta naučili, ali samo uvećavajući znanje i frustracije, jer smo jedva napredovali kao ljudska bića. Kažem ”jedva” iz opreza, ali smo vjerojatno samo promijenili parametre tragičnog ljudskog postojanja na Planeti.

Ima iznimaka. Eto, među muzejima ih na razne načine želimo fiksirati i zadržati, kad se dogode. Prije pola stoljeća napravljen je velik konceptualni skok s teorijom i praksom ”ekomuzeja”, ali projekt nije dovršen. No, o tome jednom, posebno.

Treba odbiti razmišljati izvan ove, makar i ovlaš iscrtane vizije: tehnologija napreduje, znanost gomila podatke, bogati povećavaju profit, brzo se krećemo ali, ne znamo kamo.

Sve više živimo u obezvrijeđenom svijetu kvaliteta koje nestaju. Sadašnji raspad vrijednosti, licemjerno manipuliranje idejama osobne slobode, šteti svakom društvenom projektu osim onom neoliberalnog kaosa i njegovih gospodara.

Manipulacija se odvija pod okriljem zapadne demokracije, koja je neprimjetno obezvrijeđena, uglavnom kroz medije u izmanipulirano civilno društvo, a sve u konačnici u ime neograničene liberalizacije u interesu vlasnika moći i novca.

Ipak, sloboda, ma kako izmanipulirana, nikada nije bila samo kaos, a kultura, iako plemenita po definiciji, sastoji se uvijek od kriterija vrsnoće, kvalitete, vrlina… Norma, u najboljoj mogućoj ulozi regulatora društvenog razvoja, onako kako je zamišlja izvorna kibernetika primijenjena na harmoničan društveni razvoj, vrhunska je platforma za stalne pregovore dionika u društvenom ugovoru.

Ona se uvijek mijenja jer moderira društveni ugovor po kojem želimo napredovati kao ljudska zajednica. Većinu onih koji slabo razumiju prirodu društva ”norma” smeta kao izraz i ljuti ih kao, tobože, neko ograničenje.

Biti prisiljen izbjegavati izraz “norma”, kao što zapravo činimo, samo je pomaganje neke izvrnute, prerušene tiranije.

Institucije javnog pamćenja su, kad su najbolje (bilo u stalnom ili dinamičnom dijelu svojeg djelovanja), mjesta komuniciranja norme. Na demokraciji i njenim potpornjima (poput znanosti) je da tu normu neprestano podešava primjenjljivim okolnostima svake zajednice. Zato je važno biti kustos ili, najprije, biti obrazovan za taj posao i obavljati ga odgovorno. Ne čini vam se? Zbilja me me čudi.

(Ovaj je tekst preveden, trostruko uvećan i aktualiziran pod–odlomak “10. Welfare society in the contemporary world”, iz knjige Public Memory in a Deluded Society: Notes of a Lecturer, koju je moguće pronaći na https://icofom.mini.icom.museum/wp-content/uploads/sites/18/2022/11/2022_tomislav_sola_public_memory.pdf, kao i na https://www.mnemosophy.com/the-vault). Ta ista, unekoliko drugačija verzija na engleskom jeziku, objavljenja je na:  https://independent.academia.edu/TomislavSola

(KRAJ)

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Društvo blagostanja i javno pamćenje (1)
    •  Totalitarni kontekst javne memorije (2)
    •  Totalitarni kontekst javne memorije (1)
    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (2)
    •  Postkapitalizam je i protiv muzeja (1)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (2)
    •  Javna memorija omogućuje razumijevanje svijeta (1)
    •  Dobro je znati u čije ime govorimo
    •  Važno je znati gdje smo
    •  ''Teorije zavjere'' proizlaze iz paradoksa

> Svi tekstovi ovog autora