Država Zvonka Bušića je država otmice, eksplozije i smrti

Hrvatska se umorila od mitova i to je, na prvi pogled, dobar znak. Loše je što mitovi nisu potisnuti željom da se događaji iz prošlosti racionalno vrednuju pa je sva prilika da smo nakon perioda živih mitova ušli u period umornih mitova. Mitska svijest nije nestala, ona je i dalje tu, doduše umorna, ali je i dalje tu.

Jedan takav, potpuno umorni mit, vezan je za Zvonka Bušića, mitskog nacionalnog heroja, a, u povijesnom smislu, čovjeka koji je robijao zbog otmice zrakoplova i postavljanja eksplozivne naprave koja je prouzročila smrt jednog nedužnog čovjeka – policajca čiji život je prekinut na radnom mjestu.

Nacionalistički mit je od Zvonka Bušića, čovjeka odgovornog za postavljanje eksplozivne naprave i otmicu zrakoplova, stvorio heroja i neporočnog borca za slobodu Hrvatske, dok je poginulog policajca pretvorio u anonimnog, nebitnog, neodgovornog, gotovo suicidalnog i anarhičnog čovjeka koji je stradao zbog kršenja procedure.

Da je pazio, da je bio odgovorniji, i danas bi bio živ. Policajac se, prema nacionalističkom mitu, našao na pogrešnom mjestu pred neporočnom, nadasve kreposnom Bušićevom napravom koja je, pod krajnje čudnim okolnostima eksplodirala. Naime, tko je mogao očekivati da će eksplozivna naprava eksplodirati?

Policajac je, očito, htio vlastitu smrt i radio je u prilog vlastite smrti, dok su, naprotiv, Bušić i njegova domoljubna ekipa otmičarskog hrvatstva činili sve da naprava, koje bez njih ne bi bilo, ne bude eksplozivna nego domoljubna.

Oni su očekivali eksploziju domoljublja, a to su, u ovoj sadašnjoj državi sazdanoj od mitskog nasilja, i dobili – njihova očekivanja su ispunjena, mitsko domoljublje je eksplodiralo. Upravo to smo i dobili – eksploziju domoljubnog mitskog nasilja.

Otmica zrakoplova i postavljenje eksploziva, ako prihvatimo ovaj mit, izvršeni su po svim pravilima romantičarskog, humanog domoljublja, dok je, naprotiv, smrtno stradali policajac neodgovorno i drsko kršio pravila struke. On se, dakle, grubo ogriješio o deontologiju, ignorirao je propisane procedure, zanemario dužnost što je, u konačnici, prouzrokovalo njegovu smrt. Bušić s time veze nema.

Eksplozivna naprava nije postavljena zbog toga što je opasna u sebi, nego zbog toga što je humana po Bušića i da nije bilo ovog nesmotrenog, aljkavog, površnog i samovoljnog policajca, sva je prilika da bi eksplodirala šireći domoljubni zanos, a ovako je eksplodirala šireći smrt.

No kako je domoljubni zanos jači, a smrtno stradali policajac nije bio zaneseni Hrvat, nije bilo prepreka da otmica zrakoplova, eksplozivna domoljubna naprava i smrt neodgovornog policajca postanu elementi nacionalističkog mita o Zvonku Bušiću kao požrtvovnom domoljubu i tankoćutnom humanistu.

Nadalje, ako pratimo kako se, sukladno mitu, Bušić odnosio prema putnicima u otetom zrakoplovu, možemo izvući samo jedan zaključak – putnici su imali kraljevski tretman, to putovanje pamte ili bi trebali pamtiti kao nešto najljepše što im se u životu dogodilo.

Zacijelo su, ako ih nije svladala nepopravljiva nezahvalnost i okorjeli egoizam, inzistirali da s Bušićem podijele troškove ove njegove altruističke i humane avanture.

Dakle, oni nisu bili prestrašeni, nisu bili ni zabrinuti, bili su potpuno opušteni i zahvalni što im je naš domoljub, vođen providnošću, omogućio da sudjeluju u procesu oslobađanja jednog naroda koji vlastitu zemlju i vlastitu povijest doživljava kao predziđe kršćanstva.

To je, dakle, za putnike, po svemu sudeći, bilo mistično iskustvo kojega se vrlo rado prisjećaju. Nema opravdanog razloga da Bušića ne promatraju kao anđela koji je preuzeo ljudski lik stjuarda kako bi ljudskim stvorovima omogućio susret s čistom dobrotom.

Svake godine smo, do ove, bili izloženi, bez nekog karikiranja, gore navedenim porukama o hrabrosti, nevinosti, požrtvovnosti, domoljublju, humanosti i nesebičnoj brizi prema univerzalnoj humanosti nacionalističkog stjuarda Zvonka Bušića.

Ove godine su, koliko sam mogao vidjeti, datum njegovog rođenja, a to je 23. siječnja 1946. godine, obilježili marginalni portali, poznati po tome da redovito promoviraju brutalnost i nasilje kao temeljne antropološke, teološke, političke i nacionalne kategorije.

Ako neki Hrvat svojim činom ubije, otme, protjera, unakazi ili na neki drugi način obezvrijedi neko drugo ljudsko biće, a to učini boreći se za hrvatstvo, neprijeporno je riječ o istinskom domoljubu. A istinski domoljubi mogu računati na poseban tretman marginalnih portala.

Zaustavimo malo mitsku svijest. Ne zaboravimo da o tome kakve ljudske vrijednosti zastupamo, ovisi i u kakvoj ćemo državi živjeti. Bušićeva država je država otmice, eksplozije i smrti. Portali koji u Bušiću i onome što je on, izravno ili neizravno učinio, vide vrijednost, portali su otimanja i ubijanja. Tu nikakve dvojbe nema.

Ne mogu reći da sam iznenađen koji portali i danas promoviraju Zvonka Bušića kao domoljuba i heroja. Riječ je o portalima potpune antropološke, teološke i društveno-političke destrukcije, oni otimaju i ubijaju sve i svakoga – od Boga i vjere do čovjeka i države.

Kakvo je Bušićevo domoljublje bilo, kakvu je državu htio i koja je uloga čovjeka u takvoj državi, jasno je iz njegovog posljednjeg čina – ritualno je dokinuo vlastiti život, dovršivši tako destrukciju u autodestrukciji.

Baš kao što je oteo zrakoplov kako bi, bacanjem letaka iznad New Yorka, Chicaga, Pariza i Londona, svijet spoznao nebesku, vječnu istinu o njegovom domoljublju, tako je, otimanjem vlastite smrti, iza sebe ostavio dva letka odnosno oproštajna pisma.

Demijurg Bušić je u njima iskazao nezadovoljstvo što se hrvatski svijet nije suobličio s njegovom voljom, a trebao je. Stvoriteljsko-mesijanski kompleksi neprestano prate ovu državu i ne dopuštaju joj da se suoči s vlastitom procesualnom zbiljom.

Zvonka Bušića se može razumjeti, ali se njegovo djelovanje ne smije opravdavati, uz njegovo djelovanje se ne smije pristajati. Oni koji opravdavaju njegovo djelovanje, druge potiču na otimanje i (samo)ubijanje.

Kako ironija uvijek razotkrije svu stvarnost mita, učinila je to i s Bušićem. Braniteljsku ulogu mitske istine o Zvonku Bušiću preuzeo je fluidni Tihomir Dujmović. Napisao je knjigu pod naslovom ”Tko je ubio Zvonka Bušića”.

Dujmoviću ovo nije prvi zapis. Spisateljsku aktivnost i javno opismenjavanje započeo je sa zamolbom da ga se 1982. godine, kao pravovjernog člana tadašnjeg režima, provjerenog omladinca i oduševljenog ročnika tadašnje vojske, primi u SKJ.

Dujmovićev komunistički letak je pobijedio sve Bušićeve domoljubne letke. Eto to vam je mit, pa vi živite i umrite u njemu i zbog njega. Ironija je jača od mita.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Afera Beroš: Plenkoviću suradnici trebaju kao terapija
    •  Pogrešno shvaćena vjera ubija – djecu, društvo i boga
    •  Samostalnost smo stekli zahvaljujući antifašističkom pokretu
    •  Pio XII. je moralni kukavica, a Hrvatska zatvoreno društvo
    •  Načelnik Glavnog stožera OSRH kao stranački potrčko
    •  Osobu koja izvrši suicid zapravo nismo poznavali
    •  Ivan i Aleksandar besplatno se vole, svim licemjerima usprkos
    •  Matu Uzinića udaraju politički katolici, s križem u rukama
    •  83,45% je ogroman uspjeh sindikata oporbenih političara
    •  Hrvatska ne može biti katolička država

> Svi tekstovi ovog autora