Eichmann u Zagrebu

Već nas je Hannah Arendt, u studiji Eichmann u Jeruzalemu iz 1963., upozorila da počinitelji velikih zala kroza ljudsku povijest najčešće nisu – kako to rado zamišljamo da sebe ne bismo dovodili u pitanje – sociopati i fanatici, nego obični ljudi koji prihvaćaju autoritet neke institucije ili države i onda kad im tumače da su zla djela ”normalna”.

Adolf Eichmann, odgovoran za provedbu Šoe u nacističkoj Njemačkoj, nije pokazivao patološke sklonosti niti znakova da je organiziranje genocida bilo izraz njegova zvjerstva, nego je, kako se i sam branio: bio činovnik koji je ”obavljao svoju dužnost”. Hannah Arendt to zove ”banalnošću zla”.

Ono što je onemogućavalo Eichmannu da, za suđenja u Jeruzalemu, preuzme osobnu moralnu odgovornost za zla koja je naređivao, bilo je, po Arendtovoj, ponajprije dubok nedostatak sposobnosti mišljenja i prosuđivanja, sposobnosti uvida i stavljanja događaja u perspektivu.

Budući da predstava Eichmann u Jeruzalemu neizravno poziva i gledatelje na vlastita razmišljanja o odnosu prema političkoj i ratnoj prošlosti, pa onda i o aktualnoj sadašnjosti u kakvoj se često priziva retorika iz prošlosti, ona jest artikulacija angažiranoga, političkog teatra. No, ujedno je i predstava o kazalištu samom, odnosno o interakciji događaja i njegova pamćenja te, kako je i Arendt, primijetila na Eichamannovu slučaju, o odnosu krivnje i optužbe na pozornici suda

Predstava Eichmann u Jeruzalemu, što ju je redatelj Jernej Lorenci nedavno postavio s odličnom glumačkom ekipom Zagrebačkog kazališta mladih (premijerno izvedena 22. ožujka), ne samo da propitivanjem osobne odgovornosti priziva razmišljanje o aporijskom i nerazrješivom problemu zla, nego nas pogađa u našoj aktualnoj kolektivnoj i osobnoj frustraciji.

Već samim tim je – bez obzira na moguće kritike zbog dužine trajanja, eventualno i zbog naglasaka u interpretaciji odabrane građe – važna predstava.

Interpretacija ”banalnosti zla” Hanne Arendt predstavi je dala i okvir i metodu. Sadržaj prvoga dijela tvore detaljna svjedočanstva preživjelih logoraša što ih je Claude Lanzmann snimio u devetosatnom dokumentarcu Šoa, potom reference na Jaspersova predavanja objavljena u knjizi Pitanje krivnje, dijelovi romana Koža Curzia Malapartea te dijelovi filma Suđenje u Nürnbergu Stanleya Kramera.

Predstava je rađena iz perspektive glumaca, odnosno današnjih čitatelja i gledatelja, a ne živih svjedoka. Na temelju svojih sposobnosti za rekonstrukciju i interpretaciju građe, glumci se angažiraju i kao privatne osobe: zglobovi njihovih razmišljanja vidljivi su, a neki od njih, pričajući događaje i doživljaje iz vlastite obiteljske povijesti u drugom dijelu predstave, izlažu i svoju kožu.

Budući da predstava Eichmann u Jeruzalemu neizravno poziva i gledatelje na vlastita razmišljanja o odnosu prema političkoj i ratnoj prošlosti, pa onda i o aktualnoj sadašnjosti u kakvoj se često priziva retorika iz prošlosti, ona jest artikulacija angažiranoga, političkog teatra. No, ujedno je i predstava o kazalištu samom, odnosno o interakciji događaja i njegova pamćenja te, kako je i Arendt, primijetila na Eichamannovu slučaju, o odnosu krivnje i optužbe na pozornici suda.

Prvi dio predstave tematizira glumačku profesiju, a drugi dio status osobnog svjedočanstva na kazališnoj pozornici, odnosno razliku između glume i svjedočenja, pa posredno i između onog ”Nikad više” i opetovanja onoga što se događa prije „nikad“ onemogućujući mu da postane zbiljsko.

Dakako, propitivanje porijekla zla složeno je koliko i same stvarnosti u kojima se zlo očituje, pa onda koliko su i načini na koji ih interpretiramo te je režiser morao odabrati neke od razina. Očite su barem dvije: svi smo mi potomci zločinitelja i zlotrpitelja te svako od nas u sebi nosi potencijal da počini zlo.

Vođene su, čini mi se, Lorencijevim uvjerenjem da je klica zla u čovjeku i da nikad ne znamo što će ju aktivirati i otjeloviti ili u zlodjelo ili u ravnodušnost prema tuđim zlodjelima.

Ljudi se radi vlastite komocije odriču svoje sposobnosti mišljenja i prosuđivanja, uvida i stavljanje događaja u perspektivu, ne žele preuzeti rizik za vlastitu slobodu, te odluke umjesto njih donose njihovi vođe. Eichmannizam je tamo gdje ljudi sebe doživljavaju kao nemoćne kotačiće sustava

Kada je riječi o političkom i realnom zlu prije nego se ono očituje kao djelo, niz je važnih dimenzija o kojima valja promisliti: proces kojim se to očitovanje događa, uvjeti pod kojima se stvara te njegovo generiranje i iz interpretiranja zlih djela iz prošlosti.

Događaj Šoe u Drugom svjetskom ratu rezultat je jednoga dugog procesa otpočeta strahom od ekonomske nesigurnosti. Kristalna noć ne bi bila moguća da Nijemci godinama prije toga nisu, posredstvom suptilne propagande, bili uvjeravani kako Židovi, svaki pojedinačni Židov, predstavlja prijetnju njihovoj sigurnosti. Ponavljanje laži pretvara laž u ”istinu” kojom laž ”opravdava” samu sebe te kojom odabrani cilj opravdava sredstvo da se do njega dođe.

”Konačno rješenje” postalo je realno mogućim u trenutku kada je država svojim zakonima propisala okvire po kojima su i vladavine prava bili isključeni skupine ljudi na temelju njihove nepoželjne nacionalnosti, svjetonazorske pripadnosti ili ma kojega slučajnoga ili odabranoga identiteta. Ono što je po sebi trajno nezamislivo, legitimizacijom postaje ”normalnim”. Okidači koji oslobađaju ljudski potencijal za činjenjem i dopuštanjem kolektivnoga zla nije, dakle, njihova vlastita prirodna zloća, nego sustav koja činjenje zla proglašava legitimnim.

Dobro to artikulira Phillip Zimardo u knjizi Luciferov učinak.

Gdje je režim zločinački, demonski karakter je nepotreban. Potrebni su samo poslušnost i pokoravanje zakonu. Šačica nacista stoga je mogla šest milijuna Židova poslati u smrt, a da se milijuni gledatelja pretvarala kako ih se to ne tiče.

Ljudi se radi vlastite komocije odriču svoje sposobnosti mišljenja i prosuđivanja, uvida i stavljanje događaja u perspektivu, ne žele preuzeti rizik za vlastitu slobodu, te odluke umjesto njih donose njihovi vođe. Eichmannizam je tamo gdje ljudi sebe doživljavaju kao nemoćne kotačiće sustava.

Od presudne je važnosti znati što prošli događaji znače za našu budućnost. Šoa se najvjerojatnije neće ponoviti. Ali se ponavljaju mehanizmi procesa koji su do činjenja i dopuštanja zla doveli te koji i dalje mogu generirati golema zla.

Ako prošlost interpretiramo u ključu poricanja vlastite odgovornosti te pozivanja na svoju nacionalnu i religijsku pripadnost kao cilj za kakav su sva sredstva dopuštena, nećemo li u istu rečenicu moći staviti nezamislivo: Boga i rat, kršćanstvo i nacionalizam?

Ako se uvjerimo da postoje naši realni neprijatelji te da se konflikti među narodima ne mogu drukčije razriješiti nego ratom, neće li on postati nužnim i neizbježnim?

Odgovornost nikad nije kolektivna, nego osobna, no njezini su plodovi kolektivni

Ako dostatno puta ponavljamo kako su muslimani teroristi, kako će islam pokoriti kršćansku Europu, neće li ljudi koji bježe pred nasiljem i smrću, izbjeglice među nama, postati nepoželjnima?

Ako ustrajemo na polarizaciji među političkim strankama, demonizaciji drugih ili samoheroizaciji, tko će graditi budućnost koja može biti samo zajednička?

Odgovornost nikad nije kolektivna, nego osobna, no njezini su plodovi kolektivni. Pod terorom većina ljudi će popustiti, ali ne i svi. Neke zemlje su odmah poslušale naciste i izručile svoje Židove, a Danci su primjer kako se moglo i Hitleru reći ne.

Odbijam misliti da je čovjek po sebi zao. Uvijek imamo izbora ne samo da izaberemo dobro nad zlom, nego i da mislimo. Život nam je dan kao trajno nedovršena proba za kakvu naprosto treba imati ljudske hrabrosti biti čovjek.

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Papa Franjo nas poziva: ''Činimo sve dobro koje možemo!''
    •  Britanska monarhija, Crkva i sinodalnost
    •  S odlaskom profesora Žmegača otišao je cijeli jedan svijet
    •  Želim li da se svijet promijeni?
    •  Prostor za trećeg(a) - opće dobro - u dijalogu
    •  Antisemitizam u Hrvatskoj i dalje je prisutna anomalija
    •  Susret s Irinom iz Mariupolja
    •  Bio nam dobar Prelazak!
    •  Refleksija uz rat u Ukrajini: što znači – biti za mir?
    •  Thich Nhat Hanh – učitelj za 21. stoljeće

> Svi tekstovi ovog autora