Etnicitet i identitet

Stjecajem privatnih i poslovnih okolnosti, životna struja me odnijela prema Francuskoj, zemlji iz koje je davnih dana, s napoleonskim osvajanjima, u Hrvatsku došao moj prvi predak. Dobila sam tamo i svoje sidrište, u malom pitoresknom biseru Azurne obale, Mentonu s kojim sam, prvi put kad sam boravila u njemu, osjetila harmoničnu povezanost.

Ne samo zbog estetike, njegovih raskošnih vrtova, aristokratskih vila i pastelnih fasada staroga grada i uskih uličica koje vijugaju prema bazilici i starom ruskom groblju, već i zbog posebnog mentaliteta tog grada koji je nekad pripadao kneževini Monaco, dok nije odlučio referendumom zatražiti pripojenje Francuskoj.

Mješavina talijanskog i francuskog mentaliteta, brojne etničke zajednice, kao brazilska ( jer veza između Mentona i Rio de Jainera seže na sam početak 20.stoljeća kad je brazilski ambasador koji se tamo odmarao, fasciniran Festivalom limuna i pratećim karnevalom odlučio potaknuti Brazil da napravi karneval po uzoru na mentonski), ruska, marokanska i libanonska, u okviru države koja se definira kao građanska, unitarna, demokratska i socijalna, daju gradu jednu posebnu vibrantnost, živost, okretnost i nadasve srdačnost u pristupu novopridošlima.  

Kad me pitaju je li mi ljepše tamo nego doma, ne znam što bih odgovorila jer moja je duša nomadska, a korijenje poput mahovinaste Jerihonske ruže, spremno se nastaniti gdje god osjeti toplinu emocije i poticaj za rast. A tamo gdje rastem, (i) tamo sam doma.

Primordijalni pristup etničkoj pripadnosti kao biološkoj nužnosti pripadanja ”svojoj” grupi, etničkoj zajednici i kulturi nikad nije bio moje polazište. Blizak mi nije ni instrumentalizam koji smatra da su etniciteti uzice u rukama političke moći kojima oni manipuliraju u svrhu stjecanja većeg (geo)političkog utjecaja. Najbliži mi je uvijek bio konstruktivizam, i njegovo polazište da su identiteti fluidni, ovisni o situaciji i kontekstu, dakle i promjenjivi jednako kao i etniciteti jer ovisi u kojem razdoblju života, kojim društvenim okolnostima ćemo se jače identificirati s nekom etničkom skupinom s kojom dijelimo životni prostor.

Dobrim dijelom je to i stoga što je u mom rodoslovlju pet naroda, i ni sa jednim se u potpunosti etnički ne identificiram, već je to, u razdobljima mog života i sazrijevanja bilo – fluidno. S time da sam uvijek bila predani zavičajnik, zaljubljenica u moj rodni grad, u zagorske brege i uvale mog otoka na kojem sam provela djetinjstvo i naučila prve korake, jednako voleći i ”ča” i ”kaj”, sa zanimanjem učeći pozdrave i riječi na francuskom, talijanskom i njemačkom kojima me deda učio razgovarajući s turistima.

Moja baka, koja je živjela u pet država, uvijek jednako voleći svoju rodnu grudu, znala je reći kako pod zastavama nema nikad ni duboke ljubavi ni trajnoga hlada. Učila me da ispod zastava kojima vijorimo prvo poslušam kako ljudi govore, kakav je njihov odnos prema jeziku koji im je materinski, koliko ga čuvaju, na kojoj razini njime vladaju i kako se prema njemu odnose.

U početku bijaše riječ, pa je riječ i temelj ostvarenja čovjeka kao individue i čovjeka kao društvenog bića u zajednici kojoj pripada i s kojom dijeli životni prostor.

Čovjek koji se busa u prsa svojom nacionalnom pripadnošću a pritom slabo govori materinski jezik, smatrajući se istovremeno velikim domoljubom i kiteći se simbolima, zapravo devalvira i izvrgava ruglu ljubav prema vlastitom zavičaju, obezvrjeđujući napore književnika, nastavnika i svih koji jezik smatraju temeljnom vrednotom i temeljnim izričajem domoljublja.

Jednako tako, učila me da pogledam okoliš u kojem neki narod živi, njihovu arhitekturu, njihove vrtove i odnos prema zemlji koju su nastanili, jesu li se uklopili u okoliš njegujući ga i oplemenjujući, ili su ga podčinili svojoj pohlepi i izložili devastaciji.

Način na koji se obraćaju jedni drugima na ulici, briga koju posvećuju najranjivijm članovima zajednice.

I na kraju, država kao politička zajednica tih ljudi na tom prostoru: kako planira, prevenira i brine za dobro građana, radi ispravne i dugoročne strategije.

Nemam ništa protiv ljudi koji svoj etnicitet i identitet shvaćaju biološki i, primordijalno, samo kažem da nisam ta. Problem mi, kao i s krvnom obitelji, tako i s etničkom državom, predstavlja zaklinjanje u svetost iste uz istovremeni raskorak s temeljnim jezičnim, okolišnim, kulturološkim i socijalnim parametrima po kojima se vidi briga za vlastito.

Ni sa građanima Hrvatske, kao ni sa građanima Francuske, ne identificiram se po porijeklu, po onome što piše na dokumentima, ni po zastavi pod čijom se jurisdikcijom izdaju ti dokumenti. Pravne kategorije znam vrlo dobro razlikovati od identifikacijskih i emocionalnih.

Rekla sam već, okvir ustavno definirane građanske, demokratske unitarne i socijalne države čije je državljanstvo politička kategorija a nacionalni ponos izražava se primarno kroz jezik i kulturu najviše odgovara mom konstruktivističkom habitusu.

Jezik i kultura su ono za što ”ginem” doslovno i metaforički, i o odnosu prema tome ovisi i čvrstina mojih identifikacijskih kota.

Puštajući da moja dva života hrvatski i francuski, teku paralelno, zavezujući me i odvezujući značenjski kroz vrijeme, promatram sebe različitu, u različitim okružjima i izričajima, zapisujući jednako i na hrvatskom i na francuskom.

Čovjeka, dakle i sebe, smatram bićem u trajnom nastajanju, nastojeći ostati pozorna za alate koji su mi ponuđeni, za emocije, za riječ, nastojeći iskoristiti svaku inspiraciju, svaki poticaj i svaku emociju koja mi je dana, kao alat za vrtlarenje duše.

Koji će identitet biti jači i čvršći, i koja okolina dati duhu više gnojiva za rast, vidjet ću tek na kraju putovanja. Koje, kako god i gdje god završilo, kao jedinu popudbinu nosi Ljubav, onu univerzalnu, jednako rasutu po svemu što živi i diše.

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Državna matura i muke po esejima
    •  Kanadski i francuski lov na američke sveučilišne profesore
    •  Thompson kao lakmus za ratnu traumu
    •  Ima li u nama snage za promjene i za rad za bolje društvo?
    •  Bečki solilokvij
    •  Bojkot, fanovi i trolovi
    •  Božićno putovanje u središte srca
    •  Tragične smrti i promašeni Milanovićevi sastanci
    •  Sarajevo, ljubavi moja
    •  Turbulentna prosvjetarska jesen

> Svi tekstovi ovog autora