novinarstvo s potpisom
Paradoksalno, ali je ”propast Zapada” opet na dnevnom redu. Oswald Spengler je 1922. prorekao propast zapadne, ”europsko-američke” civilizacije, zasnovane na dominaciji novca i novih medija – u ono vrijeme tiskovnih medija – i dekadansi demokracije.
Ovo posljednje razdoblje civilizacije, drži Spengler, intelektualno je sterilno i politički fragilno te lišeno nade za milijune stanovnika.
U nečemu je Spengler bio u pravu, a to je da propast Zapada vodi sukobu civilizacija, a zapadna je ona koja je na zalazu – to se pokazalo i u usponu fašizma u svim njegovim inačicama, nacizmu, frankizmu, ustaštvu i inima.
I danas zapadna, ta europsko-američka civilizacija, zasnovana na dominaciji novca i onih koji njime najviše raspolažu, na takozvanom neoliberalnom tržištu koje funkcionira dok služi najbogatijima, a kad se drugi uguraju na to tržište i počinju pobjeđivati služeći se tim istim sredstvima (primjer Kine!), lišava nade i ubija ju kod svih drugih koji ne pripadaju tom civilizacijskom krugu.
Europska unija je svojim projektom ukidanja granica u Europi doživjela fijasko baš u slučaju onih zemalja koje su najviše profitirale ulaskom u EU: Mađarske, Poljske, a i Češke i Slovačke, koje pak dižu žičane ograde prema najezdi ”barbara” s drugih kontinenata, ali i prema svojim susjedima. Bogatom katalogu previda, propuštenih šansi za izgradnju Europe bez granica pridodaje se sada i prividna neutralnost u slučaju graničnog sukoba Slovenije i Hrvatske.
Umjesto da EU djeluje kao posrednik između te dvije zemlje koje – obje – negiraju osnovne principe Europe bez granica inzistirajući na jednom besmislenom i povijesno anakronom sukobu tamo gdje bi granice morale biti eliminirane samom primjenom zdravog razuma i načela uzajamne koristi – EU proglašava taj spor bilateralnim problemom dvije zemlje i pilatovski pere ruke od svoje odgovornosti, idejne i materijalne.
Hrvatska i Slovenija će se desetljećima sporiti o granici u zaljevu u kojem se, kako je rekao svojedobno rekao jedan TV komičar, sve ribe poznaju međusobno po imenu, toliko je velik.
EU bi morala, u skladu sa svojim načelima prevladavanja granica između svojih članica, itekako intervenirati i posredovati u pronalaženju rješenja da se arbitražna odluka o toj granici provede u djelo, a ne da slegne ramenima na implikacije tog sukoba koje u uvjetima uspona populizma i nacionalizma u obje zemlje prijete nepotrebnim zaoštravanjima, provokacijama i konačno napetostima kojih zasada nema, ali koje nisu isključene.
Valovi populizma, nacionalizma, ksenofobije, rasizma i mržnje zapljuskuju obje zemlje, a izborni rezultati pokazuju da manipulacija javnim mnijenjem itekako dobro funkcionira u uvjetima novih medija, a ne samo tiska, kako je smatrao Spengler.
I u slučaju Poljske i Mađarske i njihove ksenofobične, populističke i nacionalističke politike, a i revizionizma koji raste u njima (kao i u drugim istočnoeuropskim zemljama, napose u Hrvatskoj) EU nepotrebno okoliša umjesto da energično da do znanja da je na djelu antieuropska politika koja negira same principe europskog projekta mira, suradnje, solidarnosti i blagostanja za sve, kako je istaknuto u preambuli europskog Ustava.
No to su simptomi opće bolesti EU koju su odavno detektirali mislioci Europe kao što su Zygmunt Baumann, Edgar Morin, Ulrich Beck, Ivan Krastev, Guy Verhofstadt i George Soros, a među njima je najveći simptom te ”propasti Zapada” izbjeglička kriza koja dramatično mijenja prirodu demokratske politike na nacionalnim razinama širom kontinenta.
Tragedija migranata koju Zapad ne razumije i ne umije riješiti na pravi način pokrenuo je lavinu populizma i nacionalizma, rasizma i ksenofobije u pobuni protiv centrističkih establišmenata koji svojim nečinjenjem ili lošim činjenjem, nesvjesno ili polusvjesno, raspiruju vatru tih destruktivnih ultradesničarskih snaga i ideja.
Najveći izazov za Europu danas je baš nepostojanje jedne zajedničke politike prema migrantima, prepoznavanje izbjegličke krize kao centralnog problema ne samo današnje Europe već i cijelog svijeta.
Sada, kada Europa izgleda izlazi iz faze konfrontacije s terorizmom vjerskog fundamentalizma kao najvećom prijetnjom zapadnoj civilizaciji, Zapad se suočava s još većom krizom koju ne uspijeva riješiti, a to je baš izbjeglička kriza.
Ono što se događa u Europi nije samo uspon populističkih snaga protiv establišmenta s kojim mediji koketiraju jer predstavlja atraktivnu vijest, već je to pobuna glasača protiv političkih elita, protiv političke kaste koja vlastitim imobilizmom prema izbjegličkoj krizi potiče stanje anksioznosti i ugroženosti kod izmanipuliranih masa.
Tako se u populističkoj propagandi, preko klasičnih i novih medija, širi psihoza da migranti ugrožavaju način života i da je aktualna kriza rezultat urote između kozmopolitski orijentiranih elita i plemenskih masa koje se žele dočepati bogatog Zapada i uništiti zapadni način života.
Nova vlast talijanskih populista, takozvanog ”naroda mreže” otjelovljenog u Pokretu 5 zvijezda, u sprezi s populističkom, rasističkom, ksenofobnom i nasilnom Ligom prekršila je osnovna pravila solidarnosti i pomoći ugroženima na moru kada je ministar unutarnjih poslova Italije Matteo Salvini odbio pristajanje plovila ”Aquarius” sa oko 600 iscrpljenih izbjeglica u talijanske luke.
Ni Malta nije htjela postupiti po osnovnim pravilima spašavanja života na moru i da nije priskočila nova španjolska ljevičarska vlada, taj bi brod još i danas plutao vodama Mediterana.
Ne pomažu ni emotivni apeli pape Franje koji pokušava probuditi uspavanu svijest Zapada i to uglavnom zato jer ga sabotiraju na nižim hijerarhijskim stepenicama njegove vlastite organizacije – Katoličke crkve.
Angela Merkel je zbog svog tolerantnog i humanog stava prema migrantima došla u sukob sa svojim istomišljenicima u sestrinskoj demokršćanskoj stranci koja prijeti izazivanjem krize, a i francuski predsjednik Macron koji na riječima podržava njemačku kancelarku nije previše sklon dopustiti iskrcavanje migranata na svoje obale.
U tom kolopletu otvorenih i prikrivenih rasizama, nacionalizama i ksenofobije utapa se Europska unija.
Angela Merkel je pošteno priznala da je pitanje kako pristupiti migraciji presudni ispit za budućnost i jedinstvo Europe i zalaže se za usklađen, jedinstveni odgovor na migrantsku krizu, jer će inače cijelu Europu zahvatiti val dezintegracije – uvod, ovoga puta, u pravu propast Zapada.