Facebook i smrt

Moja majka bila je dijete Facebooka. Pojavila se tamo 2009, kad joj je bilo šezdeset i sedam. Malo prije pošla je u mirovinu, pa je mogla noći provoditi na mreži, i ići na spavanje tek kada se razdani. Susretala se s prijateljima i prijateljicama iz djetinjstva, koje nije vidjela po pola stoljeća, a sad su živjeli u Kanadi, Americi i Australiji…

Na sve strane pronalazila je izgubljene rođake, uspostavljala je kontakte, razmjenjivala fotografije, te što je najvažnije: vrlo je pomno stvarala vlastitu sliku u njihovim očima. Ne samo da je ispričala priču o svome životu, koja se, naravno, razlikovala od onoga što se stvarno u tom životu zbilo, ili barem što bih ja mogao reći da se zbilo, nego su se njezini narav i karakter s Facebooka dramatično razlikovali od onoga što su njezini narav i karakter bili izvan Facebooka.

Sebe je stvorila upravo onako kako romanopisac stvori središnji romaneskni lik, oko kojeg će se povesti priča, a uz tu priču i ponešto od velike povijesti. Činilo se da ne primjećuje tu golemu razliku, taj duboki rascjep koji je zijevnuo između dvije njezine osobe i dva njezina života, onoga stvarnog i onoga fejsbučkog. I baš nimalo je nije bilo briga ako netko tu razliku primijeti. Govorio sam joj: ali to nije stvarno, to nisi ti, a ona je odgovarala da ništa ne razumijem. Ako me toliko zanima neka stvorim svoj profil na mreži, pa provjerim kako stvari stoje. Odnekud je znala da to neću učiniti.

Tim svojim paralelnim životom i karakterom predstavila se stotinama ljudi. Većinu njih je nekad davno u životu upoznala. Ili je s njima bila u rodu. Čak i ako bi je netko od njih bolje poznavao, karakter kojim im je predočila dominirao je nad osobom koje su se sjećali.

Moja majka bila je inteligentna osoba, mnogo inteligentnija od mene. Ne samo da je razumijevala smisao i svrhu svih novih stvari, nego bi se prije od drugih snalazila u svijetu koji je iz njih nastajao. Kao da nije osjećala otpor koji prirodno osjetiš u situaciji u kojoj od tebe traže da radiš nešto što nikad ranije nisi radio.

Kompjutorom je vladala mnogo bolje nego ja i privlačila ju se svaka novotarija na tom stroju i u njegovoj duši – koja se naziva softwareom. Umjela je ono što danas umiju sasvim mala djeca: da cijelu sebe izrazi kroz kompjutor, tako da ništa ne ostane izvan njega. Prolazila je kroz ekran kao Alisa kroz zrcalo.

Fascinirala je ljude koji su je na taj način upoznali. Ni inače nije ona bila nezanimljiva osoba. Pogotovu ako joj je stalo da se pokaže. Bilo je u njoj nečega besramnog, čime je dobro znala upravljati. Kao što dobar pisac umije stvoriti živu iluziju oko romanesknog lika, tako je moja majka umjela stvoriti iluziju vlastitog lika. Facebook joj je pružio mogućnost da ništa ne ostane izvan te iluzije.

Veliki broj njezinih tako stečenih poštovalaca bili su situirani i obrazovani ljudi. Živeći u emigraciji više su bili okrenuti knjigama i književnosti nego što bi, vjerojatno, to bio slučaj da su ostali u svojoj zemlji i u svom jeziku, da su, poput nje, ostali u Sarajevu. Oni, dakle, čitaju moje knjige. A u tim knjigama se osim Sarajeva, Bosne i vremena u kojem su i oni živjeli tamo, pojavljuje i majka glavnoga lika, ujedno i pisca.

Ta se žena svojim podrijetlom, građanskim životopisom, pa čak ni imenom i prezimenom, ne razlikuje od njihove prijateljice s Facebooka. Ali njezina je narav u knjigama tako predstavljena da to nikako ne može biti ona. Ili to jest ona, samo opisana na neki neistinit i iskrivljen način.

Ne sumnjam da se među tim svijetom s njezina Facebooka našlo takvih koji su uvrijeđeno prestali čitati moje knjige, u uvjerenju da sam loš sin, koji je ružno opanjkao onu koja ga je donijela na svijet. Mogao bih im reći kako je majka iz mojih knjiga romaneskni lik čak i ako su joj ime, prezime i svi podaci preuzeti iz života. Mogao bih im reći kako ni lik pripovjedača nije istovjetan s mojom građanskom osobom, kao što ni Sarajevo iz tih knjiga nije Sarajevo iz stvarnosti.

I sve bih to, kažem, mogao reći, ali samo zato što oni nisu u stanju razumjeti ono glavno: moja majka bila je druga osoba od one koju su poznavali s Facebooka. Sve ono što je pokazivala iza dvaput zaključanih vrata doma na Sepetarevcu našlo je svoju kontrasliku na Facebooku. Na Facebooku bila je ono što u životu nije mogla biti.

Prvih dana 2012. dijagnosticirana joj je bolest koja će je krajem iste godine ubiti. Dugo je i vrlo intenzivno bilo njeno bolovanje. Uglavnom sam u to vrijeme bio u Zagrebu. Satima su trajali telefonski razgovori u kojima sam ja postavljao pitanja, a ona je pripovijedala o životima. Svojim i svoje obitelji. Rekla mi je da je sretna još samo tada, dok priča o onome što je bilo.

Od Facebooka je,  međutim, odustala čim se razboljela. Posljednje što je objavila bila je pjesma. Tužbalica nad svojom sudbinom, u kojoj se usporedila sa psom. O njemu se veterinari brinu, a o njoj?

I to je, zapravo, bilo sve.

Nije imala snage, one fizičke, ali ni one važnije, emocionalne, dalje da stvara svoju idealnu figuru na Facebooku. Da bi čovjek mogao graditi paralelne svjetove i karaktere, mora imati makar i krhko uporište u svom prvom svijetu i karakteru. Tako je kada pišeš roman, ali drukčije nije ni kada stvaraš svoj lik na Facebook profilu.

U to vrijeme dok je majka odlazila nisam imao ni Facebook stranicu. Neću je imati još godinama. Ali iz nekog razloga na mail su mi stizali prijedlozi i ponude za fejsbučka prijateljstva. Valjda je to bila nekakva reklamna kampanja. Pa mi je tako, nekoliko mjeseci nakon njezine smrti, od moja majke stigla ponuda da budemo prijatelji. Pomislio sam da je to, možda, i moguće. Je li Facebook moguć i s one strane groba? I zašto bi čovjeku na društvenim mrežama i u digitalnom svijetu općenito za funkcioniranje bio nužan život? Nakon nekog vremena nestalo je i njezinog profila. Kada se to dogodilo? U kojem trenutku Facebook osobu proglašava mrtvom? Ako za života usporedo bivaju čovjek i njegov fejsbučni profil, što se dogodi potom? I kad se to dogodi, kad nastupa smrt?

U životu to izgleda ovako: osoba će se proglasiti mrtvom ukoliko o njoj u posljednjih pet godina nije bilo nikakvih vijesti, a starija je od šezdeset godina; ukoliko je nestala u brodolomu, zrakoplovnoj nesreći, prirodnoj katastrofi, poplavi ili požaru, i nije se pojavila šest mjeseci nakon prestanka opasnosti; ukoliko je nestala za vrijeme ratnih operacija, a o njoj nema vijesti ni godinu dana po prekidu svih neprijateljstava…

Na Facebooku smrt nastupa samo ako ga nasljednici, tojest oni koji mogu otključati profil i nešto na njemu objaviti, ne održavaju aktivnim. Čak i da sam htio majku održati virtualno živom, ja nisam mogao pristupiti njenom profilu.

Nedavno mi je umrla znanica. Draga žena, na koju se zadnjih godina život grdno okomio. Ostavio ju je čovjek s kojim je živjela. Izgubila je radnu sposobnost. Nije više bila prijateljica ni kolegica, nego onaj koga se žali. Teško je bolovala, i ta joj je bolest, uz majku i uz Facebook, postala jedini društveni okvir.

Tužno je, najtužnije, kada se na kraju svedeš na svoju bolest. Više je razloga zbog kojih se to događa, a svi se ne tiču težine neke bolesti. Još donedavno bolovalo se i umiralo unutar obitelji, pa i širega socijalnog kruga, u vlastitom domu, na postelji koja nije bila izdvojena. Danas, boluje se i umire daleko od očiju živih i zdravih. Posljednjeg dana svog života žena o kojoj govorim normalno je obavljala sve svoje preostale aktivnosti: intenzivno je tumarala po Facebooku i na svom profilu dijelila sadržaje koji su je privukli. U danu u kojem će utonuti u san iz kojeg se više neće probuditi podijelila je dvadesetak vrlo raznovrsnih objava, koje bi, međutim, mogao povezati svatko tko ju je površno poznavao. One su, te usplahireno gomilane objave, gledane zajedno, načinile jedan nehotični predsmrtni autoportret. Eto, to je bila ona, to je bio njezin život.

Jeste li primijetili kako u posljednjih desetak godina na vijest o nečijoj smrti odmah žurimo na njegove profile po društvenim mrežama? Ne obilazimo na taj način dom umrloga, nego na Facebook profilima onih koji su tek umrli tragamo za nečim što bi demantiralo smrt. I svaki put nam se učini da je taj netko skoro živ. I samo što nam nije ponudio prijateljstvo. Ako uopće još ima ljudi, živih ili mrtvih, koji nam nisu fejsbučni prijatelji. 

(Nije dozvoljeno pruzeti ovaj sadržaj bez autorova odobrenja. Prenosimo s autorova portala).

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Crveni Štef i dolazak Donalda Trumpa na vlast u Hrvatskoj
    •  Mržnja zagrebačkog gradonačelnika prema vozačima
    •  Kratka povijest parkiranja u Zapruđu
    •  Ovo bi bio bolji svijet kada bismo bili kao vozači kamiona
    •  Zašto nakon uvođenja eura odumiru zagrebačke tržnice?
    •  Hanka Paldum i njezini problemi na državnoj granici
    •  Kako to da nikome nije nedostajalo tih 1.334.823 eura?
    •  Lud, zbunjen, normalan
    •  Zašto Nepalci ne bi postali Hrvati…
    •  Bečki konjušari i slovenska gospoda

> Svi tekstovi ovog autora