Fašistički kulturocid

Već 1919. godine počinje neviđeni, u novijoj povijesti, fašistički, rasistički kulturocid nad Slavenima Julijske krajine, plus Zadar Lastovo.

Fasci di combattimento (fašistički odredi – ”borbeni snopovi”) upravo ovdje već 1919. godine, prije dolaska fašizma na vlast, divljački haraju u ”službi talijanskih nacionalnih interesa”.

Oni spaljuju Narodni dom u Trstu i Puli, demoliraju sjedišta društva ”Zora” i ”Danica” u Opatiji, štampariju Tiskovnog društva u Pazinu, Radnički dom u Puli… Slijede pogromi, batinanja, protjerivanja, konfinacije, denacionalizatorske akcije – besprimjerna tlačenja.

S jednakim bijesom fašisti se okomljuju na talijanske komuniste i antifašiste, napajaju ih ricinusom, zatvaraju, a među brojnim žrtvama terora su mučki ubijeni 1921. godine Pietro Ive iz Rovinja i Francesco Papo iz Buja. Fašisti spaljuju redakciju radničkog lista Lavoratore u Trstu…

Najprije se trebalo razračunati s klasnim protivnikom, ljevičarima, i nosiocima nacionalne svijesti, učiteljima, nastavnicima, pravnicima, svećenicima… Šalju ih u konfinaciju na Sardiniju, Lipare, po Lombardiji. Samo je u tvrđavi Forte Poreolo u Veroni bilo 300 istarskih interniraca.

Zakon od 1923. godine ”Gentilijeva reforma” ukinuo je sve slavenske škole u Istri, a bilo ih je 194 hrvatskih i 45 slovenskih. I tri tiskare, tri dnevnika i dva tjednika, 400 gospodarskih zadruga…

Iste godine ”Kraljevskim dekretom” bivaju svi nazivi izmijenjeni u talijanske, a naredbom od 7. travnja 1927. godine imena i prezimena bila su promijenjena u talijanska. S 25.069 dekreta, 107.678 slavenskih prezimena bilo je nasilno talijanizirano, pa je, čak, zabranjivano i služenje mise na slavenskim jezicima.

Fašistička Italija je i posebnim porezima nastojala zatirati slavenstvo Istre; tako je u mletačkoj pokrajini porez iznosio po stanovniku 7 lira i 30 centezima, a u takozvanoj Julijskoj krajini čak 32 lire i 25 centezima!

Posljedice, ekonomske i nacionalne, političke, ogledale su se u tome što je više od 100.000 Slavena iz Italije emigriralo u Jugoslaviju, Belgiju (gdje su traženi rudari) ili u prekomorske zemlje. Samo 1926. godine u Istri su bile čak 1.733 javne dražbe, što svjedoči o strahotnom gospodarskome stanju.

Rahovci su tipično istarsko selo, malo, s dvadesetak kuća, jedno su (od) desetak zaselaka čije je mjesno središte Baderna. U vrijeme borbe za nacionalno osvješćivanje u drugoj polovici 19. stoljeća pa nadalje, sve do slobode 1945. godine taj je kraj jedan od najaktivnijih u Istri.

U Baderni je 1896. godine otvorena hrvatska osnovna škola, jedna od prvih u Istri. U to vrijeme otvorena je i narodna zadruga, te ”posujilnica” – sve su to sami financirali bolji gospodari, među kojima i Joakimov otac Ive Rahovac. Te su ustanove razgarale narodnu svijest u tamošnjih seljaka, u pravilu Hrvata.

Za Baderljanštinu su fašisti dobro znali da je narod čvrst, pa su dan prije izbora, 14. svibnja 1921. godine u vojnim kamionima (premda je armija bila ”protiv” njih) i uniformirani, nahrupili u Badernu, polili benzinom kuću viđenog narodnjaka Petra Burića i zapalili je, a ljude koji su htjeli ugasiti požar rastjerali su bacajući bombe. Zatim su krenuli u obližnje selo Pajar, te narodnjaku Antunu Heraku istočili vino iz bačava, polili kuću benzinom i također je zapalili.

Seljaci iz Rahovci, Jurcani, Pajara i Heraki organizirali su se i, naoružani, sačekali fašiste na cesti Trst – Pula, između Baderne i Sutlavreča, otvorili vatru na njihov kamion, te jednog fašista ubili, a jednog ranili. Ive Rakovac je opet bio među napadačima.

Fašisti su potom nahrupili na ova tri sela, i veći broj ljudi odveli u Poreč. S manganellima (pendrecima) u rukama, postrojili su se u dva kordona, a onda potjerali kroz taj špalir naše ljude i batinali ih. Zlostavljanje je nastavljeno i time što su na silu napajali buntovnike ricinusovim (uljem).

Na Tomu Heraka okomili su se tjerajući ga da uzvikne Viva Italia fascista! (Živjela fašistička Italija!), a on im je, unatoč tome što su ga surovo tukli, stalno uzvraćao uzvicima Via Italia! (Van Italija!).

Joakim Rakovac je rastao u tim teškim, ali – pokazat će se – presudnim trenucima za rodnu mu Istru. Otac, majka i stričevi, osobito stric mu Miho, odgajali su ga zarana u rodoljubivom duhu, kao i sestre mu Fumu i Mariju, rođake Pavu, Peru i Blaža i ostalu djecu nekoliko obitelji s nadimkom ”Caratani”.

I ostale obitelji u selu – ”Matelići”, ”Klonovi”, ”Luketini”, ”Petakovi”, ”Bilinovi” i drugi – uzgajane su u tom duhu, te su Rakovci čuveni po svom rodoljublju. To će na najbolji način i pokazati u Narodnooslobodilačkoj borbi.

Joakim je kao dijete bio tih, povučen u se – sjeća se sestra mu Marija – nije trpio nepravdu, nije dao da dižu ruku na nj.

”Caratanovi” i dalje njeguju narodni, narodnjački duh, redovito primaju izdanja na hrvatskom što polulegalno izlaze u Trstu – list Pučki prijatelj, Mali Istranin, kalendar Danica, časopis Istra i Jadranski koledar, što ih izdaju Istrani emigranti u Zagrebu.

Joakim požudno čita sve što mu dođe pod ruku. Završava i priručnu šestomjesečnu poljoprivrednu školu u Poreču, sve više izrasta u samosvjesna mladog zemljoradnika, veoma naprednog za ono vrijeme, stječe ugled u selu i cijelom kraju, te unatoč njegovoj mladosti, ljudi poštuju riječ tog razboritog čovjeka, zovu ga kada je kakav spor posrijedi, jer mu vjeruju, a također posreduje u razdiobi imanja, miri posvađane…

No vrijeme je prolazilo, ljudi su se tajno sastajali, Joakim je okupljao oko svoga ognjišta sve njih željne materinske riječi te se u njegovoj kući znalo okupiti po desetinu i više ljudi. Joakim im je čitao knjige, novine, tumačio pojmove, vodila se rasprava. Uvijek je u nas, u Istri, vladao nekakav romantični duh uvjerenosti u skori pad Italije, u nekakvo čudesno oslobođenje.

Kao i svi drugi mladi Istrani, Joakim je bio primoran služiti talijansku vojsku. Bio je građanski rat u Španjolskoj kada se vratio iz vojske, a onda je Italija napala Etiopiju. Tršćanski list Il Piccolo donosio je panegerike fašističkim ”pobjedama” u Etiopiji, veličao Franka, a Joakim bi, u Rahovcima, čitao zabrinutim ljudima te članke naglas, rugao se prozirnosti fašističke propagande, komentirao, tumačio istinu.

Kada je otac mu Ive izvjesio crne krpe na cesti Trst – Pula jer nam je biskup slao talijanskog popa, nakon što je umro naš velečasni Luk, Slovenac, brigadir karabinjera iz Svetog Lovreča sreo je Joakima i rekao mu: ”Gioachino, vi ste dobar i inteligentan mladić, recite vašem ocu da je Isus Krist mrtav i sahranjen, da više ne postoji, i recite svome ocu neka ne pravi gluposti kako ovo ne bi završilo na neki teži način…”.

Ive Rakovac je na razne načine pokazivao svoje rodoljublje, a jedan od njih za okupatorske vlasti, pogotovu za fašiste, bio je itekako provokativan. Kada su 1922. godine fašisti došli na vlast, ”Caratani” su odmah sazidali lijepu kapelicu u svome selu Rahovcima i u kamen uklesali natpis: ”Kraljice Hrvata moli za nas”.

Bila je to prava ”šaka u oko” fašistima, izazov preko kojeg nisu mogli tek tako prijeći, ali se nisu usudili nešto poduzeti da se ne zamjere Crkvi. Taj natpis je sve vrijeme njihove vladavine stajao usred sela, i nadživio ih…

Desetine tisuća Istrana stasalih za vojsku regrutirano je u talijansku vojsku, neki su poslati na frontove u Afriku, Albaniju, Grčku, SSSR, neki i u Jugoslaviju, a veći je broj nacionalno svjesnih sinova Istre regrutiran u zasebne neboračke jedinice pod nazivom Bataglione speciale (specijalni bataljuni), koje nisu imale naoružanje i koje su, dakako, bile sačinjene od politički sumnjivih.

Tako, kada je Italija napala Jugoslaviju travnja četrdeset prve, u Istri gotovo uopće nije bilo mlade muške populacije – bili su u vojsci – a ubrzo su došli na red ”drugopozivci” i ”trećepozivci”…

Regrutirani mladi Hrvati i primorski Slovenci kasnije su osnovali poznate ”prekomorske brigade”, koje su sudjelovale u završnim borbama za oslobođenje zemlje.

Godine 1941. uoči napada Italije i Njemačke na Jugoslaviju, Joakim Rakovac je također bio regrutiran i poslan u 1. četu 32. specijalnog bataljona, u grad Aversa kraj Napulja. S time se nije mirio, znajući da je ”došlo naše vrime”.

Smišljao je na vrijeme kako da se izvuče iz vojske. Piše tada svojoj ženi Duši: ”Draga moja Dusiza, tebi pissem s talianschima slovi, da bi razumila… ”. Jer, premda se u kući i selu govorilo jedino ”po našu”, malo je bilo onih – poput Joakima – koji su uspjeli, uz pomoć starijih, naučiti hrvatsku abecedu.

A ocu i stričevima poručuje, pišući hrvatskom ortografijom, jer stari su je narodnjaci znali: ”…Vi gledajte kako ste i do sada, bolje ča morate, nemojte klonuti duhom…”.

Joakim se poslužio lukavstvom da bi se izbavio iz vojske. Znajući da poziv može doći svaki čas, jednoga je dana u Poreču, u gostioni ”Grabar”, pred marešalom (tal. maresciallo) karabinjera, odglumio napadaj epilepsije, prethodno dobro proučivši u knjigama simptome te bolesti, a i raspitavši se kod pouzdanih prijatelja.

Te je ”napadaje” odglumio još nekoliko puta u specijalnom bataljunu, te su ga smjestili u bolnicu, a pismom je uputio suprugu Dušu što joj je činiti. Ona je, ponijevši i pršut, otišla onome marešalu, koji se odmah, uz pomoć pršuta, sjetio da je Joakim imao ”napadaj” bolesti, i o tome izdao službenu potvrdu.

Tako se Joakim Rakovac vratio kući kao nesposoban za vojsku, i odmah se počeo pripremati za vojsku, za narodnu vojsku, za istarsku, hrvatsku, napose antifašističku vojsku.

Teško je bilo pripremati u Istri, a i uopće, otpor u okolnostima kakve je stvorio fašizam, u Istri u kojoj je Mussolini izgradio svojevrsni bastion, u visokourbaniziranoj Istri, u pokrajini gusto ispresijecanoj mrežom cestovnih prometnica, u kraju u kojem je svako mjesno središte imalo u miru – a kamoli ne u ratu – karabinjersku kasarnu i posadu fašista.

Od Rahovaca do Baderne ima deset minuta hoda, jedan kilometar, do Svetog Lovreča četiri kilometra, do Tinjana sedam, do Poreča dvanaest kilometara – a posvuda naokolo karabinjeri, žbiri, fašisti…

Pripreme za borbu napreduju, sve se više ljudi uključuje u pokret. U kući ”Caratanovih” Joakim i obitelj potajno grade bunkere. Dok su jedno sklonište za oružje i knjige imali od prvih dana dolaska Italije, sada je jedan bunker napravljen u podrumskom zidu, iza bačava (istarske kuće imaju široke kamene zidove), jedan pod zemljom u vrtu djelimice, a djelimice u štali, i jedan veći ispod ”kolarice”, građevine za smještaj zaprega, plugova, alata.

Joakim ide potajno po selima, putuje i u Pulu, a znajući da je za borbu potrebno oružje, kupuje od Karla Frankovića vojničku pušku, a od trgovca iz Baderne Šime Legovića još jedan pištolj.

Istarski pjesnik Ive Pilat u pjesmi ”Joakimu Rakovcu”:

I tvoj se glas dviga kako sunce u zoru
u Smolici, u boškah poli Rapavela i Fapci,
u Brgucu, na Planiku, Račijoj Vasi,
na vrščiću Rušnjak i na sto drugih misti
di jasen i grabar restu
i di se lišće ne čisti.
I ni bilo muža ni hiže
da ni čula tvoje beside:
– Drugovi, Istrija se dviže!…

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Trumpov trijumf – strah i nada svijeta
    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije
    •  Fulvio Tomizza jedini čovjek 20. stoljeća prihvatljiv za sve

> Svi tekstovi ovog autora