Fendi tjera statusnu tjeskobu

(Opaska uredništva: Ponavljamo raniju kolumnu zbog odsutnosti autorice).

Alain de Botton u svojoj ”Statusnoj tjeskobi” navodi da porijeklo engleske riječi snob moramo tražiti u praksi prestižnih fakulteta, tipa Cambridgea i Oxforda, koji su još u 19. stoljeću pokraj imena studenata iz građanske klase stavljali opasku – neplemenit! Sine nobilitate ili kraticu s.nob. Željelo ih se razlikovati od mladića iz aristokratskih, plemićkih obitelji.

U to vrijeme, dakle, snob je bio netko tko nije plemenita roda, a koristi mogućnosti i privilegije (u ovom slučaju obrazovanje), koje mu prema društvenom statusu ne pripadaju. Kako ne bi odmah bili primijećeni, uočeni i diskvalificirani ”snobovi” su se iz petnih žila trudili, ako bi im to materijalni status omogućavao, ući u krug plemenitaša i imitirati njihov stil života, interese, navike…

Današnji snob jako će se truditi, pogotovo ako mu je porijeklo provincijalno da bude članom razvikanih klubova i društava u kojima se nalazi i okuplja ono što on doživljava kao društvenu elitu, bez obzira na to bila ona umjetnička, politička, estradna… Odlazit će na događanja koja ne voli i ne razumije, zidove njihovih stanova i kuća krasit će slike i knjige koje ne shvaća

No tek su tom lažnošću, fingiranjem nečega što nisu, željom da ih prihvati ta elita rođenjem, društvo kojem ne pripadaju, izazivali porugu i podsmijeh. Ono što je, po Bottonovom mišljenju, tipično za snobove i skorojeviće, kojima smo i danas (moguće više no ikad), okruženi jest shvaćanje društvenoga položaja bez obzira na način kako su do njega došli, kao vrijednost samu po sebi kojoj nije nužno dati sadržaj zbog kojeg ćete okruženje prihvaćati i cijeniti.

Današnji snob jako će se truditi, pogotovo ako mu je porijeklo provincijalno, da bude članom razvikanih klubova i društava u kojima se nalazi i okuplja ono što on doživljava kao društvenu elitu, bez obzira na to bila ona umjetnička, politička, estradna…

Odlazit će na događanja koja ne voli i ne razumije, zidove njihovih stanova i kuća krasit će slike i knjige koje ne shvaća, odlazit će u skupe, razvikane restorane i klubove, piti vina imena kojih će izgovarati krivo, kupovati isključivo markiranu odjeću, korigirati tijelo pod vodstvom osobnih trenera (pri čemu je ono ”osobnih” osobito važno), vrhunskih plastičnih kirurga sve u želji da bude primijećen i prihvaćen od onih za koje će u intimi četiri zida vjerovati da su bolji od njega ili da izazove divljenje i zavist onih ”niže rangiranih”.

Današnji snob je jednostavno prozirna, tužno loša kopija istinski talentiranoga, obrazovanoga, uspješnog čovjeka sa stilom. Želja da steknu ugled sredine u koju su došli nerijetko ih odvede u karikaturalnost. Školski primjer svega toga je, nažalost, zagrebački gradonačelnik, ne samo zbog kajkanja i ”delanja” s hercegovačkim naglaskom. Mene je, primjerice, u očaj bacio gradonačelnikov pas Rudi koji, ako je suditi po fotografijama, odmara na Fendi dekici u protuvrijednosti hrvatskoga minimalca…

Volim zlatne retrivere, raznježi me pogled na njih zbog jednog prekrasnoga Dona kojeg više nema… Lijep je i Rudi, ali Fendi dekica, dajte molim vas. Svojevremeno sam imala starijeg kolegu, urednika u Novom listu, Boru Maljkovića koji bi, kad bi ga opteretili poslom, znao potiho mumljati: ”I mom pasu bolje je neg’ meni!”

Rudiju je garant bolje nego mnogima od nas.

Gradonačelnik Milan Bandić, u svojih 125 četvornih metara u domovini A, i barem jednako toliko u domovini B, na hercegovačkome Bandića brigu, urešenih pod budnim okom pomodnoga arhitekta Ante Vrbana – tipičan je primjer snoba.

Današnji snob je jednostavno prozirna, tužno loša kopija istinski talentiranoga, obrazovanoga, uspješnog čovjeka sa stilom. Želja da steknu ugled sredine u koju su došli nerijetko ih odvede u karikaturalnost. Školski primjer svega toga je, nažalost, zagrebački gradonačelnik, ne samo zbog kajkanja i ”delanja” s hercegovačkim naglaskom. Mene je, primjerice, u očaj bacio gradonačelnikov pas Rudi koji, ako je suditi po fotografijama odmara na Fendi dekici u protuvrijednosti hrvatskoga minimalca

Novcem koji se nikako ne može objasniti plaćom od 18.000 kuna, arhitekt koji se ”pali” na Fendi casu gradonačelniku je osmislio opremanje po cijeni za koju se da kupiti još jedan stan. Onda je sve to pred nekoliko godina, navodno, priznao USKOK-u naglasivši pritom da nije uzeo honorar za uređenje, jer je obiteljski prijatelj…

I Vrbanu je bolje nego mnogim drugim arhitektima. I bit će mu sve dok Zagreb bude pun političara čije supruge ne mogu kuhati ako kuhinja nije Schiffini (50.000 eura s aparatima), a stol, stolci i sofe iz Fendi case. Rudi sa svojom dekicom samo je onaj final touch na tu čitavu snobovsku priču – točka na ”i”.

Ta želja da se pridruže uskome krugu kojemu ne pripadaju jača je i od straha da bi zbog nemogućnosti objašnjena porijekla novca (priča o bratu gastarbajteru krajnje je neuvjerljiva), mogli završiti iza rešetaka. Nevjerojatna mi je ta potreba da se ne bude poput ”svih ostalih”. Prodavači magli, proizvođači markirane odjeće i obuće, namještaja, life coachi, influenceri, stilisti, dizajneri, estetski kirurzi i vizažisti nepogrešivo njuše taj sloj snobova jer prema novcu imaju za njih savršen easy come, easy go odnos…

Kako i ne bi kad je novac za Fendi kojim uspješno tjeraju statusnu tjeskobu – naš. Zbilja su sine nobilitate!

 

UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Mozgovi okovani žilet žicom
    •  Dobrodošlica ispisana kundakom
    •  Posljednja pomast za glupost na Laudato TV
    •  ''Antivakser revolucija'' miloševićevskoga tipa
    •  A Boro a Day Keeps Illness Away
    •  Kad virus neodgovornosti zahvati politiku
    •  Respekt liječnicima, a ne za Milanovićeve pohvale zločincima
    •  Hrvatska iz nehata na pravoj strani
    •  HRT politički plijen ili javni servis?
    •  Čoban tjera migrante

> Svi tekstovi ovog autora