Fulvio Tomizza jedini čovjek 20. stoljeća prihvatljiv za sve

Fulvio Tomizza je umro 21. svibnja 1999. godine. Na pogrebu, nad njegovim grobom, dogovorili smo s gradonačelnikom Umaga Vladom Kraljevićem da osnivamo odmah spomen-dane pod naslovom ”Tomizza i mi, Tomizza e noi, Tomizza in mi”.

I već 2000. godine održali smo prve tomizzijanske susrete i pravi prekogranični interkulturalni pokret. Stvar smo, pod pouzdanim pokroviteljstvom, materijalnim i moralnim, Grada Umaga, utemeljili: Nelida Milani, Ciril Zlobec, Ulderico Bernardi i autor ovih redaka…

Četvrt stoljeća kasnije, prisjećam se zbornika koje smo redovito objavljivali, kada smo raspravljali o biti tomizzijanske ideje, o Istri kao našoj utopiji, arkadiji, Empireju, Hiperboreji… O jednoj i jedinstvenoj i tako uzajamno različitoj Istri, o Istri kao triciklu – kako smo Tomizza i ja bili pokušali usmjeriti stvaranje novog ISTARSTVA na prvom i do sada jedinom sveistarskome kongresu u Puli.

Bilo bi Fulviju drago vidjeti kako ga postavljamo u srce Istre, kao historijsko-kulturalnu paradigmu i metaforu. I bilo bi mu jako žao vidjeti kako se recikliraju stare mržnje i stvaraju nove, među njegovim ljudima oko granica.

U iduće dvije godine manifestacija se preimenovala u ”Forum Tomizza”, i nakon Umaga, proširila se na Koper i Trst. Na Forumu smo učili, sebe same i sve ostale, slobodi! Forum me oslobodio i mojih vlastitih traumi.

Sudionici Foruma, njih već na stotine, najviše iz pograničja, ali i iz srednjoeuropskog i balkanskoga kruga, naučili su me neizbježnosti temeljne Tomizzine formule: ET-ET, e-e, i-i, in-in, und-und. To je jednostavna, nedužna formula suživota pograničja, ali jako teško ostvariva.

Ja danas ne mogu reći, kao Dario Marušić: ”JAZ SEM VSI ONI, cijeli Hrvat, cijeli Slovenac i cijeli Talijan”, ali samo zato što nisam urastao, kao Dario, toliko duboko u sve tri kulture, u sva tri jezika. Isto to i ja prenosim drugima, naročito mladima, a to je jako lako, jer pogranična mladež mislim da je danas potpuno oslobođena tereta djedova i očeva, i najsretniji sam kada me neki mladi docent iz Kopra, Pule, Trsta povuče za rukav, jer i on želi sudjelovati na Forumu.

Nove-stare meje i anakronistički nacionalizmi

Sadašnjost se cereka, ali to je kiseli smijeh. Naravno da najbolji sinovi naših naroda (koji za sebe smatraju da su očevi nacija), političke i medijske hijerarhije Rima i Ljubljane i Zagreba, čine sve što mogu da na svoju obalu uliju svoj groteskni patriotizam, ali – oni bi bili smiješni, da nisu tragikomični.

Osobito ova dva stara naroda, Hrvati i Slovenci, sita su i pijana od domoljublja svojih mladih država, i narodima je prekipjelo. Hrvati i Slovenci nikad nećemo postati ”najbolji neprijatelji”, makar se nacionalne politike silno trude da to postanemo. Te dvije male, nevažne, provincijalne državice, taj backyard Europe, samo su trn u riti Europe i svijeta, ili bolje rekuć, ono zrno graha pod štramcem kojega blažena princeza-Europa uopće ne osjeća.

Najviše gostoljublja osjećamo mi sami u sebi, u Forumu, jednako u Trstu, Kopru ili Umagu. Okupljamo se, kreativna mentalna internacionala, i izmjenjujemo iskustva. I stvaramo programe, stvaramo tolerantnu klimu.

Suha statistika govori jasnije od svega; nekih dvjesto pedeset referenata iz desetak zemalja, u prvih desetak godina Foruma, zbornici s izlaganjima referenata (znanstvenika, pisaca, novinara, političara…), dvadesetak umjetničkih večeri s desecima pjesnika i muzičara, već oko 2.000 kraćih proznih radova pristiglih na literarni natječaj Lapis Histriae iz najšireg ambijenta…

U našem ambijentu pak, naravno, bolje se osjećamo u Kopru i Umagu nego u Trstu, ovdašnji naši ambijenti, autentičan živalj ovog podneblja, živahno sudjeluje u Forumu, lokalni mediji postavljaju nas visoko na ljestvici zbivanja (Primorski dnevnik, La Voce del popolo, Primorske novice, RTV Koper-Capodistria, Glas Istre, Novi list…). U Trstu je drukčije, u Trstu i danas dominira ”papirnati kozmopolizam”, kako piše Claudio Magris, ali i Trst smo ”osvojili”, i Trst se življe uključuje.

”Ne, za nas ni pregrad, in ne mej”, pjevaju slovenski partizani. Pjevamo mi svi. Neke tegobe najprije su u nama samima, jer cijeli mehanizam Foruma (planovi, programi, organizacija, realizacija…) zapravo leži na plećima triju osoba, to su Neven Ušumović u Umagu, Irena Urbič u Kopru i Martin Lissiach u Trstu. Tu moram izdvojiti Ušumovića, jer njemu su ipak otvorena financijska vrata Grada, Istarske županije i Republike Hrvatske.

Mnogo je teže Forumu u Kopru, najteže u Trstu, uz priličan nemar lokalnih i nacionalnih politika i ostalih ”faktora”…

Uz to, javljaju se opet nove-stare meje, ali ne samo za Forum; uz europska gibanja, uz granice se opet javljaju i anakronistički nacionalizmi – ali zato smo i osnovali Forum.

Ulderico Bernardi, jedan od utemeljitelja Foruma, napisao je cijelu znanstveno-političku studiju u kojoj zagovara Europu kao ”Mogući Babilon”, (La Babele possibile), zajednicu koja će govoriti sve svoje jezike, ali bit će jedna čvrsta zajednica.

To je jedini put, barem dok svi ne naučimo engleski, ili pak dok neki prosvijećeni apsolutist (a bojim se da dolazi vrijeme novih apsolutizama) ne uvede silom zakona opet latinski jezik – što bi, mislim, bilo bolje rješenje od angloameričkih kompjutorskih kratica koje naprosto uništavaju jezik, svaki, pa i engleski….

U Ljubljani i Zagrebu stalno se čude obalnim sunarodnjacima, i stalno nas ”otkrivaju”, kao vlastitu ”toplu vodu”. Osobno, rado bih okupio i neke druge ”graničare”, a ne samo istarske (a i bili su, recimo, Arsen Dedić i Vlado Kreslin…), recimo prekmurske i međimurske osobito, ili makedonske, ili korzikanske… No ArtIstra ostaje, uz književnu nagradu Lapis Histriae, te Tomizzine itinerare, središnjica budućih Foruma, sigurno mnogo šira, jer Istra se proteže do Levanta, do Gibraltara, do Finis Terrae…

Forum Tomizza – oaza razuma

I tako se Istra nameće kao izniman euro-model sutrašnje Europe kao domovine, kako je bio rekao Vaclav Havel (!), a sadašnje naše bajne domaje postaju još bajniji – zavičaji. Ma me strah da će to biti na svietega nikada! Nacionalpopulizmi i ostale inačice nacifašizama današnjice bujaju kontinentom – kao da nikad nije bilo humanizma, racionalizma, Francuske revolucije, svjetskih ratova…

Pomalo samoljubno složili bismo se s mišlju komentatorice Primorskih novic, Alenke Penjak (PN, 5/2008.): ”Kad ga ne bi bilo, Forum Tomizza morali bismo izmisliti, tu oazu razuma, koja je izvan svakog nadzora, osim vlastitoga srca”. Mudra Alenka, nitko ništa ljepšega nije rekao o nama!

Razum i srce? Teško to ide zajedno, ali kad se koordiniraju fiziološki, banalni kemijski procesi – et ratio, ponekad se može doseći usklađena dvojnost srca i uma. Možda. Možda Forumu to polazi za rukom (za srcem, za razumom), uz ponešto neizbježne odvažnosti.

U minule dvije i pol decenije, iskreno govoreći, na krilima europskih zanosa, nije ni trebalo naročite odvažnosti. Zacijelo mnogo manje nego Fulviju Tomizzi prije više od pola stoljeća, kada se uputio putem slobodnog uma, pišući knjigu za knjigom, blažeći naše ljute rane stoljetne omraze među susjedima. Pisati istinu, pisati pokajanje, pisati oprost, uzeti ruku protivnika u svoju ruku…

Žuk i mučan, mi je reka Fulvio 1992. da kako muoj jedan Hrvat piše proti njega, da ni za nas, dokle bižimo u rifudjo, a Vukovar je samo jedan veliki cimitar. Ćeš reći to Hrvaton, to ča ćutiš, ga pitan; subito, volentieri. Na dan kad je Cossiga doša u Zagreb i Ljubljanu, je reka Fulvio priko HTV ljudan našin: Ponosan sam na moje Istrane, koji primaju izbjeglice, prognanike iz Vukovara i Dubrovnika, isto onako kako je prije četiri stotine godina Istra primila naše pretke, iz istih morlačkih i bosanskih i dubrovačkih strana…

Što bi danas rekao Tomizza?

Ča bi reka Fulvio danas? Cossa mai diria Tomizza, dok po ormarima historije ječi štropot kostura, naših mrtvih Istrijani iz svih vuojski svita, ki su ih ubijali pod benečanskon bandiron poli Lepanta i Kandije, pod austrijskon poli Koenigsgraetza i Solferina, pod talijanskon u Adis Abebi i Cirenajki i Staljingradu, pod hrvackon i jugoslavenskon i crlenon komunističkon posvuda?! Su nas zatirali i smo ih zatirali – i sami sebe, po seli ča hi nažginju repubblichini, po fojbah, smo bižali ud njih u Jugoslaviju i svita kraju, pak su oni bižali ud nas, ma ora, ora basta, o no?

Što bi danas rekao Tomizza? Njegov san o Istri bez granica, administrativno se ostvario. Tomizzin projekt sparuje se sa sjećanjima Carolusa Cergolyja – slobodno putovati bez putnih isprava od Timisoare do Vidma, od Krakowa do Dubrovnika. Ostvariv je čak i plan što ga je skovao jedan od najvećih ”italo-croata” uopće, Šibenčanac Niccolo Tommaseo – federacija slobodnih jadranskih republika.

No ako su to paraliterarne hiperbole, postvaruje li se to barem ona K. und K. idila, istarska arkadija, Fulvijova i moja ISTARSKA TRIČIKLETA, kao multietnično-plurikulturalni projekt; u sklopu one De Gaulleove i Adenauerove Europe od Atlantika do Urala?

Ako bih pokušao biti politicaly correct, rekao bih, well, yes, in a way, u biti, v glavnem, inssomma, je ča je, i je bolje nego učera, vržmo reći, nu, daj… Ed alora, cossa mai diria Tomizza? O meglio, bi li se Ivan Cankar i danas zgražao nad ”mesarsko mentaliteto naših narodnjakov”, a Krleža proricao ”gašenje fenjera u balkanskoj krčmi, pa da vidimo tko će čiju majku i čibukaškoga li mu oca boga”, a Tomizza osmatrao jesu li njegovi i naši Istrani u egzilu konačno izliječili, ili iščupali onaj dente avvelenato?

Povijesna fojba surove borbe za teritorij 

Jer, poslije pada Mletačke Republike, koju su branili do zadnjega samo još plaćenici, i Croati a cavallo, i oltremarini, a dužd udomio Napoleona u vili Manin, i platio mu boravak, interetnički razdor strovalio nas je, sve ovdje, u povijesnu fojbu sirove i surove borbe za teritorij, za nacionalnu prevlast, za dominaciju, in pika, točka, punto e basta, und schluss.

Austrija in its K. und K. The best – a to je bila formalna plurietničnost pod dobrostivim zaliscima Franza Josepha – nije nas uspjela pospraviti skupaj, groteskna parada s Istarskim saborom najbolje svjedoči nama o nama samima; iredentisti u Saboru nisu htjeli ni čuti hrvatski, Hrvati narodnjaci prkosili su, letjele su uvrede, padali šamari, u Rovinju nisu htjeli dati sobu našim zastupnicima, u Piranu ih nisu htjeli kočijaši voziti u Kopar, išli su pješke, i Austrija je Sabor preselila najprije iz Poreča u Pulu, iz Pule u Kopar, da bi ga na kraju – ukinula.

K. und K. in its best, a to je bio austro-marksizam, simbolički se ovdje sažela u knjizi Angela Vivantea ”Jadranski iredentizam”, Firenca 1912., i surovo okončala samoubojstvom tog pisca 1915. – jer izdali su ga njegovi radnici, 1915. godine, tamaneći jedni druge na Soči, altroche internacionalistička solidarnost i pacifizam. Iredentizam i narodnjaštvo realiziraju se dokraja u novim ideološkim presvlakama, fašistički režim kulturocidom hoće etnički meliorirati Istru, Hrvati i Slovenci bježe u egzodus; antifašizam se u borbi za nacionalnu slobodu strovaljuje u mrak osvete i kazne, surove i sirove, i novi egzodus odnosi mahom Talijane iz zavičaja.

Aldo Moro plaća glavom Osimo, i najotvorenija granica između Zapada i Istoka, kako smo joj ne bez razloga tepali, cementirana je njegovom smrću, te će osamostaljenje Slovenije i Hrvatske zapravo samo vratiti stvari na početak, na 1943. godinu, jer talijanska desnica otvara devedesetih stari file, i otada ga ni ne zatvara, bez obzira na pretežitu umjerenost talijanskog javnog mnijenja, tradicije, civilizacije, kulture. A slavenski antifašizam opet se svodi na sumnje, fobije, strah…

Dakako, niti će se više Dalmatinske brigade i slovenski 9. korpus spustiti s Krasa u Trst, niti će Decima MAS više paliti sela po Istri i žive ljude u njima, čiji će se sinovi osvećivati fojbama. I EU je ta jedina garancija mirnijih perspektiva, mislim, jer pokušavam zamisliti kako bi to bilo da se veterani antifašizma upuste u paradiranje turističko po Trstu, kao što su alpini nedavno turistički paradirali Istrom; mislim reći, italo-slavi antifascisti postrojeni na Piaza Unita: why the hell not!!!

Hoću reći, sve to nije razlog za ”brušenje bajuneta na Soči”, ali onaj spomenuti štropot partizanskih i fašističkih kostura po ormarima historije opet se čuje, i pred nama je još a long, long way to go…

Čovjek hoće bolji zemaljski život

Zato govorim godinama da je Fulvio Tomizza jedan jedini čovjek 20. stoljeća prihvatljiv za sve, jer sve tretira jednako: pomirljivo, strpljivo, čovječno, razumije sve, moli za oprost, i oprost nuđa, upućuje utjehu, podnosi bol, nalazi formulu – prihvatiti onog drugoga, biti onaj drugi, ne biti samo ja…

Nalazim posvuda tu utjehu trpeljivosti, strpljivosti, smjernosti, nalazim ju još u dalekoj 1935. godini i Balotinoj pjesmi. Miho Mirković, Mate Balota, čovik renesansne vrste, vlačićevske energije, putuje Francuskom, dela kako črni težak, kanta po Parizu ”Dojti ću ti Kate kad kamik procvate”, i piše:

Ti, črni moj brate, iz druge barake,

Ni imena ja ti ne znan,

Za me si Moro iz Afrike puste,

Ma ja te za brata poznan…

Gledam neki dan seriju euro-dokumentaraca, gledam i slušam becketovskog Irca koji isto kao Balota, danas govori o bratu iz črne Afrike, i nama nema alibija, oko Soče ćemo se već brzo uskladiti, ali hoćemo li biti bastion, cordon sanitaire, barijera, nova ”željezna zavjesa” pred tom našom braćom koji u očaju traže život, iz Kurdistana i Afganistana i Iraka i Sirije i valje iz črne Afrike… To bi danas reka Tomizza – san je stvaran, Istra je sutra jedna, slobodno ćemo putovati i učiti i raditi i zaraditi posvuda – samo črni Moro ne?..

Čovjek vjekovima stremi preći iz gorega u bolji život. Tomizza zdvojno prepisuje svećeničke zapise iz anagrafa, jer i njegovi odlaze u ”Bolji život”, u drugu zemlju; passo a la milgior vita ”Jela kći Šimuna Kljuna od godina šest”. U gorem životu danas, čovjek na ovim granicama-kojih-nema snatri ”Bolji život”, ovdje, a ne na Onom Svijetu. Život je bolji, ipak, barem nam više ne treba propussnizza da odemo posjetiti prijatelja, tamo daleko, u ”Boljem životu” zagraničnom, a ne zagrobnome. Jer čovjek hoće bolji zemaljski život….

Tomizza, Fulvio (Materada, 1935. – Trst, 1999.), autor je tridesetak romana, te niza knjiga slobodne forme, dramskih tekstova, publicistike, memoaristike, esejistike, feljtonistike, novinskih članaka. Tomizza je najistaknutiji istarski pisac 20. stoljeća, priznat i nagrađivan i u Italiji, prevođen diljem svijeta. Možda je najviše njegovih djela prevedeno na hrvatski jezik, osobito onih najvažnijih, kao što su ”Bolji život”, ”Zlo dolazi sa sjevera”, ”Frančiška”.

Uz spomenute naslove, treba istaći njegovu istarsku trilogiju – ”Materada”, ”Djevojka iz Petrovije”, ”Bagremova šuma”, te ”Toranj naopako”, ”Mirjamin grad”, ”Zaručnici iz Ulice Rossetti”…

Duboko proživljavajući rascjep zavičaj-dijaspora (otići će u egzodus nakon što su svi otišli, uključiv njegovu obitelj), Tomizza moralno, mentalno, emotivno nikada zapravo neće pristati na neizbježan poratni izbor AUT-AUT, ili otići, ili ostati, ili Jugoslavija, ili Italija, ili Hrvat ili Talijan, nego će svim silama, i u literaturi i u životu, nastojati održati gotovo utopijsku alternativu, za Istru ranog poraća, ET-ET.

Tomizza u svojim djelima zagovara humanizam umjesto nabujalog patriotizma, na obje obale Jadrana, Soče i Dragonje, umjesto sukobljenih romanskih i slavenskih nacionalizama 20. stoljeća i dvaju svjetskih ratova, i rasizama odjevenih u različne uniforme i ideologije.

Tomizza – neumorni istarski hodočasnik 

Tomizza, ujedno, cijeloga života ostaje i neumorni istarski hodočasnik, koji jednako spremno pohodi Vodnjan ili Umag, kao i Beč ili Berlin, propovijedajući na književnim susretima po pograničnim provincijama CONVIVENZU (suživot) i FRATELANZU (bratstvo) napaćenome čovjeku pograničja.

Za Hrvate i Slovence, nakon Niccole Tommasea, Fulvio Tomizza, uz Enza Bettizu, Faustu Cialente… iznimno je zaslužan pisac, ponajprije zato što je našeg čovjeka, kulturu i jezik, kroz širom raskriljena vrata uveo u veliku talijansku i zapadnjačku kulturu i jezike. Stoga se može reći da je veliki talijanski književnik Fulvio Tomizza ujedno i hrvatski i slovenski pisac.

Čak i po nekim formalnim mjerilima, ako su radnja i likovi u najvećem dijelu njegovih romana situirani na ovim prostorima oko granica, ako u njima zagovara povijesnu i kulturalnu jednakopravnost; ako u svojim djelima bez krzmanja i često posegne za slavenskim riječima, pa i cijelim replikama, ako su među njegovim najljepšim likovima jedan hrvatski svećenik don Stipe, ili jedna slovenska učiteljica Frančiška.

Zvane Črnja zapisao je da se spremao za ”susret s drugom stranom”, s Tomizzom, a onda lakonski zaključio da postoji ”samo jedna istarska strana, strana patnje”.

Fulvio Tomizza ponajprije je pisac granice, u jednom eseju napisat će svoj kredo: Identificiram se s granicom, a to je naprosto njegovo estetično i etično opredjeljenje, dubokog humanističkog usmjerenja, koje u se, kao svoje vlastito, uključuje onog drugog i drukčijeg, ono drugo i drukčije.

”Tvrđava Europa” (to jest EU!)? Vraćanje graničnog režima nakon višegodišnjeg bezgraničja? Vraćamo li se to u 1938. godinu kada su europski demokratski prvaci zaključili da ne mogu primati Židove iz Njemačke i Austrije?

Forum Tomizza godinama već bavi se krucijalnim pitanjima ljudi na ovim granicama. Na svim granicama. I doprinosi ukidanju granica, mentalnih, kao i fizičkih. Patetično mudrovanje Europske unije o sigurnosti iznad svega, osobito šengenske zone, naravno, nije ništa drugo nego birokratski izgovor da učinimo što manje. Ili ništa. Kao što je naprosto bestidno ”čuvanje vanjske granice EU-a” podizanjem konc-logorskih žičanih zidova.

Nauk iskovan u jezama ratnih strahota

Sama ideja Foruma Tomizza jest – Fulvio Tomizza. Ona je nauk Fulvija Tomizze, nauk iskovan u jezama ratnih strahota. Sve je to sažeo Tomizza u svom povijesno, intelektualno gledano najvažnijem romanu ”Zlo dolazi sa sjevera”.

Vergerije progoni Tomizzu cijeli život: desetogodišnji dječarac, u osobnim razdorima povijesti i duše, raskrojenog identiteta, u surovim i gromkim zamasima revolucionarnog poraća, nalazi čovjeka – referentnu točku u pedesetogodišnjem muškarcu: koji je živio četiri stoljeća ranije, kontroverznome koparskom biskupu Pieru Paolu Vergeriju Mlađem.

Vergerije, između pape i Luthera, između hedonističke strasti i moralizma. Tomizza, između Jugoslavije i Italije, između progonjenog oca i progonitelja, između povlaštenih i razvlaštenih – koji preuzimaju vlast: familija odlazi u Italiju, on ostaje, jer hoće ostati, na strani Pravednih (gnjevnih, osvetničkih, pobjedničkih) u Kopru, pa u Beogradu, pa u Ljubljani.

A onda ipak mora poći za svojima. Ali, zgrožen bezizlaznošću novodobnih razdora, taj naš i taj svoj raskol, razdor, dubinski mrak fojbe, upisuje u knjige, u najbolje knjige našeg pograničja, jer se trsi u njih upisati uvijek napose onog Drugog i Drukčijeg – upisati ga i usvojiti, biti na strani Uniženih. Doprijeti do Tamne strane Mjeseca.

”Zona A, Zona B – bit će naše obadvje”, pjevamo poslije rata po Kopru, Puli, Trstu: dječaka Fulvija otac, imućni čovjek iz župe Materada, tretiran kao ”narodni neprijatelj”, šalje u koparsko sjemenište, zacijelo da bi ga očuvao.

Narodna vlast u sklopu svoje propagande, u mahom talijanskome Kopru, traži uporišta u historiji, svjesna da pobjednička i revolucionarna slavenska retorika nije dostatna, i pronalazi historijskog ”narodnog heroja”, Piera Paola Vergerija Mlađeg.

Mali Fulvio, oduševljen partizanima i revolucionarnim zanosom tih slavenskih masa, među kojima su njegovi siromašniji slavenski prijatelji iz susjedstva, nalazi po novinama zapise o Vergeriju. Pristao je uz njih, uz te siromaške slovenske i hrvatske seljačiće u dvostrukom zatočeništvu – konvikta i partijskog podozrenja – možda najprije u znak pobune protiv istog svoga oca, stvar biološke naravi koliko i kulturalne reakcije, kojom se bavimo otkad smo propisali!

I tog dječarca odmah obuzme taj protuslovni lik koparskog plemića i biskupa, jer i on osjeća dubine dihotomije iz koje nema izlaza, kao i Vergerije pet stoljeća ranije. Adolescentni dječak i zreli biskup, koji najprije piše poslanicu ”Adversus apostatas Germaniae”, a zatim pristupa luteranima.

Fulvio Tomizza je Talijan, iz imućnog sloja, opet ta dvostruka zatočenost. Zapisat će, gutajući romaneskne traume Vergerija, denuncijacije, optužbe, poruge, divljenja: ”Njegova slika kao da se urezala u moj um”.

I zato pronosimo i nosimo i razvijamo tomizzijanstvo kao neprestano mjesto susreta i suživota. Jer, druge nam nema…

(Predavanje održano u Hrvatskom društvu književnika, 9. svibnja 2024.)

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. MOŽETE NAZVATI BROJ 060 866 660 / Tel.: 0,49€ (3,75 kn); Mob: 0,67€ (5,05 kn) po pozivu (PDV uključen) ILI POŠALJITE SMS PORUKU sadržaja PODRSKA na broj 667 667 / Cijena 0,82 € (6,20 kn). Operator usluge: Skynet Telekomunikacije d.o.o., info telefon: 01 55 77 555. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Nama nema spasa, mi smo analogna rasa i kraj budućnosti
    •  Od holocena do holokausta
    •  A da konačno poslušamo Habermasa?!
    •  Fašistički kulturocid
    •  Legenda o Joakimu širila se Istrom još za njegova života
    •  1943.: Došla je naša ura
    •  Strvinari starog svijeta iliti iskonska Tea Tulić
    •  Analiza EU izbora: nacionalistički internacionalizam
    •  Šalamun – šaman poezije
    •  Zar će europska mladost u Ukrajinu s djedovim šmajserima

> Svi tekstovi ovog autora