novinarstvo s potpisom
Slika 1.
TV kalendar, emisija koja svaki dan oko podne rekapitulira važne povijesne događaje, tog dana već tjednima škrtari s likovima žena iz povijesti koje bi bile vrijedne spomena. U prvom dijelu kalendara predstavljaju se događaji i likovi iscrpnije, u drugom u kratkim crtama gledateljstvo se podsjeti na nekih osam likova.
Danima pratimo tko je izabran. Niti prijašnjih godina nije bilo mnogo ženskih likova, od osam recimo dva- tri, ali sada nam upada u oči da eto baš ni jedna nije zavrijedila biti spomenuta. Čak je i Raskoljnikov, lik iz romana F. Dostojevskog, smatran vrednijim od jedne žene rođene ili umrle toga dana. Gdje je nestala žena?
Slika 2.
Prvi petak u mjesecu ožujku svake godine već 130 godina žene iz cijelog svijeta pripremaju i pozivaju na ekumensku molitvu kršćane i kršćanke. Molitva je poznata pod nazivom Svjetski molitveni dan žena.
Zadivljujuće je što svake godine žene iz jedne od sto i dvadeset zemalja u rasporedu molitvenog tijeka pripreme od prikaza svoje zemlje kroz oči i srce žena do tekstova i aktualizacije svetih tekstova u njihovom životnom kontekstu.
Prvi petak u ožujku posvuda u svijetu grupe sazvane oko Svjetskog molitvenog dana žena razmatraju na način žena pozivateljica o njihovoj zemlji, o politici i društvenim problemima, o konkretnim životnim pričama žena iz dotične zemlje.
Svjetski molitveni dan žena po nama je najangažiranije molitveno mjesto u cijeloj regiji koje nadilazi druge svojom ljepotom, dragošću i zanimljivošću. No već dugo godina u nekim zemljama ime molitve je skraćeno te se danas zove samo Svjetski molitveni dan. Ponovo se pitamo zbog čega su žene i ovdje postale nevidljive. Gdje je nestala žena?
***
Ovim dvjema slikama pokušavamo vas uvesti u kontekst rasprave koja se zahuktava oko ratifikacije Istambulske konvencije. Dilema se svodi na pitanje čemu dati prioritet: borbi protiv nasilja nad ženama / protiv obiteljskog nasilja ili borbi protiv nečega što se donedavno pisalo u navodnicima, jer vjerojatno i samim tvorcima tog izraza nije bilo jasno što te dvije riječi “rodna ideologija” obuhvaćaju.
Svima koji su se opredijelili u dilemi između konkretne žene žrtve nasilja i borbe za ideološku pobjedu svog mišljenja također postavljamo pitanje: Gdje je nestala žena?
Zbog čega je u dilemi između borbe protiv nasilja nad ženama i pobijanja neprihvatljivih tumačenja spolnih/rodnih identiteta za većinu muževa Katoličke crkve i njima sklonih hrvatskih političara važnije izboriti teorijsku ispravnost, nego stati u obranu ljudskog ženskog bića od nasilja?
Nije točno da ne znamo kako je obiteljsko nasilje stvarno i da su žene njegove prve žrtve. Svaka dva tjedna ubijena je neka žena, o mobingu na radnom mjestu čitamo u dnevnim novinama, a zahvaljujući polemici oko Istambulske konvencije, polako postajemo svjesni da su razmjeri obiteljskog nasilja puno veći negoli govore statistike.
Deklarativno protivljenje nasilju nad ženama ne može nas zbuniti da ne vidimo kako je od konkretnog čovjeka u takvoj odluci važnije apstraktno ideološko kadriranje svijesti. Međutim, borba za isušivanje smrdljivih baruština nasilja ne pripada polju deklarativnog niti ideološkog, a načelan stav prepoznaje se u polju praktičnog i djelatnog.
Izostanak ženske povijesti iz jednog TV kalendara, zar je to nasilje? Ne, to je samo jedan od primjera kako je lagodno i lagano moguće prešutjeti povijest žena koje čine polovicu čovječanstva.
Nije činjenje žena nevidljivima nasilje, nego je primjer kako se jednostavno mogu one činiti drugotnima, kako se priprema plodno tlo za omalovažavanje i diskriminaciju, opozitima dostojanstva osobe.
Nije ni promjena imena Svjetskog molitvenog dana žena veliki propust. To je samo jedan primjer kako se proizvodi prešućivanje autorstva žena u kreiranju jedne od najstarijih živih ekumenskih inicijativa na svijetu.
U polemici oko Istambulske konvencije umjesto prepoznavanja proizvodnje nevidljivosti proizvodi se strah od ugroze spolnih identiteta i opstojnosti obitelji.
Ipak, galama oko ugroze koja prema nekima čuči skrivena između redaka jedne konvencije ne može sakriti omalovažavanje koje čitamo iz izbora u dilemi treba li stati u obranu žrtve nasilja ili u obranu učenja o rodu.
Njihov izor pokazuje da je za njih žena drugotna, manje važna.
Konstruktivan pristup u galami i širenju straha od ratificiranje Istambulske konvencije bilo bi vraćanje fokusa razmišljanja i razgovora na stvarno pitanje kako u suvremenim okolnostima i u nastojanju da podržimo obitelj, do koje iskreno držimo, živjeti ravnopravnost muškarca i žene, što uključuje i sukobe, napetosti u njihovim životima, ali bez nasilja.
Ima li stvarnijeg poštivanja dostojanstva od davanje jednakog prava svakoj osobi, ima li važnije obrane dostojanstva od borbe protiv posesivnog odnosa prema ženi kao da je imovina koja se u ekstremnim slučajevima nasiljem brani tako da se neposlušnoj ženi i život može oduzeti kada se otme kontroli i odluči napustiti muža?
U dilemi između zaštite žrtve od nasilja i borbe protiv neprihvatljive ideje konstruktivan pristup traži da stanemo na stranu konkretne žrtve, konkretnog čovjeka, tek kroz konkretnu pobjedu u liku zaštite žrtve ostvarujemo pobjedu vlastitih načela / ideja.
Takvom pristupu nalazimo podršku kao kršćani u Evanđelju koje nedvosmisleno daje prvenstvo čovjeku pred načelima ideološki formatiranima.
Tako u paraboli o milosrdnom Samarijancu prepoznajemo jasno pozicioniranje Isusa na strani žrtve nasilja, premda riskira ideološko nerazumijevanje svojih slušatelja.
Naime, na postavljeno mu pitanje “Tko je moj bližnji” ( Lk, 10, 29-37) čitamo kako je Isus odgovorio ponudivši parabolu o nekom čovjeku koji je bio pretučen, isprebijan, dakle žrtva brutalnog nasilja i bio je bačen u jarak kraj ceste.
Obilaze ga i farizej, i pismoznanac i svećenik koji zasigurno vladaju teorijsko teološkim podlogama religijskog sustava svoje zajednice. Od njih žrtva nema koristi, jer oni konkretnog pretučenog čovjeka ne vide ili ga zaobilaze. Samo mu je Samarijanac prišao, skupio ga s ceste, dovezao ga do prenočišta i našao ljude koji će mu zavidati rane, čak je ostavio nešto novca da može boraviti par dana u svratištu dok se ne oporavi.
Samarijanac je ime koje u Isusovim slušateljima može izazvati ideološke otpore. Kao član nepodobne zajednice za Isusove slušatelje predstavlja problem: slušatelji su pred dliemom, trabaju sami donijeti odluku hoće li stati na stranu žrtve nasilja ili će se prikloniti ideološkim orijentirima sigurnosti?
Parabola o Samarijancu je orijentir kršćanskog stava kako se nositi s dilemom, kako se odlučiti je li nam prioritet žrtva nasilja ili rizik ideološkog okvira kroz koji se to nasilje prezentira slušateljstvu.
U paraboli o milosrdnom Samarijancu redoslijed je nedvosmislen. Rizik ideologije ne može biti opasniji od zaborava empatije za konkretnog čovjeka. To znači načelo najprije čovjek.
Pretpostavka tog načela ipak je radikalno pitanje koliko je nama kršćanima Isus referentna točka procjene ideologije.