novinarstvo s potpisom
Na izmaku 2018., koja je imala, barem po procjeni portala Njemačke katoličke biskupske konferencije, više sjene nego svjetla, pred očima su nam dvije boje prsluka koji su simboli vremena u kojem živimo: narančasti spasilački prsluk izbjeglica na Mediteranu i žuti prsluk francuskih prosvjednika.
Oba prsluka su izvorno sredstvo spasa, od utapanja ili od drugih automobila. No sredstvo spašavanja postaje u našem vremenu i znak / kamen spoticanja.
Izbjeglice i društveni protesti izazivaju danas asocijacije koje su suprotne spasu: ili smo ustrašeni ili odbijamo druge.
Strah od izbjeglica već se prerađuje u odbijanje u jeziku. Nekoć izbjeglice, danas su sve češće nazivani migrantima, a onda i ekonomski migranti, a za napredne ksenofobe radi se o tajnom planu porobljavanja kršćanske kulture u vehabijski jaram.
U jeziku guramo na sebi prikladnu razdaljinu one koji nam doplivaju i one koji hodaju po šumama i gorama naših granica.
Distanca je legitimna, potreba za blizinom je pitanje slobode. Svaki/a od nas ima pravo biti ili ne biti u dodiru i na razdaljini koja joj/mu odgovara. Problem nastaje kada upisujemo u naziv migrant naše pravo da drugoj osobi uskratimo osnove koje omogućuju njen život.
Tako zamjenjujemo riječ ”izbjeglica” koja implicira potrebitost imenovane osobe, a time i moralnu obavezu da joj se pomogne, riječju ekonomski migrant, koja implicira da se radi o prohtjevu onoga koji se krije od granične policije.
Rekli bismo, sam si je kriv, što je krenuo, on bi kruha povrh pogače. Jer kako reče jedan državni službenik, nije ”ljudsko pravo prelaziti granice kako bilo”.
Tako smo riješili svoju odgovornost, jer on je sam sebi kriv što okolo hoda, po blatu spava i što se našao na udaru snaga reda koje onda imaju pravo ne samo uništavati mu imovinu nego ga i istući, dakle maltretirati ga po svim osnovama.
Mnogi se boje eskalacije nasilja u Francuskoj. Večer prije subotnjih prosvjeda 8. prosinca napunila se katedrala Notre Dame, ljudi su se okupili na poziv pariškog nadbiskupa da se pomole ili saberu.
Boje se nasilja i moćnici kojih nije bilo u katedrali te večeri. Boje se bijesa koji je u žutim prslucima izašao na ulice diljem Francuske. Na jednom prsluku stajala je poruka: ”Tko sije bijedu, žanje bijes”.
Kada želimo nenasilno pristupiti sukobima u kojima smo kontekstualizirani, prvo pitanje postavljamo sebi. Gdje smo mi, koje je boje naš prsluk?
Upravo sada, pred još jedan Božić, važno se upitati koje je boje naš prsluk s mišlju o tome gdje mi vidimo spas. Naime, za kršćane Božić znači obilježavanje događaja u kojem prepoznaju da Bog ”tako ljubi svijet te je poslao svoga Sina, ne da sudi, nego da spasi” i to svakog čovjeka.
Od čega se to trebamo spasiti?
Ako smo mi policajci, onda se možda trebamo spasiti od nasilja koje vršimo nad onima koji prelaze granice. Kako stoji u Evanđelju po Luki, koje smo čitali na treću adventsku nedjelju, Ivan Krstitelj savjetuje vojnika: ”Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte” (Lk 3,14).
U stavu nenasilnog otpora podsjećamo nadalje: svatko, pa i policajac, ima pravo na prigovor savjesti te odbiti primjenu nasilja nad nenaoružanim izbjeglicama. Ima pravo i zalagati se za ljudsko pravo svakog čovjeka da ima pristup traženju zaštite, što se izbjeglicama trenutno na granici s RH uskraćuje. Odvraćanje od granica EU samo je eufemizam za tjeranje iz ”edena EU” u pakao odakle su izbjeglice došle.
Ako smo političari/ke, onda se možda trebamo spasiti od kulturnog i strukturalnog nasilja koje podržavamo time što poslušno odrađujemo europske direktive čuvanja granice ne bi li nas jednom primili u schengenski sustav. Ima načina da ne budemo samo poslušnici koji će odrađivati prljave poslove za Uniju.
Ako smo građani/ke, možemo ne okretati glavu od problema. Okrećući glavu, mi smo bili u onom kafiću u kojoj je gotovo do smrti prebijena djevojka u Zadru. Nije problem samo u Daruvarcu, problem je u onima koji su pojačali glazbu da se jauci ne čuju. Mi smo ti koji će ili pojačati glazbu da izbjeglice ne vidimo, pa ih demoniziramo, te nas onda njihova ljudska sudbina ne obvezuje.
Ili ćemo se zagledati u lice čovjeka, jer je čežnja za licem, pisao je pokojni profesor Golub, put do radosti.
Ako smo volonteri/ke neke od organizacija koje časno brane obraz naše europske kulture služeći u okruženju neprijateljstva prema izbjeglicama, onda ćemo izdržati i okrenuti drugi obraz na objede i nepravedne optužbe da smo naivni.
Okrenuti drugi obraz znači pokazati da smo pametni i hrabri. Pametni jer nam je glupo zatvarati oči pred činjenicama da je kretanje ljudi uvjetovano nadasve klimatskim promjenama koje su nezaustavljive i ratovima za koje smo mi u Europi odgovorni.
Ako znamo da se inteligencija prepoznaje po sposobnosti da se prilagodimo novim uvjetima života, onda je inteligentno sabrati se na bdijenje za izbjeglice, pomoliti se za sebe i ljude koji dolaze radi susreta iz kojeg zajedno nalazimo rješenje problema koje smo stvorili.
A nije inteligentno dizati zidove i žilet-žice protiv ljudi i svih stvorenja.
A u svim navedenim životnim ulogama, bez obzira na to jesmo li policajci, političari, građani, i volonteri, spasimo se nasilja koje nosimo u sebi, oduprimo se napasti da u dobroj namjeri sami proizvodimo nasilje.
Ako smo vjernici, očekujemo u tom smjeru doživjeti živog Boga na ovaj Božić, blagdan svjetla koje ne nastupa silom, nego u ubogosti.
Na kojoj god da se poziciji nalazimo, nenasilno možemo promijeniti grubost koja nas zapanjuje u solidarno djelovanje.
UKOLIKO VAM SE TEKST DOPADA I VOLITE NEZAVISNO I KVALITETNO NOVINARSTVO, VI MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN, POZIVOM NA BROJ 060 800 333 ILI SLANJEM SMS PORUKE NA 647647 UZ KLJUČNU RIJEČ DEMOS. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.