autograf.hr

novinarstvo s potpisom

 
Ukrajina zastava

UKRAJINA ČIM PRIJE U EUROPSKU UNIJU!!

EU zastava

Genocid i karmin

AUTOR: Amila Kahrović-Posavljak / 30.01.2014.

Sedmica je u kojoj se obilježava sjećanje na žrtve holokausta. Umjesto ponavljanja općih stavova vrijedi se sjetiti nekih, brojem žrtava (ali ne i obimom zla), manjih genocida i drugih masovnih zločina koje uski okular međunarodne pravde nije prepoznao kao genocide(e) budući da nije dokazana namjera. Ma kako nerazumno ovo zvučalo, po uzusima međunarodne pravde sama činjenica ubistva nekoliko hiljada ljudi nije dokaz da ih se htjelo istrijebiti. Ko zna šta je onda bila namjera masovnih ubistava?

 

Neka su mjesta poput Vukovara i Srebrenice postala temeljni toposi sjećanja na žrtve i ishodišne tačke čitanja političke i historijske stvarnosti i odnosa bivših sunarodnjaka. Druga su postala simbolom borbe za puko dokazivanje da se zločin uopće i desio.

 

Višegrad je gradić u istočnoj Bosni poznat po ćupriji, poznat i po romanu “Na Drini ćuprija”, a poznat i po brojnim zločinima koji su se desili u tom gradu 1992. godine kada je Užički korpus JNA došao da “zaštiti” stanovnike Višegrada. Zaštita je završila tako što su hiljade ljudi pobijene i raseljene, a hiljade žena i djevojčica je silovano.

Povijest ludila u Višegradu ne završava nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, već i danas traje. Nije li Nemanjin Andrićgrad, taj Jurski park velikosrpske ideologije, najbolji pokazatelj kolopleta destruktivnih desničarskih snaga i njihovih interpretacija povijesti (i) književnosti koje dvadeset godina suvereno i surovo vladaju Balkanom?

 

Povijest ludila u Višegradu ne završava nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, već i danas traje. Nije li Nemanjin Andrićgrad, taj Jurski park velikosrpske ideologije, najbolji pokazatelj kolopleta destruktivnih desničarskih snaga i njihovih interpretacija povijesti (i) književnosti koje dvadeset godina suvereno i surovo vladaju Balkanom?

 

Prošle je sedmice višegradska vlast odlučila da izbriše riječ “genocid” sa memorijalne ploče na mezarju Stražište. I zbilja su to uradili okruženi sa stotinu policajaca od kojih su mnogi bili u fantomkama kao da hapse šefove sicilijanske mafije. A onda je neko karminom dopisao riječ genocid nazad. Priča dovoljno strašna i dovoljno simbolična da bi se o njoj mogao roman napisati.

 

Međutim, postoji pojava koja je zabrinjavajuća koliko i nasilničko ponašanje savremenih baštinika velikosrpskog režima koji uz kolo cupkaju i pjevaju “Oj Sjenice, nova Srebrenice, Oj Pazaru, novi Vukovaru“. A to je prepuštenost žrtava trostrukom satiranju. Prvo je ekonomsko, zbog kojeg su između žrtava i njihovih revnosnih nacionalnih branilaca klasne razlike na razini onih koje postoje između Oprah i siromašnih djevojčica iz škola koje najpatetičnija neoliberalna humanitarka na svijetu otvara po Africi.

 

Druga zabrinjavajuća činjenica je da se preživjeli danas svode samo na žrtve, da im se ne ostavlja prostor normalne mogućnosti življenja (prije svega zbog ove ekonomske satrvenosti i nemogućnosti povratka). A treća, koja je posljedica prve dvije, je činjenica da smjerni čuvari žrtava iz redova nacionalnih prvoboraca preuzimaju glasove tih žrtava navodno zbog brige da se nikome više ne ponovi zlo.

Međutim, postoji pojava koja je zabrinjavajuća koliko i nasilničko ponašanje savremenih baštinika velikosrpskog režima koji uz kolo cupkaju i pjevaju “Oj Sjenice, nova Srebrenice, Oj Pazaru, novi Vukovaru“. A to je prepuštenost žrtava trostrukom satiranju. Prvo je ekonomsko zbog kojeg su između žrtava i njihovih revnosnih nacionalnih branilaca klasne razlike na razini onih koje postoje između Oprah i siromašnih djevojčica

 

Na to sve se nakalemio još jedan problem, tako da glas žrtava postaje fenomen, polje diskurzivne bitke između različitih koncepata na kojima će se zasnovati kolektivno pamćenje. A na Balkanu mnogošta u budućnosti zavisi upravo o formama kolektivnog pamćenja.

 

Vratimo se na Srebrenicu i Vukovar i vidjet ćemo da je treći problem u načinu na koji se ova mjesta (zlo)upotrebljavaju u konstruiranju novih nacionalnih ideologija u BiH i Hrvatskoj. Na obilježavanju sjećanja na žrtve holokausta na Univerzitetu u Sarajevu jedan od učesnika iz akademske zajednice je rekao kako je “naša sveta dužnost da govorimo za žrtve genocida”. Već ako bi se ovaj iskaz analizirao u dvije rečenice, moglo bi se vidjeti kako kazivanje o zločinima prelazi u viktimološki, kolektivni narativ.

 

Naime, prva riječ u rečenici – “naša” – odmah uvodi elitni kolektivitet iz čije pozicije profesor govori. Sveta dužnost znači upisivanje sakralnog u govor, a to sakralno znači da govor postaje neupitan. U iskazu se govor dalje tretira na sljedeći način – “za žrtve genocida”. Dakle, poruka je jasna: žrtve ne mogu govoriti same za sebe, potreban im je posrednik iz reda “nas”, elite, koji će govoriti njihovim glasom (pretvorenim u čisti nacionalni diskurs), koji je neupitan (kao i “naš” zadatak) bivajući svet.

 

Ukoliko pak nije metafizičko posvećenje, oduzimanje glasa autentičnoj žrtvi da bi u njeno ime govorili moćnici ima drugačiji modus operandi. Povijest. A ona uvijek pretpostavlja distancu. Iako povijesna distanca od ratnih zločina i genocida u punom smislu značenja nije dostignuta jer su vinovnici zločina još u vlasti, često se govori o povijesti i povijesnom značenju genocida koji se desio u BiH. Na taj se način u igru uvodi i treći faktor.

Vratimo se na Srebrenicu i Vukovar i na načine na koje se ta mjesta (zlu)upotrebljavaju u konstruiranju novih nacionalnih ideologija u BiH i Hrvatskoj. Na obilježavanju sjećanja na žrtve holokausta na Univerzitetu u Sarajevu jedan od učesnika iz akademske zajednice je rekao kako je “naša sveta dužnost da govorimo za žrtve genocida”

 

Čim neki događaj postane povijest, kanonsko pripovijedanje, on podrazumijeva distancu makar njegovi akteri i porodice žrtava još bili živi. Štaviše, glas žrtve preuzimaju elitni predstavnici nacionalnoga kolektiviteta, uobličavaju ga u diskurs i glasovima tuđe patnje zidaju svoju moć. Ljudi koji su izgubili svoje najmilije ostaju na društvenoj i socijalnoj margini budući da su ih njihovi vlastiti predstavnici iskoristili i ostavili daleko od očiju javnosti.

 

Christian Axboe Nielsen je pisao o takvim pojavama u eltinom znanstvenom žurnalu “Journal of genocide reserarch”. U veoma zanimljivom tekstu autor je spomenuo problematiku sužavanja međunarodnih pravnih propisa kojima se zločin određuje kao genocid.

 

Prema autoru, jedan od razloga oslobađanja Srbije i Crne Gore za odgovornosti za genocid je činjenica da je Milošević rukovodstvo bosanskih Srba jednom prilikom u Beogradu nazvao “glupanima” i kritizirao ih zbog ekstremnih metoda, a sve to dok im je slao oružje i municiju?! Nielsen jednako promišlja i problematiku zloupotrebe genocida (ili pak nepostojanja presude za isti) u stvaranju nacionalnih mitova.

 

U tom je kontekstu spomenuo organizacije koje su, iako se pozivaju na suživot, nacionalno ekskluzivističke i kao takve nepodobne da se o bilo čemu trezveno promisli. U tekstu autor spominje jedan poguban pojam: instrumentalizacija genocida. I navodi koje su sve zločinačke naracije rođene na fonu viktimologije koja je genocid koristila kao glavno političko sredstvo moćnika nakon ratova. U svemu tome se animira i nacionalistički orijentirano javno mnenje koje će svakoga ko se suprostavi dominantnim narativima o čistoći markirati (jer je ovdje samo o markiranju i riječ) negatorom genocida.

Čim neki događaj postane povijest, kanonsko pripovijedanje, on podrazumijeva distancu makar njegovi akteri i porodice žrtava još bili živi. Štaviše, glas žrtve preuzimaju elitni predstavnici nacionalnoga kolektiviteta, uobličavaju ga u diskurs i glasovima tuđe patnje zidaju svoju moć

 

Instrumentalizacija genocida je pogubna po preživjele članove obitelji, ali je pogubna i po kažnjavanje i denacifikaciju odgovornih, pogubna je i po pravno procesuiranje jer pruža siguran zaklon zločincima dok ih tobože pokušava privesti licu pravde.

 

Jer u povijesnoj perspektivi se, ukoliko se žrtvama ne vrati ljudsko dostojanstvo, već se svedu na nacionalno podobni obrazac žrtve, gradi pogubna linija uzročno-posljedičnih veza: žrtva-historija-viktimologija-militarizam.

 

Nisu li bošnjačke nacionalne elite svih boja, mirisa i okusa zapravo paradigmatski primjer svega što je rečeno u tekstu. Vlast RS-a poništava lične karte povratnika u Srebrenicu kako bi im onemogućila izlazak na izbore. Istovremeno, zvanično Sarajevo ne radi ništa kako bi te ljude zaštitilo. Zašto? Zato što elite svoju moć grade na retrogradnim nacionalističkim naracijama kojima nisu potrebni ljudi kojima bi se vratilo dostojanstvo.

 

U dijalektičkom međuodržanju bosanskohercegovački rigidni desničari teže da ljude drže ugroženima jer samo tako mogu ostati na vlasti. A žrtve genocida i njihove obitelji su im dobrodošle kada se treba razračunati s unutrašnjim neprijateljem. Zato im nikada ne treba dati da izađu iz uloge žrtve.

 

Vratimo se višegradskom kamenu. Možemo li ponovno pisanje riječi genocid smatrati simbolom otpora režimu koji upada na spomenike ili simbolom neke buduće demaskulinizacije i deviktimizacije pamćenja u BiH?

Još tekstova ovog autora:

     Ulazeći u srce zemlje
     Predrag Lucić: “Previše smo zasrali da nam bude prohodno” (II)
     Predrag Lucić: ''Odveć smo zasrali da bude prohodno''
     Nasilje simbola
     Klasa, a ne rasa
     BiH opet gori
     Rođena u getu
     Fra Drago Bojić: ''Moramo se suprotstaviti teroru većine''
     Stran(c)i svima opasni
     Pisci i sistemi

> Svi tekstovi ovog autora
  • DNEVNI TWEEt DRAGE PILSELA

  • MOLIMO VAS DA PODRŽITE AUTOGRAF UPLATOM PREKO PAYPAL-A:
  • ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    ARHIVA – VRIJEME SUODGOVORNOSTI

    VRIJEME SUODGOVORNOSTI – ostale emisije

     

  • vrijeme i suodgovornosti

  • Facebook

  • Donacije

  • Cigle

  • ekumena

  • javni servis

  • prometej

  • povratak adolfa pilsela

  • u što vijerujemo

  • fraktura 1