novinarstvo s potpisom
Nasilje na ulicama nije prihvatljivo. Nasilje na ulicama nije civilizirano. Prostom bi logičkom igrom moralo biti jasno da nasilje mora biti civilizirano da bi bilo prihvatljivo. A civilizirano, u terminima svjetskih elita, znači osmišljeno tako da podržava njihovu moć.
Šta je zajedničko Sarajevu, Sočiju, Istanbulu i Bagdadu? Poprišta su raznih vrsta nasilja. Zbog čega je nasilje u Sarajevu neopravdano, a nasilje u Iraku opravdano? Zato što su nasilje u Sarajevu izazvali gnjevni ljudi koji su poljuljali vladajuće etničke elite koje Europska unija retorikom kritizira, a djelovanjem podržava. A nasilje u Iraku izaziva i u njemu sudjeluje američka administracija zarad utjerivanja demokratije po američkom neoliberalnom ukusu svuda u svijetu.
U Sočiju se provodi neviđeno nasilje nad građanima Rusije i stranim radnicima. Ali, to je nasilje upakovano u blještava olimpijska svjetla kojima dokoni svjetski bogataši, nešto skromniji pojedinci koji su zaljubljenici u nacionalni tim ili pak u ideju Olimpijade dolaze da gledaju najvažnije sportsko dešavanje na svijetu. Olimpijada se u svakoj zemlji izvrne u demonstraciju moći elita zemlje domaćina. Nigdje to nije bolje prikazano nego na Olimpijadi u Sočiju koja služi kao svojevrstan monument-event za Putinovo razmetanje svojom snagom i novcem.
Radnici sa brojnih gradilišta u Sočiju su bili roblje koje nije imalo nikakva prava, radilo je otprilike kao Jevreji kada su gradili faraonova zdanja. Na kraju većini nadnice nikada nisu ni isplaćene. Čak su i protjerani iz zemlje. Ako ovo nije nasilje, ne znam šta je. Kao i svaki svjetski važan događaj tobožnjeg ujedinjenja svijeta nad kojim nariču naivni učitelji i učiteljice ponosno djeci pokazajujući da u svijetu ima humanosti, Olimpijada zapravo počiva na nasilju. Nasilju koje provodi sistem i kojem se, stoga, ne prigovara.
Nekolicina radnika srpske nacionalnosti (da, i radnici su svedeni na naciju) iz Srbije i BiH su otišli u Soči, u Rusiju, obećanu zemlju pravoslavnog panteona iz Beograda da tamo ponešto zarade. Nakon strašnih muka i zbjegova uspjeli su pred policijom ilegalnim kanalima, poniženi i uglavnom neisplaćenih nadnica, pobjeći u svoje zemlje, u kojima niko nije stao iza njih jer su oni samo radnici. A i nasilje nad njima je počinio sveti Sava 21. stoljeća, Vladimir Putin.
Slična je stvar bila s radnicima, muslimanima iz Indije, ali i s Balkana, koji su odlazili na rad u “bratske” Ujedinjene Arapske Emirate. Kao što to rade haram makroi iz zapadnih zemalja, bratski arapski šeici su radnicima oduzeli pasoše i podvrgnuli ih neviđenim torturama. Ljudi su radili po najvećoj pustinjskoj vrelini po osamnaest sati dnevno uz minimalne zalihe vode.
Šeici, sveopšti zaštitnici islama, baš kao što je Amerika zaštitnik demokratije, ljudima nisu davali pardona čak ni u vrijeme ramazanskog posta. A to su, treba li napominjati, isti oni šeici koji po svijetu promoviraju ljubav, izvršavanje zadatih zapovijedi i sve ono što im koristi kako bi sebi priskrbili moć.
Ljudi su radili na visinama tornjeva koji će, umjesto da svjedoče razvoju jednog dijela svijeta i prosperitetu običnih ljudi, svjedočiti o tome da arapski šeici svog idola vide u Donaldu Trumpu. Čiji je toranj visočiji, pitanje je sada? Radnici muslimani su glavom bez obzira pobjegli iz bratskih emirata. Pogađate, mahom neisplaćenih dnevnica.
Svi svjetski moćnici imaju svoj diskurs. Americi je to demokratija, Putinu Rusija, Arapima islam. I svi se pozivaju na slobodu, jednakost i bratstvo. Međutim, logika surovog kapitalizma je jasna. Oni priznaju samo braću po kapitalu. Svi drugi su za njih obični radnici koji su u cijeloj priči nebitni. Postaju bitni samo na tren kada diskurs olabavi, pa ga treba učvrstiti pričama, a i tada radnici postoje kao brojka, kao statistika.
Potrebni su, na primjer, kada se lokalni srpski vođa želi pohvaliti kako iza njega stoji bratska Rusija i kako su siromašni radnici koji su jedva izvukli živu glavu iz Sočija zapravo nepatvoreni dokaz kako Rusija brine za Srbe. Ista je priča i sa Emiratima i muslimanima. Naposljetku, logika je kapitalizma i u njega umotanog lokalnog nacionalizma: radnici su sami krivi što se nisu snašli. Jer, parola “Snađi se” je omiljena parola svih kapitalista na svijetu.
Ako se nisi snašao, ako nemaš sreću da si rođen u imućnoj obitelji i da studiraš na prestižnom fakultetu, pa sutra organiziraš radionice i fancy seminare za podizanje svijesti, to je tvoj problem. Nisi se snašao i tvoja sudbina nikoga odveć ne zanima. Nije li ovo strašno, poražavajuće i nadasve sveprožimajuće nasilje sistema nad ljudima?
Svaki diskurs ima svoje simbole. Olimpijada je simbol slobodnog svijeta i jedinstva koje navodno postoji među narodima. Simbol je i činjenica da svijet na tren prestaje biti podijeljen ratovima, a postaje ujedinjen plemenitim disciplinama sporta. Treba li napominjati da se u vrijeme Olimpijade događaju Ukrajina, Sirija i da olimpijski mecena Putin ima svoje prste u svakom od tih sukoba?
Priča o Sočiju korespondira s posljednjim događajima u BiH kada su se svi upregli da osude nasilje na protestima. Nema nikakve dvojbe da su i u ove, kao i u sve svjetske demonstracije ubačeni neki elementi koji su imali namjeru da naprave haos kako bi to, sada već ko zna kome, bilo od koristi. Ipak, suština nije u tome. Niko u javnom prostoru nije prokazao ko stoji iza nasilja, već su svi uzeli zdravo za gotovo da je to djelo huligana. Pri tome je između građana i huligana stavljen znak jednakosti i priča je završena. Mnogo je to lakše nego kopati po obavještajnim službama.
Predsjedništvo BiH je bilo simbol odbrane zemlje. Za bošnjačke političare ono je i dalje to i ništa više. Neki bi rekli da je Predsjedništvo za njih alegorija jer se tačno zna šta predstavlja. Ponad pametovanja o razlici alegorije i simbola, bilo kojeg građanina ili građanku BiH da pitate, reći će vam da je zgrada Predsjedništva BiH nekada bila simbol državnosti, a sada više nije. Sada je simbol lopovluka vladajućih kasti.
Za građane BiH zgrada predsjedništva je simbol koji se ispraznio, čije je značenje evoluiralo onako kako je evoluirala njihova glad i bezizlazna situacija. Za političke elite Predsjedništvo predstavlja državnost zemlje koju sami izjedaju i razaraju svaki dan, ali se gordo ogledaju u ovom ogledalu vjerujući kako ono još uvijek ima smisla.
Zbog toga jedni pokušavaju nešto promijeniti u zemlji koja živi od kredita MMF-a. Drugi nariču nad simbolima. Nasilje simbola je, stoga, latentno i dugotrajno nasilje. Simbol je osnovni smisaoni kapital kojima moćnici razaraju živote ljudi.
Amerika – simbol slobode, Olimpijada – simbol mira i fer sportskog duha, malena zgrada Predsjedništva BiH u centru Sarajeva – simbol državnosti BiH, postoje kao paravan liderima i njihovim kapitalistima. S jedne strane ovih simbola stoje bogate trpeze i život na visokoj nozi. S druge su prevareni i napaćeni radnici koji neprestano rade da bi simbol opstajao.
Nikada ti simboli neće postati sloboda, pravda i sve ono što je zamišljeno da znače. Ali dobro će poslužiti u stvaranju iluzije. A ako se nekada situacija otme kontroli i radnici se pobune, treba ih uplašiti. Simbol se tu idealno uklapa. Ne daj Bože da simbola nestane, nestalo bi i naših života. Tako govore političke elite i njima srodni intelektualci te nestanak simbola izjednačavaju s nestankom golog života. Nije li, stoga, jedna od najozbiljnijih formi nasilja upravo nasilje simbola?