Genocid je mnogo više političko sredstvo nego opomena

Tražeći odgovarajuću riječ za zločine iz Drugog svjetskog rata poljsko-američki pravnik Raphael Lemkin skovao je 1944. godine neologizam ”genocid” što bi se moglo prevesti kao ”zatiranje vrste”. Riječ je prvi put javno korištena u Nürnberškom procesu (1945-1946).

Bolje bi bilo da Lemkin nije izmislio taj izraz jer nikakvo dobro nije donio niti može donijeti, nikad nije služio kao opomena ili pouka, a zlo donosi u svakom smislu i pogledu.

Ta užasna i zloslutna riječ rađa se isključivo sijući smrt, dugačkih je krvavih i otrovnih tragova, ne primjenjuje se sistemski, podstiče duboke mržnje i sukobe, izaziva negacionizam i nepomirljivost…

Svaki juli mjesec u Bosni i Hercegovini posvećen je genocidu i nijedan od trideset posljednjih nije protekao kako su zaslužili i kako bi poželjeli, da mogu govoriti, srebrenički mučenici.

Kad bi se ljudi kajali zbog genocida ne bi bilo ratova u svijetu, a pošto ratovi ne prestaju genocid postaje samo neželjena statistika. Ali u suštini genocid najčešće služi za političku zloupotrebu i rđave namjere.

Sjećam se jednog takvog događaja u Parizu kojem sam lično prisustvovao. Na izborima za gradonačelnika Pariza, sredinom marta 2001. godine, prethodni gradonačelnik Jean Tiberi želio je obnovu mandata ali je loše stajao u anketama. Trebalo je nešto hitno uraditi.

Neko se sjetio da bi se moglo igrati na kartu preduzetne i uticajne jermenske dijaspore u Parizu (oko dvjesta hiljada ljudi). Poznajući jermensku sentimentalnu tačku istorije, genocid iz 1915. godine, politika se poželjela malo poigrati s jermenskim emocijama, istorijom i mrtvima.

Sredinom januara 2001. godine Narodna skupština je usvojila prijedlog ”Zakona o priznavanju genocida nad Jermenima 1915. godine”, a krajem januara Gradsko vijeće je ekspresno i jednoglasno usvojilo odluku o podizanju šest metara visokog spomenika u znak sjećanja na žrtve genocida.

Dvije nedjelje kasnije u zvaničnu posjetu Francuskoj pozvan je predsjednik Jermenije, Robert Kočarjan. Običaj je u Francuskoj da svaki strani predsjednik bude obavezno primljen i kod gradonačelnika Pariza. Budući da se na te ceremonije pozivaju i strani diplomati, kao ambasador BiH u Francuskoj prisustvovao sam jednoj epizodi istorije bešćašća.

Mnoge sam predsjednike sreo na tim svečanostima, ali sam tada prvi i posljednji put vidio da je velika sala gradonačelnikovog dvorca ispunjena stotinama ”običnih” građana. Bili su to Francuzi jermenskog porijekla koji su trebali slušati Tiberijeve riječi pa preporučiti kome dati glas.

U prigodnom govoru Tiberi je bio strastveniji od Jermena. Kako bi impresionirao ”glasače”, on je Osmanlije predstavio kao krvoloke, a na drugoj strani naglasio ”bliskost dviju kultura, francuske i jermenske, koje dijele istu vjeru i isti hrišćanski humanizam”.

Političke kuhinje često svoje političke recepte vole morbidno začiniti mrtvim dušama, kao makijavelističkom garancijom političkog uspjeha. Korišćenje mrtvih imalo je samo jedan cilj: iskoristiti žive.

Permanentno uznemiravanje i zloupotreba mrtvih, taj balkanski ”specijalitet kuće”, očito se konzumira i u zemljama velike demokratije i kulture.

Božja promisao se pobrinula da Tiberi ipak katastrofalno izgubi izbore. Presudni nisu bili jermenski već glasovi homoseksualaca jer je pobjednik izbora bio tog soja. Francuska i Turska su se udaljile a Francuska i Jermenija zbližile. Nije to dugo trajalo.

Dvije do tri godine kasnije svi su se pravili da su zaboravili epizodu iz marta 2001. godine. Nije to loše jer kod istorijski spornih i velikih bolnih pitanja kontrolirani zaborav je uglavnom najljekovitije sredstvo.

Bilo bi dobro da to upamtimo!

Nastavak iste priče, uz identičnu zloupotrebu, dogodio se jedanaest godina kasnije. Budući da je u maju 2012. godine želio naslijediti samog sebe, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy računao je na pola miliona Jermena u Francuskoj.

Nakon posjete Jermeniji u oktobru 2011. godine Narodna skupština je u decembru usvojila prijedlog zakona o kažnjavanju negiranja genocida nad Jermenima u iznosu od 45 hiljada eura.

Turska je ponovo povukla svog ambasadora iz Pariza, a Sarkozy nije uspio pobijediti na izborima. Da li se opet Božja promisao umiješala ne znam, ali koliko mi je poznato niko se nakon toga u Francuskoj nije poigravao sa dušama jermenskih mučenika iz 1915. godine.

Ova epizoda političke bešćutnosti znakovito svjedoči kako pristup genocidu zna često biti pogrešan i zlonamjeran i da svaki put povrijedi mrtve duše.

Genocid je, nažalost, mnogo više pitanje politike i biznisa a mnogo manje saosjećanja, pravde i mira. Tako je to oduvijek i tako je svuda, naročito u Bosni i Hercegovini.

Pitanje genocida na globalnom planu vrlo je naopako uređeno. Kad je 9. decembra 1948. godine Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila ”Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida” (stupila na snagu 12. januara 1951.), nije bilo jasno određeno ko je mjerodavan da razne zločine proglasi genocidom.

Očekivalo se da će se pratiti savremeni sukobi i proglasiti genocidom kad se to poklopi sa definicijom genocida. To se nije dogodilo iako je prohujalo dosta neproglašenih genocida.

Mnogo toga nije dobro. Nije dobro što zvanično ne postoji zadužena institucija koja odlučuje šta je genocid a šta nije, nije dobro što ne odlučuje nauka već politika, nije dobro što postoje narodi i zemlje koje niko ne smije optužiti da su počinili genocid, a upravo su oni krivi za najviše genocida tokom ljudske istorije. Krivi, ali i moćni da isposluju da ne budu krivi.

Ujedinjene nacije danas zvanično i pravno poznaju samo dva genocida: genocid u Ruandi (april – juli 1994.) i u Srebrenici (sredina jula 1995.).

Genocid nad Jevrejima do 1945. godine zbog svoje neuporedivosti nosi posebno ime: holokaust ili šoa i izvan je bilo kakvih lista.

Prvi sud koji je donio presudu da je negdje izvršen genocid bio je Međunarodni krivični sud za Ruandu, 2. septembra 1998. godine. Drugi slučaj presude za genocid dogodio se poslije tužbe BiH protiv Srbije Međunarodnom sudu pravde. Sud je 26. februara 2007. godine ustanovio da se u Srebrenici dogodio genocid, ali je oslobodio Srbiju krivice.

I tu je kraj liste, samo dva genocida u istoriji svijeta!

Zvuči apsurdno, ali je tako.

Kao da je neko namjerno zaboravio genocidni karakter bezbroj sukoba poslije 1948. godine od kojih hronološkim redom navodim samo nekoliko: preko stotinu hiljada antikolonijalnih pobunjenika na Madagaskaru, ubijenih od strane Francuza prilikom gušenja pobune; oko dva miliona ubijenih u sukobu Indije i Pakistana; pola miliona mrtvih u Burmi; oko šeststo hiljada mrtvih tokom rata u Indokini; oko dva miliona međusobno ubijenih u Korejskom ratu; preko milion mrtvih u Alžirskom ratu; manje od pola miliona u Kolumbiji; skoro milion i po ubijenih u Vijetnamskom ratu; dva miliona Kambodžana u teroru Crvenih kmera; oko dva miliona mrtvih u Afganistanu; oko milion stradalih Iranaca i Iračana u ratu te dvije zemlje; oko dvjesta hiljada ubijenih Iračana u prvom Zaljevskom ratu, plus oko milion mrtvih u drugom; pola miliona mrtvih u Somaliji; skoro četiri stotine hiljada mrtvih prilikom pustošenja koje je u Africi izazivao Boko Haram; manje od četiri stotine hiljada mrtvih u Jemenu; trista hiljada mrtvih u Darfuru; preko pola miliona mrtvih prilikom javnog ubijanja Sirije; oko stotinu hiljada ubijenih, plus ubijena zemlja, tokom javne pljačke Libije…

Milioni ubijenih a nigdje genocida!

Svijet se često susretao s klasičnim slučajem genocida o kojem se niko ne usuđuje pričati jer to nije politički korektno. A nije ni pametno jer su počinioci najveće svjetske sile.

Niko nema hrabrosti upozoriti da su u samo četiri januarska dana 1991. godine Amerikanci ubili dvjesta hiljada iračkih vojnika, a zbog uništenih vodovodnih i električnih postrojenja, zbog bombardovanja svih tvornica mlijeka u prahu za bebe, zbog uništenja skladišta žitarica i farmi, zbog toga što je stočni fond sveden na 30 posto, a perad potpuno uništena, te zbog dvanaestogodišnjih sankcija, umrlo je 1.520.417 Iračana od kojih su 622.887 djeca mlađa od pet godina.

Kad su 1996. upitali Madeleine Albright da li je smrt više od pola miliona djece bilo vrijedno tolikog masovnog ubijanja, naročito djece, odgovorila je da je vrijedilo! Zato je valjda u jednom sarajevskom parku prikazana kao golubica mira!

Ko od bosanskohercegovačkih zvaničnika smije kazati da se dogodio očigledan genocid u Iraku, da se dogodio genocid nad Jermenima, da se pred našim očima dešava nesnošljivo bolni genocid u Gazi nad Palestincima? Nijedan, iz različitih razloga, ali svako radije ćuti da se ne zamjeri ili Amerikancima ili Turcima.

Ruanda i BiH imaju moralnu dužnost da prve upozore svijet o svakom genocidu. Prećutkivanje genocida isto je kao negiranje i to prećutkivanje oduzima bilo kome moralno pravo da dijeli lekcije o genocidu.

Velika je nepravda i slabost svijeta što ne može svako biti osuđen za genocid. Koji sud bi, na primjer, smio presuditi da su Amerikanci, Britanci ili Francuzi izvršili genocid?

Niti jedan jer velike sile određuju sve, pa i šta će odlučiti međunarodni sudovi koje one većim dijelom finansiraju i time ih čine zavisnim.

Tako je bilo i s pomenutom presudom iz februara 2007. godine.

Mi kolektivno nikad nismo shvatili da velikim silama – koje su odredile kakva će biti presuda a sudije samo potvrdile – ključni cilj nije bilo proglašenje genocida već oslobađanje Srbije od krivnje. To je bilo primarno, genocid je kompenzacija.

Međunarodna politička kuhinja po svom starom bezobzirnom običaju odlučila je da svakom upakuje po jednu dobru i jednu lošu vijest. To što nas je ostavila da se zbog toga vječno svađamo, takođe je dio poznate strategije velikih sila.

A da se svađamo oko genocida, svađamo se, a da se ne razumijemo, ne razumijemo, a da ćemo se vječno svađati i uvjeravati, sigurno hoćemo. Najgore, najrazornije, najkobnije, najteže i najdugotrajnije su one svađe i ona uvjeravanja kad su i jedni i drugi čvrsto i duboko ubijeđeni da su u pravu.

Niko da shvati da ovo nije vrijeme za rasprave i ubjeđivanja na tu bolnu temu jer rasprave ne pokreću i u njima ne učestvuju pravi već pogrešni ljudi. Ljudi kojima nije cilj pomirenje i povjerenje već vječno sporenje i dijeljenje po nacionalnim šavovima.

Nezavisno od toga ko je u pravu a ko u krivu, ko ovu otužnu raspravu pažljivo i pomno prati, kad vidi profil ljudi; kad vidi kakav nehuman i nepomirljiv rječnik i ton prevladavaju; kad osjeti koristoljublje, neiskrenost i licemjerje, kad osjeti da niti jedna strana nikad neće prestati ubjeđivati drugu da nije u pravu; kad shvati da svi ulaze u raspravu s istim ciljem: nikad ne prihvatiti priču drugog; lako može razabrati da se zemlja nepovratno dijeli na dvije suprotstavljene galaksije.

Samo političari vizionari koji imaju dovoljno savjesti i ljubavi prema svojoj zemlji i ljudima mogu riješiti ovu pat poziciju na brvnu. Ako se takvi vizionari nekim čudom pojave, ako se iskreno i znalački posvete pitanju pomirenja i ako budu istrajni i strpljivi nekih dvadesetak godina možda se i dogodi nešto dobro.

Dotad ćemo ponavljati iste rečenice, iste afirmacije i negacije, a usput glumiti patriote. I nikad nećemo prekinuti zloupotrebljavati ljudsku patnju jer je naš genocid izuzetno profitabilan, malo politički, a još više finansijski. Oko Srebrenice se od 1995. godine nisu vrtjeli milioni već milijarde.

Previše je tu finansijskih interesa i politike, a premalo pravog pijeteta, iskrene boli i poštovanja. Mnogo ima glume, licemjerja, interesa i zloupotreba.

Pariz je imao jednog Tiberija, mi ih imamo na stotine.

Postali smo društvo zarobljeno u prošlosti u čijoj mreži se sve više zapetljavamo. Zbog bavljenja prošlošću nemamo vremena baviti se ni sadašnjošću a kamoli budućnošću.

I uvijek će biti tako dok se politika bude bavila genocidom kao savršenim političkim alatom za dobijanje glasova na izborima, umjesto da se o genocidu govori na dostojanstven, ljudski, saosjećajan i svrsishodan način.

Sav problem počiva u činjenici da kod nas niko ne prilazi pitanju srebreničkog genocida iz ljudskog i moralnog ugla i razmišljanjem o tome kako problem prevazići. Srebrenicom se bave samo oni koji ne žele da se problem ikad riješi.

Da smo pametni, presjekli bismo raspravu o mrtvim i posvetili se živim, ali nešto nam ne ide. Sa drugim i boljim narodnim predstavnicima, na svakoj strani, Srebrenica je mogla postati mjesto gdje se na zgarištu velikog grijeha u maloj iskri rađaju molba i spremnost za oprost, kuje nova svijest o prirodnom i neophodnom zajedništvu, naziru povjerenje i zajednički interesi, rađa bolji svijet…

Sa ljudima koji su vodili rat pa onda vodili mir Srebrenica je postala zla kob države, jabuka razdora, ali i veoma unosan biznis, siguran politički alat za rast lažne popularnosti, a država prostor koji će sebični nedobronamjernici trajno ukleti, potpuno podijeliti i pretvoriti u živu grobnicu.

Moramo se izvlačiti dok još nije prekasno.

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Duhovi fašizma i antifašizma nad bosanskim nebom
    •  Četvrt vijeka zemljotresnog putovanja od državnika do bitange
    •  Generalna proba za rat, jedan obični bosanski mjesec
    •  Život i priključenija britansko-francuskog Načertanija
    •  BRICS ili nova svjetska geosfera moći
    •  Idu čete biznismena, mrtva stabla pronose
    •  Udžbenici istorije: traženje istine preko trostrukih laži
    •  Život u carstvu ravnodušnosti
    •  Šta je Bosna bez Mlade Bosne?
    •  Ja sam Kanak tim se dičim, to ne može biti svak'!

> Svi tekstovi ovog autora