Glas Koncila je unakazio lice Crkve

Takozvana ”nacionalna” proslava zlatnog jubileja katoličkog lista Glas Koncila, održana u Zagrebačkoj katedrali i u dvorani Vijenac Nadbiskupijskoga pastoralnog instituta u Zagrebu, u utorak 1. listopada, pokazala je svu bijedu tog nekada važnog crkvenog glasila, kojem treba odati priznanje, ali, bojim se, ništa više od toga, što je šezdesetih stao informirati ovdašnju javnost o velikim promjenama koje je donio Drugi vatikanski koncil, ne samo za Katoličku crkvu. Potom je, sedamdesetih i osamdesetih, bio ”jedini slobodni list” i vox populi golemog dijela naroda i jugoslavenskih građana koji nisu imali pristup, kako je točno konstatirano, partijski uređivanim medijima i informacijama. Od osamostaljenja Republike Hrvatske uredništvo se strmoglavilo i palo u provaliju najbrutalnijeg nacionalizma što ne znači da tjednik ne daje i dobre priloge, u prvom redu, kada objavljuje članke koji služe za biblijsko i teološko obrazovanje čitatelja, jer takvih članaka ima. Ali ukupan dojam jest izuzetno obeshrabrujuć i žalostan.

 

Pođimo samo od jedne prestrašne činjenice za taj oronuli list: u tekućem je broju katoličkog tjednika središnji izvještaj o navodno važnoj godišnjici potpisan pseudonimom Stipan Bunjevac (kojim se inače koristi novinar Tomislav Vuković, osoba koja zastupa ekstremno nacionalističke stavove, kakvima se i inače kiti novina Josipa Bozanića). Čemu buka oko toga da je Glas Koncila ”lučonoša” medijskih sloboda, medij koji donosi istinu i samo istinu (tako nekako je u Katedrali prozborio kardinal), ako nitko u toj redakciji nema petlje imenom i prezimenom potpisati jedan, zacijelo, povijesni tekst?

 

Ja ću vam odmah kazati zašto se proizvodi ta galama: da se sakriju neke bitne činjenice, počevši od one da je za vrijeme dok je urednik Glasa Koncila Ivan Miklenić, tjedniku desetkovana tiraža: od 140.000 primjeraka, sada se prodaje 12, možda 14 tisuća primjeraka, ako i toliko, a najčešća poruka koju čitatelji šalju redakciji glasi, otprilike: Žao nam je što moramo otkazati pretplatu. Naša je baka preminula.

 

Može Josip Bozanić, izdavač Glasa Koncila, hraniti iluziju da je Glas Koncila pozvan ”biti u službi oblikovanja katoličke javnosti u hrvatskom narodu”, neminovnost je da će, nastavi li po starom, ovaj katolički tjednik skoro biti u potpunosti marginalan i beznačajan bilten, kako je i počeo, u susjednom samostanu otaca franjevaca, na zagrebačkom Kaptolu broj 9.

 

No, nije tomu tako samo zbog bioloških zakona, jer izumiru naše drage bake i jer mlađi ljudi uopće ne zarezuju kaptolske novine. Najvažniji je razlog katastrofalno lošim rezultatima Glasa Koncila taj što su urednici i novinari, i u tome je sva mudrost i filozofija, iznevjerili moto kojim se kočopere u glavi lista. Naime, tamo piše da je tjednik ”Novo lice Crkve” ali, avaj, Glas Koncila je to lice nagrdio, osakatio, osramotio i ”ukrasio” neprestanim šamaranjem svakoga tko nije Hrvat i katolik po mjeri uskogrudnih nacionalista i šovinista, koji još taj listi smatraju svojim.

 

Pojasnit ću ove pregrube riječi, no, prije toga, uputit ću uvaženim slavljenicima par pitanja koja mi se kao novinaru i teologu nameću. Prvo, ako je ovo zaista bio važan jubilej za Katoličku crkvu u Republici Hrvatskoj (odavno Glas Koncila više nije glasilo bosanskohercegovačkih katolika, a zna se i zašto, jer su sekundirali Franji Tuđmanu i Gojku Šušku u akciji uništavanja tamošnjih Hrvata), kako to da je papin predstavnik, apostolski nuncij u RH, bojkotirao slavlje? Je li, gospodine Mikleniću, istina da apostolski nuncij uopće nije zadovoljan niti s vama niti s Glasom Koncila pa ga vi zato omalovažavate?

 

Zatim, ako je Glas Koncila ”lice Crkve”, pretpostavljamo, katoličke, koja je i univerzalna, pa u našoj zemlji mora znati zagrliti svakoga, baš svakoga, zašto se Glas Koncila obraća samo Hrvatima i zašto je potrebno da kardinal Josip Bozanić u propovijedi na misi u povodu jubileja, u relativno kratkom obraćanju, čak dvanaest puta spomene hrvatski narod? Potpuno je razumljivo da jedan Davor Butković (u članku kojim si umišlja da je dorastao komentirati crkvene stvari) ne kaže ”Katolička crkva u RH”, kako stoji u četirima ugovorima koji su potpisani između Svete Stolice i Republike Hrvatske, već ”hrvatska Katolička crkva”, i to jedanaest puta (dva je puta napisao ”naša Crkva”), ali kako to zagrebački nadbiskup, član kardinalskog zbora, shvaća Crkvu?

 

Može Josip Bozanić, izdavač Glasa Koncila, hraniti iluziju da je Glas Koncila pozvan ”biti u službi oblikovanja katoličke javnosti u hrvatskom narodu”, neminovnost je da će, nastavi li po starom, ovaj katolički tjednik skoro biti u potpunosti marginalan i beznačajan bilten, kako je i počeo, u susjednom samostanu otaca franjevaca, na zagrebačkom Kaptolu broj 9

 

Shvaća je krivo, naravno, pa ću ga podsjetiti što je o tomu govorio jedan od pokretača Glasa Koncila, teolog i naš profesor fra Tomislav Janko Šagi Bunić. Pitao se: ”Može li katolik biti nacionalist, nosilac nacionalizma?” Pa je dao i odgovor: ”Prva i temeljna spoznaja koje moramo biti svjesni jest da kršćanstvo ne može biti poistovjetovano ni s jednom nacijom, nego da je kršćanstvo stvarnost višeg reda, koja prelazi (transcendira) sve narode, jer sabire svoje članstvo iz svih naroda, stvara zajedništvo druge vrste nego što je nacionalno zajedništvo. Kršćanstvo se očituje svijetu kao jedan svojevrstan narod – narod Božji, ali taj narod kao takav nema svoje domovine na zemlji.” (vidi u Katolička crkva i hrvatski narod, Tomislav J. Šagi Bunić, KS, Zagreb, 1983., str. 7 i 8.)

 

Drugim riječima, ne može se činiti ono što čini Glas Koncila i ono što čine mnogi vjernici laici u Hrvatskoj, ni ono što čini hrvatski kler, ni ono što čine hrvatski biskupi s kardinalom Bozanićem na čelu, postovjećivati kršćanstvo i katolicizam s hrvatstvom. Ne može se nikako govoriti da je Katolička crkva isto što i hrvatski narod, iz čega se izvlači jedna od najbolesnijih konstatacija u nas, da ne može biti Hrvat onaj tko nije član Katoličke crkve ili, pogotovo, tko nije aktivan i praktičan katolik!

 

Iako je to toliko očevidno da o tome ne bi trebalo govoriti, a kamoli pisati kolumne u novinama ili na portalima, vidimo da se u tome upada u stalne pogreške, na način koji ne koristi ni Crkvi, ni Hrvatima, ni ostalim građanima, bez obzira na njihov svjetonazor, a napose svima onima koji su se opredijelili za život s Kristom po vjeri.

 

Doktorska bi se dizertacija mogla i trebala napisati na temu kako je to Glas Koncila odustao da bude ”Novo lice Crkve” da bi ga nagrdio. Ne samo zbog toga što ustrajava u izbacivanju svih onih koji nisu Hrvati i ”pravi vjernici”, čime izdaje narav Crkve; ne samo zbog toga što je tom listu glavno gorivo taj, prema dokumentima Katoličke crkve, počevši od konstitucije Lumen gentium 1,  nemogući katolički nacionalizam. Već zbog toga što je u najstrašnijem času naše recentne povijesti redakcija kolaborirala s ratnim zločincima do te mjere da je mjesec dana nakon Oluje, kada se jasno znalo za ratne zločine Hrvata nad preostalim Srbima, u, vjerujem, najsramotnijem članku ikad napisanom u Glasu Koncila, don Živko Kustić hvalio ”neviđenu humanost ratovanja”, što je bolesno i nekršćanski, i zbog čega sam, jer sam se tomu pisanju svim silama suprotstavio, zaradio izgon iz Hrvatskog društva katoličkih novinara, pogotovo nakon što sam Kustiću, Mikleniću i ostalima postavio ovo pitanje: bi li oni relativizirali te ratne zločine da im je u Medačkom džepu, primjerice, na kolac nabijena supruga, sestra, majka ili punica?

 

O pedesetoj godišnjici postojanja katoličkog lista Glas Koncila (iako zapravo postoji 51 godinu, toliko o preciznosti tzv. katoličkih novinara), imam vrlo neugodnu zadaću da konstatiram kako se ta nekad slobodarska novina pretvorila u glasilo hrvatskog fanatizma, koji je bubnjevima i trubama popratio pravu nacionalnu i ljudsku tragiku. Cenzuriraju čak i papu Ivana Pavla II. (prešućena je prva godišnjica strahovito važnog govora na zagrebačkom hipodromu 1994.) i kardinala Franju Kuharića (koji je 13. kolovoza 1995. u Okučanima žestoko napao ratne zločine počinjene nakon Oluje, što u Glasu Koncila nije bilo moguće pročitati, ta, veličala se tada ”neviđena humanost ratovanja”).

 

Mislim da sam apsolutno dužan raščišćavati nejasnoće i zablude jer držim da je sveta dužnost novinara, koji je i kršćanin, braniti prava i dostojanstvo svakog člana većinskog naroda i svakog hrvatskog građanina, bez obzira kakav bio njegov svjetonazor ili odnos prema Katoličkoj crkvi, ili kakav bio njegov osjećaj u našoj domovini.

    •  Shvatite: Milorad Pupovac nije kriv za tragediju Vukovara
    •  Treba nam spomenik kakav je zagovarao Ivan Zvonimir Čičak
    •  Kutlešu ne brinu ni mrtvi ni grabežljivi kapitalizam
    •  Slovo o još jednom (ne)uspjehu, u Nacionalu
    •  20 godina ogromnog doprinosa Documente i Vesne Teršelič
    •  Dođite na promociju možda najvažnije moje knjige
    •  Može li nada doći iz Beograda? Da. Axios, mons. Ladislave!
    •  Novinar Malić i ministar Anušić misle da je Porfirije četnik?
    •  Vatikanska placebo Gospa
    •  Je li SDP ljevica, služi li ona još ičemu danas?

> Svi tekstovi ovog autora