Glavaš, Šeks i Josip Reihl-Kir

”Izvršitelj tog ubojstva služi svoju zatvorsku kaznu, ali pravda neće biti zadovoljena dok joj ne bude priveden i naručitelj”, rekao je osječki gradonačelnik Ivan Vrkić na ”Akademiji” održanoj u srijedu 1. srpnja u znak sjećanja na Josipa Reihla-Kira, ubijenog načelnika osječke policije na ulazu u prigradsko naselje Tenja, na jučerašnji dan 1991. godine te za iduću godinu najavio i uključenje Grada u obilježavanje 25. obljetnice tog tragičnog događaja.

Time je podržao Reihl-Kirovu udovicu, Jadranku, u njezinoj dugogodišnjoj borbi za utvrđivanje političke pozadine i organizatora atentata na skupinu mirotvoraca predvođenu njezinim pokojnim suprugom, za što i danas postoje snažni otpori, ponajviše u istražnim i represivnim institucijama sustava.

Moćan politički zaštitnik zločina

Ubojica Antun Gudelj, koji je rafalom iz kalašnjikova – što ga je prethodno zadužio upravo od načelnika Reihl-Kira – na punktu pričuvne policije izrešetao civilno vozilo i u njemu osim svog pretpostavljenog lišio života i Gorana Zobundžiju, potpredsjednika osječkog IV-a te Milana Kneževića, vijećnika SO Osijek, a u ruku ranio Milana Tubića, predsjednika MZ Tenja – kojega su Gudeljevi kolege s punkta izudarali nogama kada je ispuzao iz auta i odbili mu bubrege jer se ”četnik”, eto, usudio preživjeti, pa je u komi otpremljen u bolnicu i do kraja života išao na dijalizu – mirno je poslije zločina odšetao, a da ga nitko od 15-ak kolega nije zaustavio i uhitio, premda im je upravo ubio načelnika!

”Na obje strane bilo je onih koji su htjeli da se rat dogodi. Pojedinci poput Reihla-Kira smatrani su nepouzdanima i na njih se nije moglo osloniti u programu ‘nacionalnog opstanka’. U sljedećem koraku označilo ih se kao neprijatelje, a dobro znamo kako se s takvima postupa. Nažalost, takvim procesima svjedočimo i danas”

Nekoliko sati kasnije se vratio, od kolega tražio i dobio vodu, telefonirao bratu koji ga je odvezao u Osijek i sljedećih tjedana ”skrivao” u obližnjem Josipovcu. Potom je s dokumenatima i prethodno kupljenom avio-kartom napustio zemlju i iz Graza odletio za Australiju.

Premda je putu iz Tenje do Osijeka morao proći najmanje tri policijska punkta gdje su ga morali legitimirati, još nekoliko izlazeći iz grada, a pri izlasku iz zemlje morao se identificirati i graničnoj policiji, nitko ga nije uhapsio niti pitao ”za zdravlje”, iako je njegovo ime kolega Dražen Dragušica objavio u programu Radio Osijeka javljajući se s očevida ubrzo nakon počinjenog zločina.

Gudelja je godinama štitio netko politički vrlo moćan, što se osjetilo i u nepojmljivoj odluci vijeća Vrhovnog suda (predsjednica Katica Jelić, članice Senka Klarić-Baranović i Ana Garačić), kojom je u veljači 1997. oslobođen odgovornosti primjenom Zakona o općem oprostu (!?).

Bio je to upravo scenarij kakav je Gudelju u telefonskom razgovoru obećao Branimir Glavaš, tada župan OBŽ, nagovarajući ga na predaju kako bi bio pravomoćno oslobođen i trajno lišen mogućnosti daljeg pravosudnog progona. Cijena je bila kratak boravak u pritvoru do okončanja pravnog manevra.

Gudelj je poslušao svog političkog šefa iz 1991. i iz Australije poletio za Frankfurt, a Glavaš je ”pouzdanu informaciju koju posjeduje” prosijedio policiji i DORH-u kako bi ga uhitili već u zračnoj luci. To je zatim preko medija prikazao kao čin savjesnoga građanina kojemu je stalo do procesuiranja ubojice, nastojeći i na taj način otkloniti optužbe bivšeg ministra unutarnjih poslova, Josipa Boljkovca i zamjenika mu, Slavka Degoricije, koji su upravo Branimira Glavaša i Vladimira Šeksa teretili za poticanje na taj atentat.

Da mu opasnost dolazi upravo od njih dvojice, ukazivao je i sam Reihl-Kir tjednima prije nego što je likvidiran.

Budući da se Zakon o oprostu nije odnosio na osobe koje su počinile takav zločin, Ustavni je sud po tužbi zastupnika Jadranke Reihl-Kir tu odluku poništio i vratio je Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje. Novo vijeće u kojem su bile dvije od tri članice prethodnog vijeća, ovoga puta je presudilo prema uputi Ustavnog suda i Gudelju potvrdilo kaznu od 20 godina zatvora.

Ustavnopravni stručnjak i saborski zastupnik Mato Arlović svoju je stranačku kolegicu, tada saborsku zastupnicu SDP-a, Jadranku Reihl-Kir, odgovarao od njezine borbe za Gudeljevim izručenjem predlažući joj neka bolje piše knjigu, a ona je nakon brojnih opstrukcija njezine borbe iz samoga SDP-a i Vlade, revoltirano napustila stranku

Budući da se Hrvatska raznim pravnim smicalicama, kako za vrijeme Račanove, tako i Sanaderove vlade, uporno opirala podnošenju zahtjeva za izručenjem, a kada ga je morala podnijeti izdala je pogrešnu tjeralicu kojom je ponovno odgodila uhićenje, Gudelj je izručen tek 2006. godine. Ustavnopravni stručnjak i saborski zastupnik Mato Arlović svoju je stranačku kolegicu, tada saborsku zastupnicu SDP-a, Jadranku Reihl-Kir, odgovarao od njezine borbe za Gudeljevim izručenjem predlažući joj neka bolje piše knjigu, a ona je nakon brojnih opstrukcija njezine borbe iz samoga SDP-a i Vlade, revoltirano napustila stranku.

Vrijedno svjedočanstvo Miloša Vasića

Sjećajući se Josipa Reihl-Kira, u srijedu su na mjestu njegova stradanja predstavnici Centra za mirovne studije, Documente, Srpskog narodnog vijeća, Inicijative mladih za ljudska prava i Antifašističke lige Hrvatske, ostavili bijele ruže.

Na skupu održanom tom prigodom na Evanđeoskom teološkom visokom učilištu – koje na taj način pruža gostoprimstvo udrugama za rasprave o politički i dalje osjetljivim temama, koje zbog toga ne dobivaju primjeren javni prostor u središtu grada – o sjećanjima na Josipa Reihl-Kira i njegovoj hrabrosti u provedbi svoje mirotvorne misije u prvoj polovici 1991., govorili su predstavnici organizatora Gordan Bosanac, Vesna Teršelić, Zoran Pusić, Drago Pilsel i Davor Špišić. Program je vodila Borka Pavičević iz Centra za kulturnu dekontaminaciju iz Beograda, o ozračju tog vremena govorila je osječka književnica Ivana Šojat Kuči, a prigodnu poeziju čitala je glumica Anita Schmidt.

Novinar srpskog tjednika ”Vreme”, Miloš Vasić prisjetio se dobre suradnje s Reihlom-Kirom, ispričavši kako je kao bivši pripadnik SUP-a imao dobre veze u srpskoj miliciji, pa je provjeravao serijske brojeve naoružanje što ga je osječka policija zaplijenila u selima s većinskim srpskim stanovništvom i utvrdio da su svi primjerci potjecali iz skladišta rezervne milicije iz Novog Sada, Prilepa ili nekih drugih gradova u Srbiji, što je bio dokaz o tomu tko protuzakonito dijeli oružje Srbima iz Hrvatske.

Vasić ga pamti i po tomu kako je širio sako prilazeći srpskim barikadama, pokazujući da dolazi nenaoružan, i odlazio razgovarati s njihovim čelnicima jamčeći im sigurnost i tražeći da oslobode prolaze na cestama. Tako je uspijevao smiriti napetosti s hrvatske i srpske strane, ali ratni huškači noću i izazivali incidente i rušili dogovoreno.

”Pokazao mi je tamnoplavi fascikl u kojem je, po nalogu ministra unutarnjih poslova, Josipa Boljkovca, prikupljao podatke o svim incidentima i aktivnostima Branimira Glavaša koje je vodio protiv njega i osječke policije. Čitao mi je izvještaje operativaca i policijskih ophodnji koje su Glavaševi ljudi maltretirali i povremeno razoružavali. Posljednji put čuli smo se telefonom u noći uoči njegova ubojstva”, završio je Vasić, još jednom duboko emotivno proživljavajući trenutke kada je čuo za tragediju.

”Pokazao mi je tamnoplavi fascikl u kojem je, po nalogu ministra unutarnjih poslova, Josipa Boljkovca, prikupljao podatke o svim incidentima i aktivnostima Branimira Glavaša koje je vodio protiv njega i osječke policije. Čitao mi je izvještaje operativaca i policijskih ophodnji koje su Glavaševi ljudi maltretirali i povremeno razoružavali. Posljednji put čuli smo se telefonom u noći uoči njegova ubojstva”, završio je Vasić, još jednom duboko emotivno proživljavajući trenutke kada je čuo za tragediju. Nakon toga, fascikl je misteriozno nestao

Nakon toga, fascikl je misteriozno nestao.

Navodno ga nije pronašao niti Ivan Vekić, tada saborski zastupnik HDZ-a i budući ministar unutarnjih poslova, koji se nekoliko sati nakon ubojstva načelnika osječke policije zatvorio u njegov ured i pred vrata stavio osobnog tjelohranitelja, koji nikome nije dao da uđe. Nikada se nije saznalo što je Vekić ondje radio i što je iz reda iznio.

Reihl-Kirovi potezi bili su smetnja redateljima rata s obje strane i njegov se odlazak u Tenju na mirovne pregovore idealno uklopio u njihov zlonamjerni scenarij, što su iskoristili za njegovo uklanjanje. A upravo je zbog te mirovne misije za sutradan odgodio početak rada u Zagrebu na Visokoj policijskoj školi, gdje ga je ministar Boljkovac već premjestio zbog prijetnji njegovoj sigurnosti u Osijeku.

Samo dan nakon zločina, čim je najavio uhićenje Glavaša i Šeksa, Boljkovac je smijenjen s mjesta ministra. Predsjednik Tuđman to mu je obrazložio potrebom očuvanja jedinstvenog HDZ-a, kojemu je zbog sukoba ”partizanskog” i ”ustaškog” krila stranke prijetio raskol.

Nema vjere, ima nade

”Danas se sve manje sjećamo onih koji su vjerovali u moć dijaloga, a ratne pobjede obilježavamo vojnim paradama, odnosno militarizacijom društva. Voljeli bismo da danas, u proslavu druge obljetnice ulaska Hrvatske u EU, unesemo i sjećanje na Reihla-Kira, kako bismo drugim zemljama pokazali da postoji alternativa ratu”, kazao je Gordan Bosanac.

”Moja je bol danas još veća, jer nalogodavci tog organiziranog atentata i danas uživaju političke privilegije i premda ne vjerujem u to, nadam se da će kad-tad biti privedeni pravdi. Voljela bih da me pravna država, u koju sam se razočarala i kojoj ne vjerujem, demantira”, kazala je Jadranka Reihl-Kir, koja je skupu prisustvovala skupa s kćerkom Barbarom.

”Ovog heroja mirotvorstva i apostola pomirenja važno je sjećati se i stoga što danas dolazi do opasne simbiozne nacionalnog i religijskog, odnosno antiintelektualnih i antidemokratskih nastojanja”, kazao je Peter Kuzmič, rektor Visokog učilišta i domaćin skupa.

Okupljenima se obratio i Milan Baričević, aktualni načelnika PU osječko-baranjske, rekavši da su Reihl-Kira svi kolege bez iznimke poštovali i smatrali iznimno stručnim i odgovornim policajcem.

”Krajem lipnja 1991., nakon nekakve tribine otišli smo na večeru i Jaroslav Pecnik, tada predsjednik lokalnog SDP-a, a danas potpredsjednik Hrvatskih laburista, pokazao nam je čovjeka koji je s nekoliko ljudi upravo ušao u lokal i rekao da je ‘u smrtnoj zavadi s Kirom’. Bio je to Branimir Glavaš. Toga sam je sjetio čim sam čuo za ubojstvo”, kazao je Pusić, ustvrdivši da se rat mogao spriječiti da je bilo političke volje

Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige RH, prisjetio se boravka u Osijeku tih dana:

”Krajem lipnja 1991., nakon nekakve tribine otišli smo na večeru i Jaroslav Pecnik, tada predsjednik lokalnog SDP-a, a danas potpredsjednik Hrvatskih laburista, pokazao nam je čovjeka koji je s nekoliko ljudi upravo ušao u lokal i rekao da je ‘u smrtnoj zavadi s Kirom’. Bio je to Branimir Glavaš. Toga sam je sjetio čim sam čuo za ubojstvo”, kazao je Pusić, ustvrdivši da se rat mogao spriječiti da je bilo političke volje.

”Na obje strane bilo je onih koji su htjeli da se rat dogodi. Pojedinci poput Reihla-Kira smatrani su nepouzdanima i na njih se nije moglo osloniti u programu ‘nacionalnog opstanka’. U sljedećem koraku označilo ih se kao neprijatelje, a dobro znamo kako se s takvima postupa. Nažalost, takvim procesima svjedočimo i danas”, istaknuo je Pusić.

(Prenosimo s tportala).

    •  HDZ bi se trebao ispričati Vesni Pusić
    •  Raspištoljena Romina Knežić, nova desničarska herojina

> Svi tekstovi ovog autora