Gospodine Šeks: Hrvatska je nešto starija od 1990, barem 1111 godina

Vladimir Šeks, bivši predsjednik Sabora i, što je možda važnije, autor tekstova nekih među najznačajnijim zakonskim dokumentima Republike Hrvatske, uključujući “božićni” Ustav Republike Hrvatske 1990. i deklaraciju o neovisnosti 1991., ovih je dana, u povodu Dana neovisnosti, po tko zna koji put iznio mišljenje da u Hrvatskoj zbirka državnih praznika izaziva zbrku, da je potreban samo jedan krovni praznik koji bi “objedinio suverenost, državnost i neovisnost”, pa također po tko zna koji put predlaže da to ponovo bude 30. svibnja.

I ponovo, kao i lani, sugerira anketu ili čak referendum, kako bi o tome odlučio narod.

Taj datum, na koji je 1990. konstituiran Sabor SR Hrvatske s većinom zastupnika iz redova Hrvatske demokratske zajednice, slavljen je kao Dan državnosti sve do 2001. Tada je, na prijedlog socijal-liberalnog zastupnika Ive Škrabala taj praznik pomaknut na 25. lipnja, dakle na nadnevak kada je 1991. Hrvatski sabor izglasao Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Prethodni Dan državnosti postao je Dan Hrvatskog sabora.

Šeks tvrdi da 25. lipnja “nije zaživio” u narodu, dok je 30. svibnja “‘uhvatio korijenje’ među našim građanima u Hrvatskoj, ali i dijaspori”.

Sva ta rasprava se, dakle, vodi u stranačkoj, a ne u povijesnoj optici. U povijesti je prvi poznati i sačuvani akt međunarodnog priznanja Hrvatske, a time njezine unutrašnje i vanjske suverenosti, pismo pape Ivana VIII. datirano 7. lipnja 879. Taj se nadnevak bilježi tek kao Dan hrvatske diplomacije. A to je početak neprekinutog toka hrvatske državnosti

Akademik Davorin Rudolf je Šeksu oponirao i lani, zauzimajući se za 25. lipnja: “Zato što su toga dana u Hrvatskom saboru doneseni konstitutivni političko-pravni akti – Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne RH, ustavna odluka o suverenitetu i samostalnosti RH, Ustavni zakon o izmjeni i dopuni Ustavnog zakona za provedbu Ustava i Povelja o pravima Srba i drugih nacionalnosti u Republici Hrvatskoj.

I tu stoji da se ‘proglašava neovisna država Hrvatska’.

To su akti koji su apsolutno valjani kao podloga za to kada je ova država nastala.”

Dodatni je problem da ni jedan ni drugi datum nisu zbiljski početak pune neovisnosti. Odluka o neovisnosti je donesena u dramatičnim uvjetima, nakon raketnog atentata na Franju Tuđmana, Stjepana Mesića i Antu Markovića, 8. listopada 1991.

Stav Ustavnog suda izrazila je lani tadašnja njegova predsjednica Jasna Omejec: nije presudno koja je odluka Sabora bitna za stvaranje države, nego je relevantan datum kada je RH stekla svojstvo čimbenika međunarodnog prava.

Naime, na primjenu deklaracije izglasane 25 lipnja stavljen je 7 srpnja te iste 1991 tromjesečni moratorij. On je istekao 7 listopada, pa sljedeći dan Sabor donosi odluku o razdruživanju s bivšom državom. “Prema tome, 8. listopada stupa na snagu pravno i fizičko djelovanje odluke o razdruživanju, neovisno kada su odluke donesene. Tek tada Hrvatska stvara vlastiti normativni, pravni poredak, i to je relevantan završetak raspada SFRJ za Hrvatsku. To znači da je i za sudske postupke u pitanjima ratnih zločina to relevantan datum”, objasnila je Omejec.

Omejec žestoko nateže činjenice: logika kaže da nijedan od tih dokumenata ne bi mogao biti pravosnažan da već nije postojao neki “vlastiti” normativni pravni poredak i da Hrvatska nije imala unutrašnji suverenitet, ograničen do konzumiranja prava o istupanju iz Federacije, koje je neprekidno opstojalo u saveznim ustavima od 1946. do 1974.

Ako je točno citirana, Omejec žestoko nateže činjenice: logika kaže da nijedan od tih dokumenata ne bi mogao biti pravosnažan da već nije postojao neki “vlastiti” normativni pravni poredak i da Hrvatska nije imala unutrašnji suverenitet, ograničen do konzumiranja prava o istupanju iz Federacije, koje je neprekidno opstojalo u saveznim ustavima od 1946. do 1974.

Logika upozorava da se ne može govoriti o Danu državnosti ni 30 svibnja, jer ti prvi višestranački izbori nakon osam desetljeća ne bi bili mogući da hrvatska država nije već postojala, pod ovim ili onim nazivom.

Ne bi imali demokratski oblik da ta država, zbog ovoga ili onoga razloga, nije uvela opće biračko pravo 1945.

Logika bi također morala upozoriti da Hrvatska nije nastala 1990. ili 1991. Gdje su rođeni Jellačić, Jurišić, Tomislav?

Ako je riječ o unutrašnjoj suverenosti, ona je postojala sve vrijeme od prvog konstituiranja hrvatske države, s kratkim hijatima poput onih na prijelazu iz XVIII. u XIX. stoljeće, te 1921.-1939.

Ako je riječ o vanjskoj suverenosti, ona je ponovo djelomično postojala barem od 1974. (jer međunarodni ugovori Federacije i konstitutivni akti nisu mogli stupiti na snagu bez ratifikacije u republičkim parlamentima, dakle i u Saboru), a u potpunosti tek od međunarodnog priznanja 15. siječnja 1992.

Sva ta rasprava se, dakle, vodi u stranačkoj, a ne u povijesnoj optici. U povijesti je prvi poznati i sačuvani akt međunarodnog priznanja Hrvatske, a time njezine unutrašnje i vanjske suverenosti, pismo pape Ivana VIII. datirano 7. lipnja 879.

Taj se nadnevak bilježi tek kao Dan hrvatske diplomacije. A to je početak neprekinutog toka hrvatske državnosti.

Toga se odricati u ime stranačkih ili ideoloških logika ipak je kratkovidno.

(Prenosimo s portala Jutarnjeg lista).

 

    •  Kako pisati ukrajinske toponime? Kriterij ne može biti ruski
    •  Moramo biti opremljeni za najgore, a ne za prosječno
    •  Biskup u Hercegovini izravno se protivi papi Franji
    •  Konačno stiže toliko najavljena reforma vatikanske Kurije
    •  Ekstremisti koji se žele iskupiti pa i kroz ''krvavu kupelj''
    •  Je li sekularizam kriv za terorizam?
    •  Trump je zrcalo i naših dilema
    •  Većina klera ne prati papin koncept siromašne Crkve
    •  Nitko nema pravo prijetiti biskupu Košiću klanjem!
    •  Izrael i Palestina: Pedeset godina pat-pozicije

> Svi tekstovi ovog autora