Halidova mi je smrt održala pedagošku lekciju o dobroti

Halid Bešlić je za života bio poznat kao pjevač. Njegove pjesme nisam slušao i o njemu ništa više od ove, netom napisane, rečenice nisam znao. Danas znam da je bio dobar čovjek.

Ne postoji snažnija i veća uloga od uloge dobrog čovjeka. Sve dok živim u svijetu koji cijeni dobrotu, uvjeren sam da za nas još uvijek postoji nada.

Nadu doživljavam kao etičku kategoriju odnosno kao svetohranište koje čuva dobrotu trenutno osuđenu na izgnanstvo.

Naše vrijeme je vrijeme egzila dobrote. Da su ljudi u stanju učiti ono bitno, učili bi iz smrti, smrt nam daje najbolje pedagoške lekcije. Ona nam govori o onome što je bitno i što trebamo činiti da bismo živjeli ispunjenim i sretnim životom, a to je tako jednostavno: samo trebamo biti dobri ljudi.

Dobri ljudi ne koriste svoje identitete kako bi na njima zarađivali, oni se ne srame svoje povijesti i druge ne promatraju s mržnjom i željom da nestanu; dobri ljudi osjećaju drugog čovjeka.

Meni je Halidova smrt održala pedagošku lekciju o dobroti.

Zanimljiv mi je i Halidov odnos prema Titu. Tita se danas mnogi odriču, iako su mu se nekada klanjali. Ja prema tom dijelu naše povijesti, baš kao i prema svakom segmentu naše prošlosti, imam racionalan odnos. Povijest prihvaćam onakvom kakva je bila, ona je za mene zalaganje za rast slobode.

Na strani sam onih koji su se borili za slobodu. Zbog toga ne pristajem na sintagmu kako nam je ”dosta ustaša i partizana”. Ne, ustaša je dosta, ustaše pripadaju trajnom porazu, dok partizani, naprotiv, pripadaju pobjedi, a samo je gubitnicima dosta pobjednika. Halid se, za razliku od revizionista, a revizionisti su uglavnom izdajnici, nije odricao povijesti, pa tako ni Tita.

O Titu se, dakako, može raspravljati i o njemu se mogu i trebaju imati različita mišljenja. To je sasvim normalno, ipak je on jedina politička figura s ovih područja sa svjetskim značajem. On je bio daleko od praktikanta demokratske prakse, ali ga se za razliku od nekadašnjih adoranata, a sada glasnih osporavatelja ovog jugoslavenskog predsjednika, Halid nikada nije odrekao jer bi, da je to učinio, ostao bez mladosti odnosno život bi mu ostao bez ljepote.

On je Tita nesumnjivo romantizirao, smjestio ga je u svoju mladost i mladosti pripadajuću ljepotu, sreću i ugodu. Meni je sasvim nebitno koga će netko romantizirati ako iz tog romantiziranja proizlaze dobre posljedice odnosno dobro djelovanje.

Ljudi se, na svu sreću, ne mogu vratiti u vlastitu prošlost, a da kojim slučajem mogu, siguran sam da bi većina mojih sugrađana u tom povratku nestala. Bio bi to masovan pomor onih koji su, zbog oportunizma, izdali nekadašnje sebe. Takvi bi se povratkom u prošlost negirali u sebi, upali bi u bezdan odvojenosti ispunjen prokletstvom kojim se sadašnji čovjek odriče nekadašnjeg sebe tako da laže o sebi.

Ljudi tog prokletog bezdana ne pate od nostalgije, nostalgija pripada samo onima koji imaju prošlost. Nostalgija je jedan oblik nekadašnje ljepote, ona je zov mladosti. Problem vremena je što se u njega nikada ne možemo vratiti. Vrijeme ima čvrste kriterije, prostor nema, on je bez ikakvih kriterija.

U isti prostor se, mi i drugi, možemo vraćati neograničen broj puta. Ljudi prostora odnosno ljudi tla su uski, maleni, dosadni, nebitni i, što je najporaznije, bez ikakvih kriterija. Iako sam, nažalost posthumno, saznao neke detalje iz Halidovog, toliko toplog, privlačnog i ljudskog života, drago mi je što je takav čovjek, čovjek dobrote i nostalgije, postojao na ovim prostorima, a da, sudeći prema onome što ovih dana mnogi o njemu pišu i govore, nikada nije postao čovjek tla.

Stariji se sjećaju da je nekada, za vrijeme Jugoslavije, postojala solidarnost. Ljudi su jedni drugima davali podršku. Dugo sam mislio da je solidarnost religijska vrednota, danas u to nisam siguran. Jednostavno, nije mi logično da religija može nadživjeti vlastitu vrijednost. Ako su za vrijeme Jugoslavije Hrvati i katolici bili solidarni, ako su pomagali jedni drugima, ako su bili prisutni u tužnim i veselim trenucima, a to danas više nisu, onda je logično da ih solidarnosti nije poučilo ono što je postojalo tada i sada, nego ono što je postojalo onda, a sada toga nema jer ni solidarnosti nema.

Katolička Crkva je postojala tada i sada. Solidarnosti je bilo tada, ali solidarnosti nema sada, iako je solidarnost u sadašnjim vremenima potrebnija više nego ikada.

Isto vrijedi i za ostale jugoslavenske republike, baš kao i za religijske zajednice koje su u tim republikama dominantne. Solidarnosti je nekada bilo, sada je nema i to upućuje da izvor nekadašnje solidarnosti nije religija.

Potpuno razumijem Halidovu nostalgiju prema vremenima koja su, iz njegove perspektive, bila lijepa i ljudska. Jesu li ta vremena za sve bila takva? Naravno da nisu. Jugoslavija je bila država bez političkih sloboda, ali se ni danas, na tom području, nismo nešto proslavili.

Danas imamo mogućnost biti slobodniji, danas živimo mogućnost većih sloboda, ali je razvidno da ne znamo što ćemo učiniti s tim slobodama. Sloboda raste i neprestano će, uz neke povremene aritmije, rasti. Kada bismo se iz sadašnje slobode vratili u neku prethodnu slobodu, pretvorili bismo se u zarobljenike. Ovo je razlog zbog kojeg ne pristajem da Domovinski rat bude mjera slobode.

Oni kojima je bilo koji rat, baš kao i bilo koji drugi događaj iz prošlosti, odredio granice i kvalitetu slobode, nisu slobodni, zarobljenici su prošlosti. Oni ne pripadaju sadašnjem svijetu, sadašnjem vremenu i sadašnjoj slobodi koja je, usprkos svim manama, daleko veća negoli je bila, recimo te 1995. god.

Ta godina, dakle 1995., bila je slobodnija od 1991. god., ali je manje slobodna od 2025. god. Zadaća 1995. god. bila je da oslobodi 1991. god., ali ne i da zarobi 2025. god. Ova naša, 2025. god. ima zadatak da oslobodi i da slobodom nadraste sve prethodne godine.

Ne očekujem da ovo shvati ekipa iz Domovinskog pokreta, njihov domet je Playboy. Oni su toliko spoznajno i temporalno insuficijentni da koriste erotske časopise kako bi se u njima sakrili. U vremenu, ali ne samo vremenu, zaostala ekipa iz Domovinskog pokreta se toliko razigrala da bi, vođena sluganskim kompleksom prema velikim igračima koji za njih nisu ni čuli, imitiraju Trumpa iz našeg sokaka, pa bi, pozivajući se na Domovinski rat, sve koji u njemu ne vide ono što oni vide, podvrgli oštrim sankcijama – od protjerivanja iz javnog života do davanja otkaza na radnim mjestima.

Primitivci nisu slobodni, oni su svakom danom i svakom godinom sve neslobodniji.

Halid je, za razliku od neslobodnih primitivaca, povijest gledao kao priliku da vlastitu sadašnjost pretvori u povijesni čin djelatne dobrote, ljepote, veselja, ljudskosti i solidarnosti. Bio je čovjek vrijednosti, bio je među ljudima, bio je s ljudima i zato je sjećanje na njegovu dobrotu okupilo mnoge.

Njegova dobrota je nadživjela njegovu smrt, ona je ušla u duše onih koji cijene dobrotu, žude za njom, okupljaju se oko nje, demonstriraju je i čuvaju. Tlo će uzeti i razgraditi njegovo tijelo, to je neumitno, ali budući da za života nije bio čovjek tla, to prokleto tlo nije razgradilo veličinu njegove ljudskosti.

 

 

MOŽETE PODRŽATI AUTOGRAF PA I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN HR8923600001102715720 (SWIFT/BIC: ZABAHR2X za uplate iz inozemstva) ILI PREKO PAYPAL-A. HVALA! ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.

    •  Plenković je misao, Beroš je materijalizacija te misli
    •  Kutleša je, zapravo, nakanio srušiti zagrebačku vlast
    •  Sekularnost države nije narušena, nego ugrožena
    •  Oružje i sloboda, ma što nam govorili, ne idu skupa
    •  Ovaj svijet vapi za dobrotom kakvu je pokazao Carlo Acutis
    •  Vlado Matijanić i Josip Reihl-Kir nisu rođeni kao zastave
    •  U Benkovcu je razapeto odavanje počasti Josipu Reihl-Kiru
    •  Trajna, lažna prošlost ubija ovu državu
    •  Poklič ZDS oduzeo je legalitet i legitimitet državi i društvu
    •  Nacionalizam prostituira naciju, Boga i čovjeka

> Svi tekstovi ovog autora